U slučaju da niste zadovoljni s našom uslugom, odnosno s kvalitetom naših proizvoda, imate pravo pisanog prigovora u prodavaonici u skladu sa čl.8.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 79/09). To su sve riječi koje trebaju tim redom biti čitko posložene na papiriću i zalijepljene negdje, na kupcima vidljivo mjesto, a uz papirić treba imati i bilježnicu (napomena: TVRDIH KORICA!!!), na čijim koricama zalijepite još jedan papirić na kojem piše EVIDENCIJA PRIGOVORA POTROŠAČA, identičan papirić treba biti nalijepljen i unutra, na prvom listu, a ispod papirića treba biti pečat firme i potpis.
"E, to si ti napravi obavezno i sebi, jer znaš, to ti je meni sinoć javila prijateljica koja radi u inspekciji. Pa će ti oni ić` na teren i lovit one koji to nemaju i pisat im kazne... i pazi, ako ti netko zatraži da bi ti nešto upisao u bilježnicu, obavezno moraš tražiti da pored primjedbe upiše svoj matični broj... e, kužiš."
Zahvaljujući činjenici da imam fotokopirni aparat koji je poslužio mojoj predragoj susjedi iz butika da kopira svoje obavijesti, do mene je, još krajem prošle godine, uspjela docuriti vijest o novom papiriću koji mora resiti svaki dućan. Ili maloprodaju, a možda i veleprodaju, a možda i kafiće i slastičarnice i restorane. Nemam pojma. Nakon što je nabrijana susjeda podijelila svoju frišku tajnu (koja me tako slatko podsjetila na djetinjstvo i onu igru lopova i žandara) sa mnom, nikad više nisam čula ništa o toj novoj obavezi. Nigdje. I nemali se broj ljudi u dućanu čudio tom natpisu.
Sve do prije neki dan kada je drugi susjed, sa druge bande, došao fotokopirati svoju kaznu za neimanje tog listića. Kaže, kazna 3.000,00 kn za dućan, a 3.000,00 njemu kao vlasniku. I onda spominjanje neke "njihove" matere i onda odluka: "žalit ću se, nije u redu..."
Pa naravno. Otkud je mogao znati? Nemamo svi prijateljicu od prijateljice koja radi u inspekciji, i nemamo svi sreće u ovoj "napišem ti kaznu" napetoj igri. Jebat ga.
Brojim već treću godinu u ovoj poduzetničkoj igrariji. Treća sreća u ovom trenutku mi više izgleda kao treća nesreća, ili treća konačna, ili apokaliptična ili to nešto. Nije laka, svima je teška, da, da, bla, troć... fraze.
Od one bajkovite i sramežljive ideje da ću možda pokrenuti nešto, raditi, skupljati za stan, riješiti si život, stambeno pitanje, priča se svela na krpanje početka i kraja mjeseca i razmišljanje o krpanju istog na sisi socijalne naknade... no, to i nije bitno... vjerojatno sam nesposbna, nesposobni moraju izumrijet, to je glavni zakon evolucije... i nesposobne firme moraju izumrijeti, izumiru vjerojatno po lančanoj reakciji neplaćanja... jedina koja na kraju ne izumre je Država koja je sebi uredno osigurala naplatu PDV-a.
Nisam joj platila za proteklo tromjesječje. Jesam nešto malo, ali nisam sve. Nemam. Sad mi teku zatezne kamate, Državi baš dobro dođe. Jednom će doć` trenutak kad ni toliko neću imati, najvjerojatnije. Kad lavovi požderu sve antilope, onda i oni crknu od gladi, i to je zakon evolucije.
Ipak, još se nekako trzam i pokušavam im umać... ponekad je to stvar sreće i velikodušne susjede, ali, ipak, sve je to samo mršavo preživljavanje. I živim tako dalje u čudu i neznanju. Mislila sam da mi je dovoljno dobro znati svoj posao, e da bih mogla na miru raditi to što radim. Ispalo je da griješim, trebala bih valjda poznavati i neke žandare ili barem to neko mjesto na kojem mogu doći do tih strašnih informacija o novim papirićima na osnovu kojih žandari love nas, ne poduzetnike, nego sitne glupe lopove koji su se drznuli raditi bez papirića na zidu i bilježnice tvrdih korica s pečatom i potpisom. Gdje još mogu doznati, osim od susjede koja poznaje ljude, to sve što trebam znati da bih izbjegla harač na neznanje? Postoji li uopće takvo mjesto, ili ja jednostavno to ne smijem znati... možda je zbilja poanta baš u tome da što manje ljudi zna, a preglupa sam da to kužim...
Možda bih trebala završiti, ako ne još jedan fakultet, onda barem neki tečaj ekonomije pa da shvatim što mi je činiti kad dođe kraj mjeseca, a meni fali za ovo, fali za ono... mislim, nisam baš totalna tuka, od svoje plaće uspijevam nekako živjeti, nisam u minusu, nisam u kreditu, plivam... ali ovo... pa, jebemu....
Post je objavljen 11.03.2010. u 15:07 sati.