uomo homini lupus

Čini se da sam od bivše naslijedio infekciju zvanu Ureaplasma Urealiticum (ili ona od mene, razmišljanje o tome je sad manje važno i ne vodi nikuda). Bakterija obična, nikakva spolna bolest. Muški čak niti ne obolijevaju od nje, ali mogu biti prijenosnici. Žene ju mogu zaraditi i najobičnijim tuširanjem.

I tako sam danas, odlučan u namjeri da ne budem djelitelj nikakvih spolno prenosivih infekcija (kao i svaki brižan i odgovoran ljubitelj suprotnoga spola) odlučio otići po neke uputnice.

Imam istu liječnicu opće prakse već godinama. Koja se vjerojatno još uvijek dobro sjeća mog testiranja na HIV prije nekoliko godina. Ako ništa drugo, piše joj u mom kartonu, vjerojatno.

I danas me je ta moja dugogodišnja liječnica okarakterizirala promiskuitetnim. Čovjeka koji je seksualne odnose u životu ostvarivao gotovo uvijek u vezi.

No, eto, jednom sam se malo zaletio pa završio u krevetu s nekim promiskuitetnim. I kad sam čuo priče o bivšem dragom Unproforcu, pa o oficiru izraelske vojske i slične, malo mi je to počelo odzvanjati u glavi. A budući da je dotična bez problema prihvatila seks sa mnom koji ne mogu navuć jebeni kurton možda to tako često radi.
Uglavnom, moj "alarm" se nije smirivao. Znao sam tada da vjerojatno paničarim bez razloga, ali sam se morao testirati da se smirim i da mogu dalje.

Bilo je to u vrijeme kad se anoniman test na HIV još nije mogao napraviti. Nakon nekoliko dana otišao sam po nalaz. Koji je, naravno, bio u redu (iliti "negativan").

Od tada još više pazim s kim ću ili što ću.

Danas me je ovo malo pogodilo. Mislim, žena nije ni malo razmislila koliko bi takav "promiskuitetan" lik paničario bez veze, niti da će ljudi u vezama kad-tad skinut jebenu gumicu (ako ju koriste) i prijeći na neke ugodnije oblike kontracepcije, pa tako i u vezi zaraditi možda zaraditi nešto...

Da je mlađa, došlo bi mi da ju oplodim bakterijama, pa nek onda sebe naziva imenima. :)))

A najzanimljiviji dio bio je izlazak kod sestre koja je završavala papirologiju... Topli pogled i smajl od uha do uha... ?????
Šarm spolno-prenosivih infekcija? Ili možda - šarm promiskuiteta?

"Što napravit frajeru koji ti pojebe ženu?" stara je nedoumica kojom se bave i oženjeni i neoženjeni. Jer je to valjda užasno atraktivna tema. Jedni su (češći slučaj) za to da se tom liku polome kosti i razbiju zubi. Ja sam nekako uvijek bio više za to da frajeru platim cugu i pitam ga da li mu je bilo lijepo. Dok sam bio mlađi, mislio sam da bi pri povratku doma zatim zgazio najdražu. Sad znam da ne bih - oprostio bih joj ili ju pustio da ide svojim putem. Ovisno o njenim razlozima. Jer sam možda djelomično i ja kriv za to što se dogodilo. A ako i nisam, silom neću i ne želim postizati ništa. Jer, silom se ništa dobroga ostvariti ne može.
Ali, da mogu razumjeti one koji se slome, puknu, koje život zgazi pa naprave zlo - mogu.

Tomislav Kovak iz Šibenika dobio je deset godina zatvora za ubojstvo ljubavnika svoje supruge. Možda se i sjećate tog događaja... U siječnju ove godine taj je privrženi otac i uzorni zaposlenik mirovinskog zavoda pregazio Zorana Bujasa, ljubavnika svoje žene na način da se autom nekoliko puta "provozao" preko njega.

Prvo što sam pomislio čitajući presudu jest da je kazna prevelika. Jer... Kad se to dogodilo, pred mojim očima se ukazala slika očajnog čovjeka kojemu je "pukla nit" razuma, i u stupnju krajnje neuračunljivosti on je pregazio čovjeka.

Ali... Sada kažu da je to ubojstvo izvedeno na "krajnje okrutan način".

Zoran Bujas ("uzorni poduzetnik i otac obitelji") vodio je brigu o razvodu (?!) Kovakove supruge. Dakle, petljao se u nešto što nikako ne vidim kao njegov problem. Čak se došao i naći s Kovakom i razgovarao s njim o tome. Zamislite sad situaciju... "Sorry, stari, ali ja ti jebem ženu i ona više ne želi živjeti s tobom... Daj to potpiši pa da se s tim završi."

Čovjek koji ti ne hrani djecu, s kojim nemaš zajednički život ni zajedničke interese dolazi razjebavati, "regulirati" nešto što se njega ne tiče. Jest, on ga je umočio, ali ne živiš s njim. Nemaš s njim djecu. Nemaš s njim baš ništa u životu.
Kinky. Bahato. Odvratno.

I upališ auto i pregaziš frajera. Jednom, drugi put, treći put, četvrti, peti... "Krajnje okrutno ubojstvo"? Ne. Krajnji bijes. Krajnja neuračunljivost.

Opravdavam li Kovaka? Ne. Ali ga razumijem. Došao je lik, moćniji i jači (čitaj: bahatiji i bezobzirniji) od njega, pojebao mu ženu, razjebao mu život i još mu to hladno priznao. Možda i s osmijehom na licu.
U društvu u kojem te siluju političari, mafijaši, inkasatori RTV-pretplate, kreteni u tramvaju, polupismeni policajci koji ne smiju kazniti "one druge", neljubazne prodavačice, jednog dana dođe i nadobudni poduzetnik, ženu ti izjebe doslovno, tebe izjebe u mozak i još ti se nakezi u facu. Jer on smije.

I upališ auto i zgaziš majmuna. Jednom. Drugi put. Treći. Četvrti. Peti. U pet vožnji ulažeš deset godina života. Jesi li kriv? Jesi.
Da li je bilo slatko? Vjerojatno jest.

A mogao si to izbjeći. Desetak godina ranije. Ne oženiti pogrešnu osobu. Ali bio si mlad i zaljubljen. Zato sad ulažeš deset godina u pet đirova u Chevrolet Tacumi. Gušt je gušt. Jebiga.




Linkoteka:

Članak x
Članak xx
Članak xxx
Članak xxxx
Članak xxxxx

Malo mi je već dozlogrdilo čitati kritike na račun sigurnosti građana. Jer su sve one postavljene na potpuno pogrešan način.

Ljudi, molim vas... Ajd mislite malo.

Sigurnost ili nesigurnost Zagreba ili Hrvatske VEZE NEMA s mafijaškim likvidacijama.

I u najsigurnijem gradu na svijetu (koji god to grad bio) možete uhvatiti priliku da se približite bilo kojem čovjeku, izvadite pištolj i ispalite mu hitac u glavu. Ili da se provezete autom kraj njega na ulici i ispalite u njega rafal iz automatskog oružja. Jedino što bi vas u tome moglo spriječiti jest njegov osobni sustav sigurnosti (tjelohranitelji, blindirano vozilo i sl.), ukoliko ga ima. Snage javnog reda i mira vas u tome sigurno neće spriječiti, jer nema grada na kugli zemaljskoj u kojemu jedan naoružani policajac pokriva 10 m2 prostora.

Možda će vas uhvatiti odmah nakon toga, ali to nema veze sa sigurnošću koliko sa izvršenjem zakona. Jer, čovjek je već ubijen i to mu ništa ne znači.

Mafije će uvijek biti. I mafijaških ubojstava. Jedino što bi tu pojavu moglo malo suzbiti (ali nikada iskorjeniti) su efikasniji istražni postupci i efikasnije sudstvo.

Draže bi mi bilo da se ovolika halabuka podigla nakon smrti Luke Ritza. Jer su gradske maloljetničke bande puno veći sigurnosni problem od tamo neke nazovimafije. Mene neće ubiti mafija. Nema razloga za to. Nisam im oteo narkotržište, nisam ih prevario u bilo kakvoj poslovnoj transakciji, nisam im odnio lovu na ruletu u njihovoj kockarnici.
Ali će me pretući skinsi ako prođem previše mračnim dijelom grada i ako imam predugu kosu, ili bedž s likom Đorđa Balaševića.

A kad me pretuku i kad umrem na traumatologiji nitko zbog mene neće tražiti smjenu ministara, šefova policije ili čitave vlade. Jer ja nisam sin poznatog političara niti odvjetnika.

Rekao bi netko - kakve veze sad to ima?
"Ljudski život je ljudski život i ako se radi o djeci poznatih", reći će netko na to.

Slažem se. Ljudski život bi trebao biti ljudski život bez obzira o kome se radi. Bio to Luka Ritz, Ivana Hodak ili jedan običan ja.

Neće smrt Ivane Hodak donijeti nikakve pozitivne promjene. Sve je to samo politička igra, usmjerena u potpuno pogrešnom pravcu.