utorak, 30.05.2006.
tri suze
osjetila je njegovo prisutstvo u gustom i prljavom zraku koji ju je okruživao. dan je sparan i težak. mala biserna kap suze zaustavila se na kraju njenog krupnog oka. srce joj je poprimilo neobičan ritam. zamahnuvši glavom, par vlasi crne kose preletjele su preko tamnog, okruglog lica. bila je to žena profinjenog izgleda. u suknji boje zrele trešnje i crnom kaputiću sa žarko zelenom trakom koja joj je obavijala stuk. očekivala je njegov povratak nakon toliko godina, iako je shvaćala laž takvog nadanja i ushićenja. duboko je udahnula te nastavila koračati snažnim i sigurnim koracima niz ulicu. dvadesetak metara iza njenih leđa svoje korake su nizala tri gospodina vodeći kakav ozbiljan poslovni razgovor. najviši među nijma kretao se mlitavim hodom. vukao je noge stružući petama po užarenom asfaltu. vidljivo nezainteresiran zavukao je ruku u lijevi džep i sa izrazitom elegantnošću izvukao kutiju crvenog malbora. pripalivši predzadnju cigaretu, uz laki povjetarac dim cigarete mu je iritirao oči. iz crvenog oka potekla je neželjena suza kanuvši na vanjsku površinu dlana gospodinu do njega. nesvjesno je izvadio snježno bijeli rupčić iz desnog džepa kariranog i baršunastog sakoa i pokušao obrisati svoju suzu sa njegovog dlana. kao da nesmije ostati ni sekundu duže na toj pjegavoj i smežuranoj ruci. stigavši do ugla ulice, vrlo profesionalno ih je odzdravio, skinuvši šešir sa masne, prosjede kose te skrenuo na desnu stranu laganim i nečujnim okretom. nakon par koraka, pozornost mu je zaokupila ostarjela žena (ili se bar tako činila) što mu dovikuje sa drugog kata zgrade pokraj koje je hodao: " ej, imaš li cigaretu?!" začuđen takvim upitom, njegove namrštene obrve poprimile su znatiželjan izgled. lice žene sa prozora bilo je osušeno i iscrpljeno. bilo je to lice intenzivne pušačice i izmučene majke. živi sa dva beznadna propaliteta koja piju njenu krv i njenu muku. dva leša što leže u majčinom grobu, koja nije nikad imala snage da ih odgaja kao uzornu djecu, sada već preko dvadeset godina. žena koja sav svoj život provodi radeći kao čistačica u hotelu ne obazirući se na zlostavljanje od šefa jer i sam zna da nema volje raditi šta drugo. odjednom je nestala sa prozora i gospodin je produžio dalje s jednakim izrazom na licu. sjedila je pod prozorom s licem u siromašnim rukama. briše suzu sa obraza.
nedjelja, 28.05.2006.
DOVIĐENJA DRUŽE MOJ
Dovđjenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al' ni živjeti baš nije najnovije
autor pjesme jest Sergej Aleksandrovič Jesenjin. osoba na slici je taj ruski pjesnik.
ovo je jedna od pjesama koja je bar na mene mnogo utjecala uz pjesmu "Crni čovjek", pa se nadam da će bar nekome pružiti zadovoljstvo čitajući je.
--------------------------------------------------------------------------------------------------
netko je uživao dok je stvarao ovaj svijet pun krasota. netko je promatrao svaki pomak na ravnoj liniji razvoja životinja, biljaka i čovjeka. ali mora postojati onaj koji se okrenuo, zaboravio, stao i počeo vraćati sve u pustoš. počeo je svojim duhom i kada duh nije mogao podnjeti više, na drugima je da poprave iskrivljenost njegovih oljuštenih obraza. prešao je u stanje vegetacije i izjedanja siromašnih kostiju svojom krvoločnom čeljusti i oblizivanja tuđe čovječnosti svojom okorjelom pljuvačkom. nije ga sram hodati po mladoj livadi koja je tek okusila kišu i ljubav sunca. nije mu žao što će njegov otisak biti trajna i neizbrisiva posljedica sljedeće sekunde. naravno da neće, ta on takvo što ne razumije..nema čime razumjeti patnju koja nije za sve krivac. ooo, prekasno je da ga ubijemo. on još uvijek ima suradnike. da!pohlepu, ljubomoru i mržnju. dobitna kombinacija za propast poštenja i zagrijanog srca.
petak, 26.05.2006.
kaktus za pokojnog tozu
astrophytum capricorne
(ovakav sigurno nemaš)
četvrtak, 25.05.2006.
oprali su me, ali samo do pola!
jedan kišom obliven dan. dan osmjeha na licu sa vidljivom tugom na kapcima. iscrpljene ruke dizale su se u zrak, a noge su pokušale uhvatiti svaki dio ceste. svi smo nicali poput šarenog cvijeća iz gomile.očekuje nas duga staklena staza na kraju pozdrava. teško je odustati. cigareta, kava, početak, sredina i kraj svakog dana. mi smo birali vrijeme. zaboravljali i prisjećali se. one mršave i bijele ruke mog prijatelja, bile su najsnažnije. 
..
usnula sam. dječak sam postala. izgubljen. usporen. vikali su na mene, jer nisam bio u stvarnosti. halucinacije su me dizale do prvih crnih oblaka. vizije u mojoj glavi potresle su me. izgubio sam se kad nisam trebao biti stvaran. trebao sam naučiti ljude da pišu različita pisma.
teško je nekoga razumjeti. 
nedjelja, 21.05.2006.
br. 0 je moje rođenje
samo sam čula pritajeni zvuk iza sebe. uz titravu svijetlost svijeće oživjela sam u trenu. nakon sati tužnog lica i pokoje usputne riječi, moj duh se probudio poput uspavane ljepotice što ljepotu prirode dugo nije vidjela. zamislim se nad sobom o vlastitim mislima, toliko su bezbrižne, daleko od gluposti i lažnih obećanja (vlastitih i onih tuđih), visoko iznad neugodnog smrada sranja usađenog u ljude. rijedak je takav moment, ali u meni traje, nadopunjuje se iznova.. ispunjuje moje neznanje, tj. zamjenjuje ga znanjem. greške mi tako mile postaju, one imaju dobru volju pokazati na istinsko "dobro". sve bliže je riječ spoznaje. moje spoznaje. na kotačima autobusa kreće se moje tijelo i moja sjena..samo trošne zgrade izgledaju čvrsto. pomisao da sam jedinstvena ozario se na prljavim i od pare zamagljenim prozorima istih zgrada ovog nezaboravnog Zagreba. u tom trenu nitko nije ostao podcijenjen, ni primitivni seronja, ah pa ni egocentrični intelektualac. tu sam bila samo ja, odvojena od tebe, njega, nje, onih na prva četiri sjedala autobusa 109. hodam takvom mekanom smirenošću, ali krvna zrnca mojih žila svijetlost oponašaju. to je već treća doza sreće koju sam iskoristila. treća injekcija nepoznate kemikalije složene samo za čovjeka. neki novi element u periodnom sustavu koji nema ime.
PEARL JAM
velika želja (26.09.)
četvrtak, 18.05.2006.
uredu je. ne! ja ne trebam apsolutno nikoga. ooo...pa pogledaj imam ih sve, sve na jednom dlanu. male bube su na mom dlanu. O! vidi, vidi...jedna je odletjela..i druga...i treća! roj buba je sad na nebu, ali Ona bez krila je pala..pregazila sam je.
zašto sam tako neobazriva?
subota, 13.05.2006.
sljedeća pjesma zahtjeva veliku koncentraciju. zato, oni koji u trenutku čitanja nisu puni koncentracije bolje je da ne zamaraju svoje moždane vijuge. ovo je samo pjesma koja govori o suprotnostima i koliko su važne. jer da nema crnog ni bijelo nebi postojalo.
Gdje je čista kiša da opere zaprljane obraze?
Gdje je srce iskreno što glumeći opstaje?
Gdje je nježan osmjeh iskorišten previše?
Gdje je jasan znak što kazuje da gubitnik ne ostajem?
Gdje su lake misli neograničene slobode?
Gdje je topla ruka što pozdravlja razlike?
Gdje je vječna igra života?
Gdje je krivi put na kojem ostavljam tragove?
Sad nema puta, ni onog što vodi u nepoznato.
Nema kiše da ispere bolne riječi.
Nema srca da voli i čuva.
Nama osmjeha da ozari tugu.
Nema znaka da mi ukaže grešku.
Nama misli što drže me na zemlji.
Nama ruke da me uhvati u padu.
Nama igre
..sve je izmišljeno.
Gdje je prazna soba što suze moje čuva?
Gdje je čvrsto tlo što para moja koljena?
Gdje su legla crvi da mi prave društvo?
Gdje je žarko sunce što me uči vidjeti?
Gdje je trak ljutnje da me utješi?
Gdje je moć mržnje što oslobađa?
Gdje je suhi pijesak što ga moja voda hrani?
Gdje je nedodirljiva sjena, moj vječni pratilac?
Sad nema sjene, da ostavi trag.
Nema sobe, da čuva osamu.
Nema tla, da molitvu sasluša.
Nema crvi, da se samnom smiju.
Nema sunca novog početka.
Nema ljutnje, ona prekida moj glas.
Sad nema mržnje što otvara vrata.
Nema pijeska da prekrije sve što je izmišljeno.
Gdje je dim, težak i gust?
Gdje su crni špijuni da otkriju istinu?
Gdje su moje želje što uljevaju nadu?
Gdje su dobri ljudi, da im se pridružim?
Gdje je neodređeno vrijeme, tako prolazno i tiho?
Gdje je draga sreća, iznenadna i promjenjiva?
Gdje je koraljna ljubav, savršena i pohlepna?
Gdje je tragična smrt sa najljepšim zvukom?
Sad nema dima, tako teškog za podnijeti.
Nema špijuna da otkriju život moj.
Nema želja da ispune žudnju.
Nema ljudi ni dobrih, ni loših.
Nema vremena, izgubljeno je u sebi.
Nema sreće. Tko ju je izmislio?
Nema ljubavi, nismo je vrijedni.
Nema smrti, zauvijek patimo.
Gdje je sram što me ponizuje?
Gdje je sveznajuća sudbina da sve svrši?
Gdje je moj stranac?
..voliš me previše!
Gdje je čvrsta volja koja gura me poput životinje?
Gdje je jučer da me suoči s prošlošću?
Gdje je danas? Spominjemo ga. Nema ga.
Gdje su sutra, pronicljiva i neostvarena?
Gdje je žedna pustinja, mjesto da nestanem?
Gdje su modri valovi? Nose me..
Sad nema srama što me drži budnom u noć.
Nema sudbine. Prebolno je. Umrla je.
Nema stranca.
..On voli me previše.
Nema volje, davno odustala je.
Nema jučer, da zatvori uspomene.
Nema danas. Nikad nije bilo i neće ga biti.
Nema sutra, ukradena su slabijima.
Nema pustinje tako široke, da me pretvori u svoje zrno.
Nema valova! S kim ću plakati?
Gdje si Ti, moj predivni zvuče?
Gdje si Ti, za koga vrijedi plakati?
Gdje si Ti, najdublja misli?
Gdje si Ti, šareni svijete?
Gdje si Ti, s poljupcem kraj uha,
da čujem glazbu tvoga daha?
Gdje si Ti?
Gdje je raj?
Reci mi,
želim doći.
četvrtak, 11.05.2006.
evo ga na..opet! promjenih! ..čini mi se da vas to stvarno nervira 
pa vrijeme je da ne obraćate pažnju samo na takve stvari ako već dođoste čitat šta piše........................................ali kako god vam drago! 
do sljedećeg pisanja..........
četvrtak, 04.05.2006.
dobra večer! jer upravo je 21h i 19 min...itd.
nisam se pripremila da krenem dalje. krenem pokraj travnate livade. puna je cvjeća koje zrači. zaista je bujna..travka do travke.
cvijet do cvijeta. zasigurno je jutro..da! mora da je jutro. rosa se spušta niz zelene listove. niti jedna kap nije dotakla dno. sjaj žute kugle ih spašava..hladi svoje obraze. ne čudim se što sam to primjetila.
