uomo homini lupus

Što se krije iza nasmijanih lica, iza smrknutih, iza ravnodušnih?

Ili, kako bi me procjenili da me upoznate ovih dana?

Znam da ovih dana djelujem stabilno. Često se šalim, često se smijem. Vjerujem da ima puno onih koji me smatraju veseljakom. Možda i jest tako.
Otprilike - dok ne ostanem sam. Tada mi živci izbiju na površinu kože.

Ovoliku koncentraciju beznađa nisam skoro osjetio u sebi. Možda ona i ne bi bila toliko teška da joj se prepustim, uljuljkam u ono toplo očajanje, samosažaljenje koje mi je u tinejdžerskim danima zapravo pružalo štit od svijeta oko mene, ispriku za nepoduzimanje bilo kakvih koraka za poboljšanje vlastitog stanja... "Mali sam, jadan, ne vidim izlaz, neka mi netko pomogne jer ne mogu sam!"...

Ali ne prepuštam se. I to je zapravo najgori dio priče. Mogu sam.
U meni se tuče želja da pokleknem i budem onako slabašan i jadan s nastojanjem da čvrsto, na nogama dočekam ili potaknem kraj takvog stanja. Jer kraj toga će doći. Sam po sebi ili ako se dogodi nešto što stvari okreće skroz naopačke.

Da, čvrst sam. Kovitlac u meni ne vidi se izvana. Imam savršenu masku.

Viđam se s dvije žene s kojima imam prešutan dogovor. Dogovor o poluvezi. Neizrečen. Na koji one pristaju jednim dijelom jer vjerojatno u sebi nose nešto slično. Dogovor koji se je već polako izlizao, za svega dva-tri tjedna. Uskoro ćemo se pozdraviti, osjećam... Jer postaje tako bezvezno.
U planu je i treća. Svježe meso pod mojim zubima. Novo je uvijek zanimljivo.

Očaj.

Nešto će se dogoditi. Ili će sve to prestati samo od sebe ako još neko vrijeme potraje na ovaj način.

Možda ću u ovakvim svojim usamljenim večerima osjećati mir. Ili se to zove predaja?