< | listopad, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Puno puti se ne slažen sa ovon našon domaćon tiskovinon, ča je sinonim za novinu, ali moran se složit sa novinarkon „Slobodne Dalmacije“ Tanjon Šimundić Bendić, koja je napisala da Split „... pati od gladi za intenzivnijim kulturnim životom ...“ Polazin, naravno, od sebe samoga ... još od one mračne prošlosti, kad je u Splitu zna gostovat i jedan „Dire Straits“, za kojin i dan danas plačen ča nisan iša gledat ... pari mi se da je niko zapravo udunija feral kulturnih događanji u ovome nesriknjemu eksperimentu od grada. Za grad koji jema staru Dioklecijanovu vikendicu, Peristil, Sv. Duju, kulturnu tradiciju „od kolina“ ... malo i ništa. Znalo je dolutat koje događanje, u ovi dvadesetak godin, ka ča je bija olinjali ali još uvik živahan Deep Purple na Gripe, Iron Maiden na Poljudu ili Simple Minds u Spaladium areni, da ne zaboravin spomenit i Discoteque Riva, ovo lito ... a ostalo se sve svelo na lakoglazbene izlete sumnjivih pobuda. Neka mi oprostidu Oliver, Gibo, TBF, Marijan Ban i pokojni Dino, nji ne računan, oni su ovod ipak doma, vanka konkurencije. Bilo je tot, naravno, i drugi izvođači, ali san ja, onako, iz sebičnih pobuda, nabrojija samo one po mome guštu. Zašto bi ja na koncert Davida Bowiea triba odit u Zagreb? Jema bit da nas, ka ono, triba eutanazirat, i da se cili kulturni i „kulturni“ život grada prilagođaje samo mulariji, a nas u najboljin godinan triba zatvorit u kuću i molavat vanka samo malo na sunce i eventualno, na misu, ali samo od kojega velikoga sveca . Umoran san više od spominjanja cajki i „protuprirodnoga bluda“ mišanja Cece i Thompsona u istome MP3 plejeru, ali neka ... Pari mi se da isto malo manje trešti cajka, ili san ja zapravo prista izalazit vanka pa i ne čujen. Kvragu i cajka, izleti mi izad svakoga kantuna, ja san ovod iša gledat čudo neviđeno, odnosno, vrlo rijetko događanje u hrvatskom kulturnom miljeu: predstavu koja traje četrdeset godin!!! Praizvedena je davne 1971. godine, i ovo je bila okrugla 650. predstava Zakonita se nije ni rodila kad je ovo bilo praizvedeno, a i ja san još bija pučkoškolac, malo stariji vengo ča je sad moja mala Vinka. Naravno da san se tehnički opremija prin polaska ... photo by @elyca ... i željno očekiva prve taktove najdugovječnijega domaćega mjuzikla, koji je gostova u Splitu zadnji put još dokle je Hajduk jema malo drugovačiji grb na prsiman Prvo ča mi je upalo u oko, da ne rečen u uvo, je da san, iako gori visoko na tribinan ... ... čuja skoro sve ča glumci govoridu i pivadu doli, daleko na sceni. I kako se nisan moga načudit da nima prskanja, jeke, bubanja i zvuka ka iz latenoga lonca od deset litar zanamisto iz zvučnika ... Uostalon, poslušajte moju snimku doli na podanku ... je da nisan snima sa profi opremon, ni video ni audio, ali mislin da se more skroz dobro razumit. Sad postaje malo jasnije ono o „šest šleperi opreme“ ča su je dovukli iz Zagreba. Evala in bilo! Ugodno za uvo, a bome i za oko ... Cila priča se vrti, kako bi se danas reklo, u kuloarima konferencije na Jalti, u sumrak II. svitskoga rata, kad su svjetski moćnici, pobjednici kontra Hitlera, jemali u rukan velike nožice i krojili svit poslin rata, naravno, po svomen guštu ... Dotična tri svitska drmatora se uopće ni ne spominjedu, vengo i pridstavljadu tri neimenovana generala, kaji se ka išempjeni igradu sa kartan điografikan po velikomen stolu i dilidu svit ka da dilidu franje ... Ne zaboravite vrime kad je mjuzikal nasta Glavni likovi „Jalte“ ipak nisu svjetski drmatori Staljin, Churchil i Roosevelt, nego njiovi sobari, ča in peredu i meću sušit košulje i mudante i domarka doma di su smješteni visoki gosti. Prilipa Nina Filipovna je svin trima sobarima zavrtila glavon, pa su tili pobignit sa njon na imaginarnu „zelenu livadu“ na Antarktiku, koja je puna cvića i na kojoj vlada mir. U ST varijanti, koju san gleda, Ninu je utjelovila Renata Sabljak, a sobare Dražen Čuček (Larry), Đani Stipaničev (Griša) i za onega amerikanca nisan uspija nač podatak. Na kraju su se nji tri čak i potukli, a oko čega će, vengo oko lipe Nine, domarke, koja onako prigodno jema frizuru ala Julija Timošenko i u predstavljanju je značajno napomenuto da je Ukrajinka A nije ni čudo, jer Nina, kojoj je fenomenalno udahnila dušu Renata Sabljak, osin ča figura, bome zna lipo i pivat. A oni razglas, koji san spomenija na početku, nan je svakako pripomoga da guštamo i u njezinin glasovnin mogućnostima. Ostatak ansambla, osin solista Renate Sabljak i Đanija Stipaničeva, je itekako bio na visini zadatka ... ... ča nas je polako ali sigurno odvelo do kraja fenomenalne predstave, kad su svitski mange odlučili da nećedu dilit „zelenu livadu“ nego da će je pripustit Nini i trojici sobara, nakon čega su svi skupa otpivali najpoznatiji song iz predstave „Neka cijeli ovaj svijet“ A ne, nima još doma! Publika je desetominutnin aplauzon, na nogama, pozdravila cili ansambl i natirala i na bis! Čisti standing ovation! "Jalta, Jalta" 2011 from filko garbin on Vimeo. I tek tada se publika, punega srca i duše, lagano razišla. Dvorana nije bila dupke puna, ali mislin da bi Mučko đubre načeja pršut kad bi ovoliko svita došlo gledat Dinamo na Maksimiru, na domaću utakmicu, kad gostuje bilo ko osin Hajduka. Zdravi i veseli bili! :mah |
Napokon. Poslin, da ne falijen, misec dan teškoga presinga, koji je nagovišćen još u šesti misec kad smo bili na seminar u Zagreb. Virujte, nije mi lako bilo ušaltat se u učenje i bubanje gomile činjenica, dvadeset i jednu godinu posli nego san položija zadnji, diplomski ispit na fakultetu. Ne bi tija beštimat, ali eto, da spomenen i vozački godinu dan poslin diplomskoga. Ali još nikad, cili moj deboto polustoljetni život, nisan mora bubat gomilu činjenic koje mi ama baš nikad više neće tribat. Gomilu paragrafi i zakoni koji mi gredu na jetru, živce i sve meke unutarnje organe. Jer, da mi je to bilo drago, onda bi ja sad vjerojatno radija ka koji fiškal, advokat, i ne bi sad beštima na struju, žice i grafičke kartice, onako uzgred in spominjuć kosooku rodbinu do drugoga kolina. Ali, sila Boga ne moli, po sili ti isti moji obožavani zakoni, ako ne položin ispit, peškajen otkaz. Kako se nije sa rogatin bost, primija san se knjige. Usput san mora rišavat i redovne posle, pa san Vinki pribavija stol. Radni stol. Na kojemu je njezin pape, to ka ja, odradija srednju skulu i fakultet, Cirka otprilike dvanajst godin školovanja. Na Vinkinu veliku žalost okupira san jon stol. Iz viši razloga, dokle pape ne položi ispit. Nisan tija priuštit mojoj Vinki reprizu, pa san onako konjski upra da to sve rišin iz prve. Sa zebnjon su me ukućani ispratili na put. Ali iz prve se vidilo da ćemo jemat puno uspjeha ... Odma od početka je počeja svojevrsni „brainstorming“, naš profešur nan je postavlja pitanja iz libri ... ... a mi ostali smo, ka pačiči mali, odgovarali, pa smo raspravljali neprecizne odgovore, da bi kroz konsenzus došli do pravoga. Ma ke Saborski odbor za imunitet, niko nije baca botilje, niko nikoga nije slava u materinu, svakoga bismo saslušali, ako je jema ča pametno za reč. I niko nije plesa na štangi, da ne zaboravin I nemojte mislit da se zajebajen, bar tri pitanja su mi doša iz toga ča smo u busu razglabali. Priroda radi svoje, pa smo morali malo i fermat, radi fiziološki potriba i za napojit i naranit naša tila, izmorena od intelektualnoga rada. Došli smo gori, u hotel Central, niki su išli večerat, a ja san samo pa u postelju, malo učija pa zaspa vrlo brzo. Ono kolektivno učenje iz autobusa me je psihički i fizički dotuklo, pa me nije puno tribalo cuncukat da zahrčen. Ujutro san jema bit jema noćne more od događanja sa seminara pa san se probudija u pet uri, nije mi tribalo pit kafu da se razbudin. Malo san se uvatija libri, marenda san i krenili smo u Ministarstvo uprave, Maksimirska 63, ka da gremo na sprovod. Svi mučimo, samo se Melita smijala u autobusu ča nas je vozija zagrebačkin ulican. A kad smo napokon ulizli unutra, prozvalo nas je po grupan i vodalo onin pustin hodnicima. Nisan siguran da bi bija zna izać bez pomoći vanka zgrade poslin svega. Iz svakoga kantuna, ponistre i radijatora zgrade zvoni njezina bivša funkcija. Naime, to je bila Zrakoplovna, pardon, Vazduhoplovna akademija u onoj državi. Onako izmučenima i psihički satarenima, da ne rečen pristravljenima, pričinjalo nan se da će svaki sekund iza kantuna izletit koji kapetan, ili stariji vodnik, pa počet vikat na nas. Počelo je dobro ... stručni dil pismenoga san sa lakoćon apsolvira, ka i usmeni ... ... jerbo san ipak ja prvenstveno kompjuteraš, pa se za ti dil ispita nisan posebno ni sprema. Jerbo me skroz okupira oni opći dil sa svin svojin tužban, molban, aktima i spisima, pismenima i očevidnicima. Čak san se na usmenome dilu ispita ugodno naćakula sa ispitivačicon, gđom. Draženović. Dalje su, ka na filmu, padali Službenički odnosi, Uredsko poslovanje, Lokalna samouprava, Ustav, Sustav državne uprave. ZUP i ZUS kojega san se najviše boja, i Europska unija. Ajme koji su to bili gušti iskidat skriptu poslin položenoga predmeta ... Amen. Ispit je počeja u osan uri, a nismo se okrenili, začas je došlo dvi ure. Prošlo je ka u bajki ... još nas je gđa Budimir, koja je ispitivala Službeničke odnose, nafalila, da smo je mi Kaštelani ugodno iznenadili. A mi smo se nje najviše plašili ... kako nas je ispripadala na seminaru. Jedva smo dočekali izać malo vanka na frišku ariju, većini je bija osmjeh od uva do uva, dok nekima, vrlo rijetkima, baš i nije bilo do smija. Velika većina od nas se rišila pogleda na ovu tmurnu zgradu, neki će za misec dan poč kupit par postoli u Zagreb, a jedna će poć vazest i cilu garnituru od sedan pari rečini. Bižuterija, doduše, ali kad je već veseli Posli ovega golemoga intelektualnoga pražnjenja, tribalo je poć malo napunit baterije. Niko sritniji od mene kad san ugleda poznato okruženje: pivnica „Zlatni Medo“, kod studentskoga doma u Savskoj ulici. Svi smo još bili deboto pijani od sriće, nismo znali ča ćemo sa sebon, pa kad već nije bilo Hajdukovi transparenti, sliakli smo se kraj onega od reprezentacije. Sva srića da nije bija koji Dinamov plakat blizu, bilo bi materijala za Maškadur i Mašogadur. Unutra mi se nije dalo slikavat, jer san bija zauzet sa spizon, ali evo, ka ilustraciju naslova, kako smo nazdravljali sad, sitilo me na događanja za vrime evropskoga prvenstva 2008. kad san osvojija Najslabiju kariku (), onda smo prijatelj i ja nazdravili u ovoj pivnici ... ... i to bi, rič po rič, bilo skoro sve. Nakon ča smo, velika većina od nas, nakon velike muke, zatvorili spis koji nas je košta živac i vrimena ... Krenili smo polako, nizdol, praćeni dosadnon jesenskon kišicon, prema jugu. Pivajuć, naravno, i to dvotrećinskon i kvalificiranon većinon. I to smo pivali Odu radosti, na svin jezicima naroda i narodnosti EU Zdravi i veseli mi bili! |
Eto, u zdravlju, i ovu obljetnicu smo dočekali. I ne znan ni sam ča bi još moga dodat, a da nisan reka lani kad je bila trideset i deveta godišnjica velikoga požara u Gaju, požara koji je bija „okidač“ za osnivanje Omladinske vatrogasne brigade, koja je prirasla u DVD „Mladost“ na osnivačkoj skupštini u deseti misec. A kako će se drugovačije i zvat, kad je od nji par desetak mulac-vatrogasac, samo JEDANAEST bilo punoljetno i samin tin moglo bit upisano u registar kod službenoga osnutka Društva. I zub vrimena polako ubire svoj danak, osipamo se ... od lani su nas napustili veterani, Silvestar Batina i Jure Žegarac, a i učiteljica Maja, rođena Marinović baš i nije bila ostarila, pokoj in duši. Sad sigurno gasidu na nikome boljemu mistu, jer, koliko i poznajen, ne virujen da bi baš mogli sidit i ništa ne radit, pa sad, Gori oli Doli, kako se uzme, i kako je komu draže Ne mogu reč da san pratija Društvo od mali nog, ali san se priključija čin san moga ... još dokle smo bili u staroj zgradi, u Đardinu, onamo di je sad Dom zdravlja. I odonda do sad ... to nisu ni milje ni kilometri, vengo svitlosne godine koje smo prišli. Od maloga seoskoga društva, od vizije par zanesenjaka, ili da citiran Ivicu Batinu, prvoga predsjednika i jednoga od oni jedanajst ča su jemali legitimaciju 1971. godine: „... našlo se par ludih ljudi, u ludo vrime, u ludome mistu, i uz Božju pomoć došli smo do ovoga di smo sad ...“ A di smo sad? Nakon četrdeset godin, moremo se sa ponoson osvrnit na ono ča smo napravili, ča smo ostavili za sebon. Od nule, uz pomoć kolega stariji vatrogasac iz bližega susidstva, uz blagonaklonost našega svita u lokalnin strukturan, koji su znali kroz institucije i vaninstitucionalno radit na korist društva. Ili bi bar druge fermali da ne činidu štetu ... Koliko puti bi se pokvarilo auto od građevinskoga inspektora, taman kad bi triba poć pogledat na teren dok se gradija vatrogasni dom? A tek smo pri par godin legalizirali cili objekat, i moremo reč da smo svoji na svome ... A znate li ča je tribalo niknit na mistu di je sad Dom, i zašto je u Kaštiliman već bilo skupljeno šesto potpisi? Ja znan, ali van neću reč zato jer to sad više nije ni važno. Jer ne valja nikad previše gledat unazad ... jerbo je onda puno teško odit naprid, bez da diko udreš glavon. Važno je da smo mi odavno od učenika postali učitelji, da smo napravili u četrdeset godin, kako je reka jedan od čestitari, ono ča drugi ne moredu napravit ni u stoičetrdeset. Važno je da smo u sve ove godine uspili održat društvo na okupu, unatoč svin političkin, pretvorbenin i ratnin vihorima koji su puvali i dizali velike valove ... i veliku prašinu. I cilo to vrime smo se držali one stare vatrogasne „Vatru gasi, brata spasi“, u okvirima svoji mogućnosti. Najvažnije je da smo se mi uspili skupit večeras, u velikome broju, i to sve generacije ... od oni najmlađi ... pa do stari prekaljeni ratnika iz prve linije i iz pozadine ... ... i da smo znali odat priznanje i nekima od najzaslužnijih za ovo društvo, koji su vukli na početku ... Ivo Miolin Miškovac, jedan od prvih Zapovjednika, i Ivica Batina, prvi Predsjednik DVD "Mladost" ... a naše tete iz vrtliča, Maja i Ela, osin ča su vridno vježbale u zlatnoj generaciji ženske vatrogasne ekipe, dičici od mali nog usađiju jubav prema vatrogascima ... nima straja za nove generacije ljuti neprijatelji vatre i požara. A kad se malo umorimo, triba malo stat i zapivat, a i tega nikad u nas u domu nije falilo. I naši pivači klape „Podvorje“ su svoje prve prove činili u Vatrogasnome domu. Malo je nas, u selu, ča smo samo u jednoj udruzi aktivni. Eto, Žuti je od početak vatrogasac, ali je ujedno i duša naše udruge „Kampanel“ od maškar. Ni jedna udruga u selu, kako je napomenila Sandra u ime mjesnoga odbora, ne more nikako živit sama za sebe, pa tako i naši vatrogasci uvik pomognu i drugin udrugan u raznin događanjima, ča bi se reklo, i u dobru i u zlu. Jer, ako oćemo naprid, jedni brez drugi ne moremo ... ni jedna fešta, ni jedne maškare nisu prošle bez da su vatrogasci bar pomogli prinit materijal, a puno puti i više od tega. Danas smo ka društvo na zdravin nogan, i ono ča je danas kuriozitet u ova krizna doba, redovito podmirujemo sve obaveze i plaćamo račune. I održajemo dom, i tu i tamo ča novega zgradimo ... Nadan se da vas nisan udušija ovolikin uvodon, i da vas neće zabolit glava, ka neke ... Nije lako četrdeset godin složit u dvi beside. I tako, kad smo se svi pomalo skupili, klapa Podvorje nan je otpivala „Lijepu našu“ ... ... a naš predsjednik Senata DVD "Mladost" Joško Bonacin je održa kratku, onako po svoju, uvodnu besidu ... ... pa polako redon, sjetivši se najpri oni koji nima više među nama, podilili smo priznanja zaslužnin članovima u ovi četrdeset godin. Nakon tega su uslijedili brojni čestitari, od Mjesnog odbora Kaštel Sućurca (predsjednik naš član, nekad i predsjednik), Grada Kaštela, Županije Splitsko-Dalmatinske (Župan počeja ka naš član), Hrvatske Vatrogasne Zajednice (pogledaj pod Župan), brojnih gostiju iz zemlje i inozemstva od prijateljskih vatrogasnih društava i pobratima. Svak je tija reč dvi beside, čestitat lipu okruglu godišnjicu, i poželit još dug i uspješan život. A da bi sve to tehnički pratili i zabilužili za pokoljenja, pobrinija se opet jedan naš stari vatrogasac, @iskreni, redoviti kroničar događanja u naše malo misto. Tehnički dil prezentacije je odradija naš g. Enter koji se nije tija slikat, a bome je i jema dva botuna za pritisnit Nadan se, da će se ispunit bar neke želje koje smo primili od pusti čestitari, od one Buiševe da ako Hajduk živi vječno, neka „Mladost“ potraje samo dva dana manje, do one od našega velečasnoga da neka dostignemo starost naše župe, koja je najstarija župa u Hrvata. I ne zamirite mi ča pišen u prvome licu, jer se i ja osjećan ka djelić cile priče. Ka mali kotačić u velikome mehanizmu. Mehanizmu starome samo malo manje od mene, koji je zna dikod i zatrokirat, ali nikad nije ferma. I koji će, nadan se i iskreno želin, još godinama radit, na radost prijateljima i na žalost onima drugima ... ma koliko mi šutjeli o tome I za prid kraj službenoga dila, evo pozdravne beside Ivice Batine, našega prvoga prišidenta ... ... i ča nan je još priostalo, vengo da i naš velečasni reče koju besidu, da se svi skupa pomolimo i uvatimo se večere, jer je postojala realna opasnost da se ista oladi Zdravi i veseli bili! Ispravak Ko radi, ti i falije. A samo budale i kreteni neće priznat vlastitu grešku. Barba Ivo Miškovac nije PRVI, nego JEDAN OD PRVIH zapovjednika, ča san već i ispravija u potpisu ispod slike. Prvi je zapovjednik, olitiga kako se onda zvalo komandir, bija pok. Silvestar Batina. Fala @acivi za ispravak |
Ne, nisan definitivno propuva, samo san se rukovodija da se klin klinon izbije Odavno nisan napisa post, na dopustu san, iz objektivni i subjektivni razloga. DSI je glavni razlog Skužajte, puna mi je glava kratica, pa da van skinen ti upitnik sa glave, DSI je Državni Stručni Ispit, kojega ja, da prostite, moran položit do jedanajstoga miseca, ili mi po sili Zakona slidi OTKAZ. Jednostavna činjenica i okrutna istina. Valjda je to moralo bit tako, da san osuđen pod stare dane bubat pravo, paragrafe, avizjune, petecjune, tuzbe, zalbe, akte, spise i još puno tega ča je pokojni Toma Cole nabrojija u jednoj davnoj predstavi našega KUD-a, kojoj se, da bi stvar još bila i gora, sad ne mogu ni imena sitit. Eto ja takvi moran učit ono od čega san zazira cili život. Jer, da mi se to sviđalo, sad bi bija pravnik, a ne ovakova mišanca inžinjera elektrotehnike, kompjuteraša, liječenoga kvizomana i neškolovanoga grafičara, kakvi već jesan. Malo je reč da mi je glavu napunilo ... i polako se vraćan na prvu rečenicu posta - klin se klinon izbije. Odlučija san se da ti klin bude iz ruke Ruđera Boškovića ... ... kroz predavanje Dragana Poljaka. E, onega Ruđera, ča ga svojataju Srbi, Talijani, mi Hrvati, pa i Francuzi, svaki iz svoga razloga. Do danas nisan ni zna da je on puno stvari u fizici predvidija stotinjak godin ranije, vengo se o tpme raspravljalo u službenin naučnin krugoiman ... Dunkve, nikad nisan bija baš obožavatelj ni filozofije, ali ovo mi je ipak bija, posli pusti paragrafi, tumačenja zakona i pročišćenih tekstova, melem na ranu. Naročito na način kako je to u prezentaciju pritočija mladi prof. dr. sc. Dragan Poljak, izdrža san do kraja, bez da san zjevnija, ili da su mi počele rest antene na glavi. Opet pomalo priskačen, predavanje je bilo tek po sredini ... ajmo lipo od početka. Fala Bogu da znan di je zgrada FESB-a, navraća san ja pomalo u ove krajeve, otprilike jednom u dvi godine. Tek da ne zaboravin di je institucija kojoj san poklonija osan godin svoga deboto polustoljetnoga životnoga puta. Dvoranu A102 san naša iz prve. Tamo mi je bila promocija, nazad 21 godinu, to se lako ne zaboravlja. I ulazin ja unutra, samo san u prvi momenat mislija da san falija vrata ... sve neke side glave ... stariji ljudi. Onda me pukne trenutak prosvitljenja pa sam sebi rečen: Kretenu, pa i ti jemaš skoro pet banki, ča si očekiva unutra, friško punoljetne studentice? Naravno .... bilo je tu i moje ekipe ... koju viđan malo češće ... ... više na snimanjima kvizova na HRT-u ili na seminarima informatičara nego po FESB-u. Pojedine čak nisan uživo vidija skoro od diplome, dvadeset godin ... ... ali ih uredno viđam po društvenim mrežama, fala Cukenbergu ... jesan li već spomenija da mi je mater lani rekla da ni ne triban odit u crikvu, jerbo se ispovidan na internetu. Eto, namjerno ga nisan tija napisat velikin slovon Službeni dil skupštine Udruge bivših studenata FESB-a smo priletili, ka pravi ljudi, bez suvišnih komplikacija. I tu se vidila kombinacija staroga i novega... ... friško izabrani dekan FESB-a dr. Srđan Podrug (desno) i profesorica Vesna Roje koja je nazad tri dana partila u penziju (livo), a ja je osobno pamtin sa moje obrane završnog rada Ka ča san reka, to smo odradili ekspresno ... pa se onda posvetili predavanju prof. Poljaka, kojega san već spomenija. Nakon predavanja, spustili smo se u „Tete Jele“ mitski kafić na ulazu, u kojem odavno već nima tete Jele, ali je naziv, bar za nas fosile osta duboko usječen u kolektivno pamćenje. Po dobrome, naravno, jer su loše stvari, ako ih je i bilo, već odavno izvitrile. Mali domjenak, ništa ekstravagantno ... fritule, kolačići i soparnik. Mljac! Moje pohvale kuvaru/kuvarici ... mora san izist dva komadića, iako mi je bilo malo kasno za mumanje. Bitnije od spize je bilo izminit koju besidu sa dragin ljudima ... Kakvo osvježenje za moje možđane, provest večer sa ljudima u razgovorima u kojima ne prevladavaju teme o balunu, koeficijentima na kladionici, politici i o tome koje su boje mudante Simonice Gotovac, ili Severine, whatever, ča i je dotična ups. pokazala izlazeć iz auta na neki „red carpet“. Tu me pukne flashback, pa se sitin maštovitoga prevoda „celebrity“ na naš domaći: „beskorisna čimavica“, autor: Bernard Jurišić, novinar sportnet.hr. Večeras san se gušta družit sa ljudima koji čvrsto stoje iza svog položaja na društvenoj ljestvici, ma kako on visok ili nizak bija. Ionako je, kako Albert reče, sve to relativno. Ugodno druženje je vrlo brzo završilo, i uslijedijaa je povratak u tešku stvarnost, mojin zakonima i paragrafima Iduća subota, 22. 10. će doć začas ... nada san se da će mi 23. 10. odma bit i snimanje na HRT, ali izgleda da mi je suđeno ovu jesan učinit još koju điradu do Purger Vakufa i nazad. Dunkve, snimanje za „sve u 7“ je odgođeno za jedanajsti misec. Nadan se da će me vrime poslužit, da Swift malo protegne gume staron ceston oli autoputen do Zagreba, inače mi je HŽ najizglednija opcija. Zdravi i veseli bili! Update: Lipa okrugla, brojka, za pofalit se ... ... ali po drugi put! Ha, evo ga opet, počinje valjat monade .... ne, ražalostit ću vas, uopće ne valjan monade, ni balote ni išta ča se takulja po zjogu. Već san jedan put bija doša do te brojke, lani 28. 09. 2010. .... ... ali je moj dragi sajt koji mi broji posjetitelje nekon svojon uvrnuton i samo njemu razložnon logikon "vratija" brojač na ispod 100.000, više se ni ja ne sićan na koliko ... tako da san, evo, sad, OPET uvatija lipu okruglu brojku. Malo, ali čovika veseli!!! |