Nisam jugonostalgična. Ma kurac nisam. Svakim danom mi je to sve jasnije. Isto kao što stari ljudi vole pričati o onim vremenima u kojima je sve bilo drugačije i lakše i onda bla, bla, kad su oni bili mladi bilo je tako i tako. A sad je ovako.
Sjećam se dakle, onomad, kad sam bila dijete, televizija je bila bogata politikom, i sirotim programom. Za nas djecu bilo je nešto ujutro, prirodnoznanstveno i korisno za naše male glavice, sjećam se dobro svih geparda, tigrova, antilopa, lavovoa, kao i one poučne serije za djecu gdje se neka gola žena jako drala, a mi djeca smo bečili oči u njenu golu pizdu iz koje je izlazilo nešto zgužvano, crveno i gadno. Rekao mi je bratić da ću i ja jednog dana tako. Rekla sam da neću. I nisam. I kako stvari stoje nikad ni nećeš tješi me sada Amante. Baš volim kad pazi na moje traume iz djetinjstva. No, dobro, to sad nije bitno. Odnijela me sjećanja...
Nego, sjetila sam se večeras detalja iz one jedne serije poslije koje smo se onomad igrali zarobljenika kojem štakor gmiže po trbuhu i gicka, gricka. Moj hrčak Riki glumio je štakora a bratić je golog trbuha ležao na leđima, urlao i prenemagao se dok ga je Riki škakljao brcima i noktićima. Bilo je onda toliko malo upečatljivih scena da su nam sve te, kojih smo se tako rijetko uspjevali dokopati, dugo ostajale urezane... tko zna kako se današnja djeca nose s tolikom količinom informacija... i stignu li se uopće igrati tih nekih strahota koje vide? Ili... a bo?
Inšoma, gledam tako večeras tu neku odavno poznatu seriju i gledam i gledam... vidim neki grad, neki radnici rade u nekoj tvornici, na vlasti su lopovi, radnici nemau prava, radnici štrajkaju, pošalju na njih policiju, udijele im otkaze, posla nigdje nema, a cijelo vrijeme Jusić u pozadini pjevuši za vas smo ginuli, da vi budete slobodni, lalalala... i sjećam se kad sam bila mala kako mi je sve to strašno izgledalo, to vrijeme u kojem su na vlasti lopovi, radnici nemaju posla a još ih i policija tuče, ali dobro, to je vrijeme prošlo, oni su se namučili, izginuli, i sad je nama dobro, radnici imaju tvornice, tvornice imaju radnike, samoupravljanje, ovo, ono, nema više onog jednog odurnog ljigavca koji uzima kruh iz usta vlastitim radnicima, sad je sve ok, radnici odlučuju.... i gledam večeras tako, i gledam i gledam... i jebomater, jel to za smijeh ili za plač?
Post je objavljen 23.03.2010. u 22:49 sati.