uomo homini lupus

Elem...

U gradu LosZagrebinhos početkom stoljeća ovoga na vlasti bijaše El Bandinho, priprost momak omiljen u narodu zbog svoga seljačkog porijekla, veliki borac i revolucionar koji je svoju slavu stekao otimajući siromašnima i darujući bogate.

I sve bi to bilo idilično, jasno vam je to iz već opisane situacije, da veliki grad LosZagrebinhos nije naglo počeo trpjeti pad nataliteta. Jer u njem su ljudi postali odveć civilizirani da bi se, da prostite - jebali.

I tada je na trg, pred cijeli grad jednoga dana izišao gradski dobošar i najavio govor Commendatorea, Bandinha El Herceguerrosa. Nakon otprilike dva sata, koliko je dobošar najavio da će proći do govora Commendatorea, na glavnome trgu okupila se znatiželjna svjetina.

El Bandinho je samouvjereno izišao pred okupljenu svjetinu i započeo svoj govor:

"El Caballerosi, drugarice i drugovi... Okupih vas danas ovdje da vam skrenem pažnju na jedan problem koji podriva našu zdravu, homogenu i proeuropsku sredinu... U LosZagrebinhosu sve je manje djece! Postali ste lijeni, samo žderete, izležavate se po cijeli dan, pijete, ne bavite se sportom, ne jebete svoje žene. Niti se njima jebe s vama!"

Među okupljenom svjetinom nastade muk. Čuo se gugut ptica na susjednoj katedrali. Znali su da je veliki Herceguerros u pravu. Nije im se više jebalo nizašta. Nit se njihovim ženama jebalo za njih. Ali, znali su da veliki Bandinho ima za njih neko rješenje, inače ih ne bi okupio sve na tom mjestu.

"Zato sam u pomoć pozvao moje Herceguerrose iz zavičaja, ne bi li vam pokazali kako jebu pravi muški! Upamtite - žene vole fakine a ne šonje!"

Na te njegove riječi kroz kapije grada nagrnuše horde konjanika te počeše sjeći sve muške glave koje im se nađoše na dohvatu. Krv je tekla u potocima, a civilizirani Zagrebinhchani, u narodu još poznati kao Šonje, razbježaše se u sve mišje rupe staroga grada.

Neki se očevici kunu da je naljepša od djeva, jedna nježna i krhka pjesnikinja od silnog uzbuđenja sišla žurno sa svoga balkona i istoga časa počela oralno zadovoljavati vođe Herceguerrosa. A i da su mnoge druge nježne djeve te večeri zanijele s tim pravim muškima, koji su ih poslije toga svakoga dana zlostavljali brutalno, verbalno, oralno i analno te su živjele s njima u vječitoj ljubavi, sve dok ih smrt rastavila nije.

Jer, svi su te večeri shvatili: El Bandinho bio je u pravu! Ljubav prema ženskoj osobi najbolje ćete pokazati ako slomite ruke, razbijete čašice u koljenima i oštetite vratne pršljenove svakome tko u vašu izabranicu pogleda na ulici.
Osim toga, jako je dobro toj istoj izabranici slomiti prste na nogama čim ju dovedete kući, da joj gluposti ne padaju na pamet. I Nagnječiti čeonu kost uz kreiranje jednog žešćeg hematoma, tek da se zna da je zauzeta.

Ukoliko ne želite uprljati vlastite ruke, El Bandinho će vam omogućiti gradske subvencije za kupnju bejzbol-palica, boksera, lanaca i ostalih seksualnih pomagala koja će vašu muškost učiniti neodoljivom.

Neke su teme vječne. Jedna od njih je i prijateljstvo među osobama različitog spola.

Imam jednu prijateljicu s kojom se povremeno nađem na kavi. Ona zna jako puno o meni, ja znam jako puno o njoj.

Ne bih s njom bio u vezi, poznajem ju predobro i neke stvari mi se baš i ne sviđaju. Neke stvari koje nisu toliko bitne u prijateljstvu.

Ne bih se ni seksao s njom, odurna mi je ta pomisao. Ne moš se seksat s prijateljima.

Do sad je sve poprilično jasno. Sve dok se ne dođe do jedne sitnice... Moja prijateljica je zgodna (na što sam već navikao) , osim toga ima prekrasne sise i u posljednje ih vrijeme ističe (na što baš i nisam navikao).
Što je sasvim OK, ljepotu ne treba skrivati. Njen dekolte je magično privlačan.

Ne zaboravljajući čije su - ne mogu si zamisliti da ih dodirnem. Jer to je ipak prijateljica. Ali ih obožavam vidjeti.

Zamišljam ih slobodne, bez okova, onakve čvrste, bujne i lijepe, ali kao neko sasvim samostalno biće kojega je prijateljica tog dana povela sa sobom u šetnju da besramno putene i izazovne prkose našim potpuno aseksualnim susretima.

Što reći? Ništa. Pisati. :))