sljedeća pjesma zahtjeva veliku koncentraciju. zato, oni koji u trenutku čitanja nisu puni koncentracije bolje je da ne zamaraju svoje moždane vijuge. ovo je samo pjesma koja govori o suprotnostima i koliko su važne. jer da nema crnog ni bijelo nebi postojalo.
Gdje je čista kiša da opere zaprljane obraze?
Gdje je srce iskreno što glumeći opstaje?
Gdje je nježan osmjeh iskorišten previše?
Gdje je jasan znak što kazuje da gubitnik ne ostajem?
Gdje su lake misli neograničene slobode?
Gdje je topla ruka što pozdravlja razlike?
Gdje je vječna igra života?
Gdje je krivi put na kojem ostavljam tragove?
Sad nema puta, ni onog što vodi u nepoznato.
Nema kiše da ispere bolne riječi.
Nema srca da voli i čuva.
Nama osmjeha da ozari tugu.
Nema znaka da mi ukaže grešku.
Nama misli što drže me na zemlji.
Nama ruke da me uhvati u padu.
Nama igre
..sve je izmišljeno.
Gdje je prazna soba što suze moje čuva?
Gdje je čvrsto tlo što para moja koljena?
Gdje su legla crvi da mi prave društvo?
Gdje je žarko sunce što me uči vidjeti?
Gdje je trak ljutnje da me utješi?
Gdje je moć mržnje što oslobađa?
Gdje je suhi pijesak što ga moja voda hrani?
Gdje je nedodirljiva sjena, moj vječni pratilac?
Sad nema sjene, da ostavi trag.
Nema sobe, da čuva osamu.
Nema tla, da molitvu sasluša.
Nema crvi, da se samnom smiju.
Nema sunca novog početka.
Nema ljutnje, ona prekida moj glas.
Sad nema mržnje što otvara vrata.
Nema pijeska da prekrije sve što je izmišljeno.
Gdje je dim, težak i gust?
Gdje su crni špijuni da otkriju istinu?
Gdje su moje želje što uljevaju nadu?
Gdje su dobri ljudi, da im se pridružim?
Gdje je neodređeno vrijeme, tako prolazno i tiho?
Gdje je draga sreća, iznenadna i promjenjiva?
Gdje je koraljna ljubav, savršena i pohlepna?
Gdje je tragična smrt sa najljepšim zvukom?
Sad nema dima, tako teškog za podnijeti.
Nema špijuna da otkriju život moj.
Nema želja da ispune žudnju.
Nema ljudi ni dobrih, ni loših.
Nema vremena, izgubljeno je u sebi.
Nema sreće. Tko ju je izmislio?
Nema ljubavi, nismo je vrijedni.
Nema smrti, zauvijek patimo.
Gdje je sram što me ponizuje?
Gdje je sveznajuća sudbina da sve svrši?
Gdje je moj stranac?
..voliš me previše!
Gdje je čvrsta volja koja gura me poput životinje?
Gdje je jučer da me suoči s prošlošću?
Gdje je danas? Spominjemo ga. Nema ga.
Gdje su sutra, pronicljiva i neostvarena?
Gdje je žedna pustinja, mjesto da nestanem?
Gdje su modri valovi? Nose me..
Sad nema srama što me drži budnom u noć.
Nema sudbine. Prebolno je. Umrla je.
Nema stranca.
..On voli me previše.
Nema volje, davno odustala je.
Nema jučer, da zatvori uspomene.
Nema danas. Nikad nije bilo i neće ga biti.
Nema sutra, ukradena su slabijima.
Nema pustinje tako široke, da me pretvori u svoje zrno.
Nema valova! S kim ću plakati?
Gdje si Ti, moj predivni zvuče?
Gdje si Ti, za koga vrijedi plakati?
Gdje si Ti, najdublja misli?
Gdje si Ti, šareni svijete?
Gdje si Ti, s poljupcem kraj uha,
da čujem glazbu tvoga daha?
Gdje si Ti?
Gdje je raj?
Reci mi,
želim doći.
Post je objavljen 13.05.2006. u 15:10 sati.