uomo homini lupus

Što jednom Ne-Baš-Vjerniku (jer se nevjernikom ne bih nazvao, ili bih barem najprije potakao raspravu s onim tko bi me u taj koš strpao) znači Božić?
Tradiciju. Okupljanje obitelji. Zahvalnost prema darivanju. Zdravu spoznaju da obilje nije svakodnevno i da ga ne treba shvatiti kao nešto obavezno, zdravo za gotovo.

Naravno, ne zaboravimo da taj Ne-Baš-Vjernik ima 30-tak godina u dupetu. I da je odrastao u neka druga vremena, kada idol nije bio onaj kome je Božić svakoga dana.
Jer sada je to upravo tako. Idol je onaj kome obilje nije nagrada. Idol je onaj tko se sa svojim obiljem sprda. Onaj tko iznajmi Simonicu da mu pjeva na playback za 1000 Ojra po pjesmi. Onaj tko radnicima da mizernu poluplaću i za razliku si kupi Ferrarija.

Često je vrlo beznadno i depresivno prelistati novine. Razum vapi za nečim drugim. Za balansom, skroz drugačijim utegom na drugoj strani vage. Za nekim skroz drugačijim likom zbog kojeg će čitanje novina na lice navući miran i zadovoljan osmijeh.

Vjerojatno će već slijedećeg Božića netko doznati da je Djed Božićnjak ilitiga Mraz potkupljen da bogatoj djeci dodijeli one skuplje darove. Ne bi to bilo neko iznenađenje. Jer, više gotovo da i ne postoje negativna iznenađenja. Sve smo već vidjeli, čuli, čitali.

Pomislite li nekad da ovaj svijet u svoj toj silnoj religiji očajnički treba VJERU? Vjeru u čovjeka, humanost, neke sasvim idealističke razloge života, zapravo - stvarnu vjeru u Boga jer bi On trebao predstavljati upravo TO?

Dogode se ponekad i pozitivna iznenađenja, kao iznimka koja tek potvrđuje pravilo. Ponekad netko pokuša ljudima otvoriti oči. Ponekad netko skupi hrabrosti u namjeri da se i drugačiji glas ipak čuje. Svećenik Attilio Bianchi ove je godine svome stadu uskratio pravo na Božić. Jer su, kako reče - ksenofobi.
Vijest je dobila tek malo mjesta u medijima proteklih dana. Slabašan je to glasić kojeg će već za dva-tri dana pojesti zaborav, a velečasni Attilio će vjerojatno biti priveden tamo nekoj crkvenoj pravdi, daleko od očiju javnosti. Jer su vjernici uskraćeni za pojavljivanje malog Isusa u župnim jaslicama ipak uredno platili lukno. Bez obzira imaju li Božić u srcu ili samo u novčaniku.

Da, dogode se pozitivna iznenađenja.
Iz silnih hordi Simonica, Vlatki, "modnih mačaka", partijanera i partijanerica, iz silnih hrpa Ferrarija i jahti ponekad iskoči Čovjek. Tih, častan, ponosan. Čovjek s dobroćudnom bradom iz čijeg svakoga pokreta i svake riječi izbija smirenost, vjera, nada, ponos...
Izumrla vrsta, vanzemaljac.
Da me je netko ovoga Božića pitao kojeg bi čovjeka istaknuo kao primjer vjere i nade, bio bi to definitivno Kristo Laptalo.

Kristo Vanzemaljac, moj favorit na drugoj strani vage.

Kakvoća mog života lako bi se mogla mjeriti pogledom u inbox moga mobitela. Isti inbox koji je nekad vrvio porukama jedne osobe, zatim vrvio porukama mnoštva osoba, sad izgleda ovako:

Fascinantan mi je prizor bala slame razbacanih po poljima... Prije svega - impresivno djeluju ti veliki "valjci", spoj prirode i čovjekova gospodarenja njome...

Kad ih vidim, pomislim na umornog ratara koji je sad napokon pred TV-om, istuširan i opušten s nogama na tabureu... Pomislim na utihnule strojeve uvežene pod krov...

Vrijeme je na čas stalo. Ratarsko vrijeme. Nema čovjeka, nema stroja... Samo cvrkut ptica i poljski miševi.

Mir.

I nada je mir. Šansa. Neki cilj.

Lijepo je imati nadu.

Večerašnja vožnja ni po čemu nije ispunila očekivanja. Ne moš uvijek dobit što želiš, ne bi ni valjalo... Čovjek se prelako umisli.

Prvo sam morao baciti pogled kroz jedan prozor, izlog, štogod. Vuklo me je nešto. Nisam se poslije toga ni malo bolje osjećao, naprotiv... Malo se steglo u grlu.

Onda sam sjedio uz kavicu s njom. S Trećom. Ugodno društvo, da... I na kraju večeri... Nastojanje da se ode u mrak.

Kao jeftina drolja. Platiš mi cugu i vodiš me u mrak.
Platiš mi cugu i molim te da me vodiš u mrak.

Jer bih večeras jedino tako uspio podnijeti sebe.

Živci plešu na površini kože. Čekam da vjetar okrene. Mora se već nešto dobro dogoditi.

Što se krije iza nasmijanih lica, iza smrknutih, iza ravnodušnih?

Ili, kako bi me procjenili da me upoznate ovih dana?

Znam da ovih dana djelujem stabilno. Često se šalim, često se smijem. Vjerujem da ima puno onih koji me smatraju veseljakom. Možda i jest tako.
Otprilike - dok ne ostanem sam. Tada mi živci izbiju na površinu kože.

Ovoliku koncentraciju beznađa nisam skoro osjetio u sebi. Možda ona i ne bi bila toliko teška da joj se prepustim, uljuljkam u ono toplo očajanje, samosažaljenje koje mi je u tinejdžerskim danima zapravo pružalo štit od svijeta oko mene, ispriku za nepoduzimanje bilo kakvih koraka za poboljšanje vlastitog stanja... "Mali sam, jadan, ne vidim izlaz, neka mi netko pomogne jer ne mogu sam!"...

Ali ne prepuštam se. I to je zapravo najgori dio priče. Mogu sam.
U meni se tuče želja da pokleknem i budem onako slabašan i jadan s nastojanjem da čvrsto, na nogama dočekam ili potaknem kraj takvog stanja. Jer kraj toga će doći. Sam po sebi ili ako se dogodi nešto što stvari okreće skroz naopačke.

Da, čvrst sam. Kovitlac u meni ne vidi se izvana. Imam savršenu masku.

Viđam se s dvije žene s kojima imam prešutan dogovor. Dogovor o poluvezi. Neizrečen. Na koji one pristaju jednim dijelom jer vjerojatno u sebi nose nešto slično. Dogovor koji se je već polako izlizao, za svega dva-tri tjedna. Uskoro ćemo se pozdraviti, osjećam... Jer postaje tako bezvezno.
U planu je i treća. Svježe meso pod mojim zubima. Novo je uvijek zanimljivo.

Očaj.

Nešto će se dogoditi. Ili će sve to prestati samo od sebe ako još neko vrijeme potraje na ovaj način.

Možda ću u ovakvim svojim usamljenim večerima osjećati mir. Ili se to zove predaja?