... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Nažalost, ne javljan se iz prijestolnice piva, tj. Bavarske. Nisan baš ljubitelj proizvoda od hmelja, ali se ne bi bunija popit jednu kriglu. Ka ča se ne bi bunija ni popit koju u «Fleka». Toliko o pivu, od mene ka vrlo povremenoga konzumenta. Ovi deseti misec san rezervira za ipak puno prozaičnije stvari. Dunkve, Vina je krenila u skulu. Evo već tri nedilje, ocjena nima ... tek pokoji smješko ...
... a sve obaveze nastojimo odma rišit. Da za slobodne aktivnosti ostane dovoljno vrimena. Ko zna, možda se stignemo i okupat još koji put. Ne znan kad san se zadnji put okupa u kalendarsku jesen, ali ako neću sad, ko zna kad ću opet. Vrućine su taman malo popustile, da je još uvik ugodno spavat pokriven samo lancunon, ali se ponistra, ipak, triba zatvorit.
Zakonita je spucala svoj godišnji na početak, a ja sad za nastavak prvoga miseca Vinkine škole.
Samo, jema još jedan modni detalj. Kad odveden Vinku u skulu, i ja se vatan knjige. I to već neko vrime ... Polažen DSI (Državni stručni ispit) 22. ovega miseca. :puknuću: Jedino ča me veseli u ciloj priči je putovanje u Purger Vakuf. To je jače od mene, volin da mi guzica vidi puta, ka ča san napomenija na početku teksta. Doduše, malo me je kriza fermala, ali zato bi se triba pobrinit drugi dil moga angažmana u deseti misec.
Oni novi kviz, «Sve po 7» ili «Sve u 7», nikako da zapantin kako se zove ...
Uredno se prijavljijen, zoven ja nji, a zovu i oni mene. Kad i ako bude ča za napisat, mislin da smin napisat , mirita posebni post, pa sad ne bi dalje o tome ... samo, kako se ono reče, «off the record» ...
I tako, dokle moja Vinka pažljivo sluša svoju učiteljicu ....
... uspili smo je uvjerit (to je bija ipak debeli timski rad) da se mora nečin bavit, onako, sportski. Obziron na situaciju, glede i unatoč, izbor za curice njezini godin je, ako isključin vožnju u Split, bija relativno sužen. Mažoretkinje ili Džudo. Ili Judo, kako se već piše ...
Vinka je odma nakon prvoga posjeta treningu izabrala judo, u mašogradskome klubu «Dalmacijacement». Je, i njiman je Cemex sponzor, rekli bi zli jezici ... ne moreš in nikko uteč ...
Ove dane ću je i službeno upisat, uspili smo nabavit čak i neki kimono, da lipo trenira ka i druga dica.
Ne mora bit svjetski prvak, samo da se sa nečin bavi, onako fizički, radi pravilnoga rasta ... a i da se u glavi pravilno razvije.
Ne znan nijednoga «problema» u moje malo misto, a da se prije bavija sa džudon, makar i na kratko.
Bižin dalje, i vatan se knjige. Nadan se da će ovi moj pakleni «Oktoberfest» završit bar sa djelomičnin hepiendon. Sve je moguće, sve su opcije otvorene, možda čak i ponavljanje turneje od nazad dvi godine ...
Kad smo malo obašli Metropolu, uključujuć i ONI PRAVI zoološki vrt na Maksimiru, a na povratku samo malo obašli i Plitvice.
Nedokučivi su puti Gospodnji. Amen!
Zdravi i veseli bili!
Riva, subota, drugi dan jeseni. Čovik bi, poučen iskustvima prijašnji godina, očekiva da neće bit ni cvrčka po Splitu. Ali, za divno čudo, Dioklecijanovon vikendicon još uvik odzvanjaju svi jezici svita, i more se vidit mladoga i staroga svita svi boja, okusa i mirisa. Još je teplo, pa su ljudi i, fala ti Bože, žene, još uvik izazovno i dekoltirano obučene. Jema tot i mladi i stari sisa. Mladih, između koji je lančić, i starih, između kojih je pupak. Subota je, inače, i dan smjene turisti, pa su se opet po ciloj obali Gradske luke poredali brodovi jedan priko drugoga, izmeju jarboli se stidljivo pojavljije kampanel o svetoga Duje ....
... a i ovi zaboravljeni štramac (luftić, za sjevernjake) nekoga češkoga avanturiste svjedoči o tome da je grad još pun fureštoga svita.
Malo klima, malo nestabilna situacija u zemljan koje su nan najžešća konkurencija, malo kriza pa svit dolazi u posezoni, kad je jeftinije. Bilo kako bilo, sve je puno! Ako ne ništa, bar smo lipi i sunčani dan izabrali za prosvjed, pa će slike ispast kako triba.
Nažalost, bija san u pravu. Glede broja prosvjednika. Skupilo nas se jedva pedesetak. Ispravna procjena da bi jedva trisedesetsedmu napunili. I još bi bilo mista za usput ljude po stanican kupit, sve do Trogira.
Nakon ča smo se skupili, koliko god da nas je bilo, isprid Podrumi, krenili smo điravat Rivon. Oni sa malo izraženijin daron govora mašili su se za megafon ...
... i kad smo se, na podan Marmontove, okrenili nazad, ugrabija san priliku za slikat Veliku Četvorku ....
Zvuči malo pretenciozno ono „ugrabija“, ali virujte mi da su nas svi ozbiljno svatili, osim našega pučanstva. Ljudi od medija je bilo deboto više nego nas, sve je vrvilo od diktafoni i fotoaparati, moglo se primjetit sve novinare uokolo sto km, osin onoga jedinoga koji je mora bit i sutra će iznit bar dvadeset i tri škuže zašto se nije moga pojavit. I sigurno će mu urednik bit najkrivlji. Skoro je svak jema prilike reč koju besidu ...
... sve je snimljeno i dokumentirano, pa nije ni čudo da smo već u podne izašli na prvin vjestima HTV1. Tako da nas je moga na TV vidit i diretur Cemexa g. Renić koji je, gle čuda, i upravu i svoju familiju priselija u Zagreb, a ovod je samo petkon. A i to će provat škivat priko videolinka. Glavno da je on posla svoje kmetove da nas uvjeravaju kako je to ča oni mislidu užižat zapravo ekstrakt od kadulje i kalumele ...
... a ne, sačuvaj nas Bože, OTROV, kako to tvrde neki tamo neuki „uličari“, koji te sve profume (mirise, za sjevernjake) moraju udisat po cili dan. I noć, naravno, kad oni već vršidu probno spaljivanje, misleć da niko nima nosa za to nanjušit. Iskreno, mislija san, potajno san se nada, da će nas se više skupit. Ali iz razumljivig razloga, broj učesnika je DESETKOVAN. Obično bi odgovor na upit: Oćeš li poć? Bija ovakvi: A kako ću poć kad mi muž/žena/otac/brat ... radi u Cemexa? Potpuno razumin te ljude, u današnje je vrime razumljiv straj svakoga da ne napravi „grešku u koracima“ koja će njega ili člana familije stajat posla i relativno dobre plaće. Koja, uzgred rečeno, ne kasni ...
Tim gore zvuče zlokobne beside g. Renića koji okolo-naokolo eventualno odbijanje spaljivanja šveleri (željezničkih pragova, za sjevernjake) vežije za nekakva buduća otpuštanja radnika. Jadno i ne znan ča bi još reka a da ostanen pristojan, čak i ako mu je neko naredija da to govori ... Posli još par điri Rivon ...
... fizika je učinila svoje, noge su mi počele davat do znanja da i jeman, i da je vrime za da malo odmorin, a i drobčić se bunija da je vrime od obida. Još san se samo uspija slikat sa našin @pechinon, koji je i za ovu priliku bija prigodno kostimiran ....
... i da se lagano uputin pot Kaštili, bacivši još jedan pogled na Mrdujsku regatu...
... koja je u jedanajst uri krenila osandeseti put. Više nego ikad dosad, želin van ono moje ka i uvik: Zdravi i veseli bili!
Lipi san naslov izabra za 450. post ... I ako je cili ovi blog nasta radi moje Vinke, onda je to ovi post POGOTOVO! Za njezino zdravlje i zdravlje druge dice ...
Nikad u životu nisan bija na prosvjed ... ali uvik postoji prvi put!
Rodija san se u Mašogradu 1963. godine, nije baš da je bija čisti planinski zrak okolo mene, ali ovo sad je mašo (pun kua i 800, za sjevernjake) ...
Bidnin Mexikancima iz Cemexa je nestalo pinez za mazut i garbun, pa sad tribadu peći ložit na stare švelere (željezničke pragove, za sjevernjake). Ka da nan to nije dosta, sad se to sve još i dodatno ispolitiziralo, mašu nan ka crvenon krpon da ako ne smidu ložit pragove, da će morat otpuštat ljude, mašu nan naručenon studijon po kojoj su ti ispušni plinovi deboto ljekoviti
Podili su puste donacije i sponzorstva okolo ... pa sad mislidu da nan j*ja mekli u moršu (stegu, za sjevernjake) ... samo ča nisu i sa tin počeli mavat ...
Pala mi je napamet još jedna njiova studija ... kad su uvodili garbun u proizvodni proces, bacili su nan na stol studiju da, radi uštede, moredu sušit ugljenu prašinu sa otvorenin plamenon, u sušari u starome pogonu. Možda je to i točno, u iznimnin laboratorijskin uvjetiman, a kad je to vidija jedan naš vatrogasac, odma je pridložija da više u vatrogasne aparate ne punimo sodu bikarbonu nego ugljenu prašinu.
Koja je, usput, jedna od glavnih sastojaka nekih eksploziva, a u određenome omjeru sa zrakom stvara eksplozivnu smjesu. Ka i obična drvena pilotina, usput.
Već san napisa ... neman nikakove iluzije da će moj prosvjed prominit situaciju.
Neće se ništa prominit, iako nas smrt vreba iz fumari ... kako je @marčelina napisala, biće dobro ako nas se u Splitu na Rivi skupi stotinjak.
Ništa čudno od grada koji je izabra onakvoga gradonačelnika. I koji je, da ne zaboravin spomenit, ODOBRIJA spaljivanje otpada u Cemexu, ka i Solin, ka i Trogir ... ka da su oni u Tunguziji i fumari se nećedu do nji mašit ... O tempora, o mores ...
Blago nama
Već san nikidan napisa, na 2. 9. kad i je bila prava godišnjica braka moji penzići. ) ... ali onda nismo bili u mogućnosti svi to obilježit kako Bog zapovida.
Dunkve, Zlato mamino je još bilo priko sedan mora ... pa smo malo sačekali da se vrati, da ekipa bude kompletna. Datum je bija jučerašnji, nedilja, oko druge mise.
Crikva je bila pun dice, jerbo je ovo bija i blagoslov dice za početak školske godine. Nemojte mi zamirit ako san koje slovo i falija, jer, moran priznat, baš se i ne koristin ovin izrazima. Mea Culpa! Spasi me ovo malo latinskoga ča san ga pokupija “u prolazu”.
Polako smo se skupili, uključujuć i one najstarije u familiji ...
teta Milena (88)
... zauzeli smo svoj mista u prvome redu, ka pravi mladenci i njiova familija. Samo ča smo zanamisto kumova bili mi dica, neviste i unučad.
Don Emanuel nas je sačeka na ulazu, a ja san ga onako, obzirno, pita da je li ja smin ulist u crikvu, straj me je bilo da se krov ne profunda. I naravno, pita san za dozvolu da mogu slikavat. Nakon njegovoga odobrenja san lagano uliza u crikvu i mašija se fotoaparata ....
... da bi ovjekovječija ovi, ipak, nesvakidašnji događaj. I za našu familiju, a i za selo. Nije baš da se svake nedilje slavi zlatni pir. Kako san slikava okolo, nisan moga ne primjetit jednu zastavu koja se smistila stidljivo, u kantuniću kraj oltara ...
... bandiru jednoga krepkoga, za koji dan, četrdesetogodišnjaka ... DVD Mladost. Nakon redovnoga dila mise, blagoslova dice i pričesti, moji penzići stupaju na scenu. Na našu molbu, velečasnome don Emanuelu je da ruke i naš prijatelj, fra Ante, koji je isto nikidan proslavija svoju zlatnu misu, pa su nji dvoje skupa, ča se ono reče, za ručicu, vodili Slobodnu i Dinka kroz sam obred obnove zavita. Naravno, sve je to pratila i moja Vinkica, a neko je mora dodat i vere u ključnome momentu.
Nakon završetka, i čestitke velečasnoga, crkvon se prolomija i gromoglasni pljesak odobravanja. Nije ni meni bilo baš svejedno, a mogu zamislit koliko mi je bilo srce ocu i materi kad su to čuli.
Zamolij san prijtelja Krešu da nas slika, da i ja buden n kojoj slici ...
... a ono vanka je već bilo lakše. Samo je potrajalo dokle san ih sve uspija skupit u kadar. Jedna slika za uspomenu i dugo sićanje ...
Nakon tega smo se svi lagano uputili u “Baletnu školu”, nakon ča smo u crikvi okripili dušu, tribalo je malo okripit i tilo.
I nisi se ni okrenija, već je doletilo četri ure pozapodne. Završilo je još jedno naše ugodno obiteljsko druženje, sa nezaboravnin povodon.
Zdravi i veseli bili!
Davno je to bilo, u jesen 1969. godine. Jedan mali nadobudni prvašić je odija jedan od svoji prvi dan u školu. To ka ja ... Ista zgrada ka i danas, na isto misto. Onda se skula zvala “Silvestar Batina”. I igralište je bilo, samo su branke na igralištu bile gvozdene, teške.
Priko velikoga odmora vidija san avion u zraku i udri u plač. Niko me nije moga fermat. Suza na suzu ... i zvali mi oca i mater. Ča se dogodilo, zašto plačeš?
A ja kažijen prston u zrak. “Avion” ... ma ča avion?
“Eno oni avion je odveja moga ujca u Kanadu i neće se više nikad vratit” ... Vratija se moj ujac iz Kanade, i poživija, eto, do lani prid kraj godine. A moga je još koju godinu, ne bi se niko bunija ... Zva se Silvestar Batina. Ka i moja stara škola.
Moga ujca, Silvestra Batine, više nima. Ni škola se više tako ne zove ... Puno je godin prošlo, i puno se tega prominilo, ali nike su stvari uvik iste. Uvik u ova doba stara zgrada, godinu dan mlađa od mene oživi, čuje se cika i vika dice, one malo veće, a ona sitnija dica su još malo pristrašena i ispripadana, sve in je još novo.
Ovi put mi je ta živost bila i posebno draga, jer san opet, evo nakon četrdesetak godin, prvašić
Zgrada je koliko-toliko ista ka i u moja doba, je malo sređena izvanka, i redovito održavana, nima puno da su i ponistre prominili. Zato je okoliš puno drugovačiji ... pogotovo ovi zidić naviše igrališta, ča ga nije bilo u moja doba. Friško pituran, i pridan u ruke mali meštri od grafiti ča su je uredili po svomen guštu ...
Ko će bolje sredit zid nego sama dica, po svomen guštu
Jedva smo dočekali ić u dvoranu, di se odvijala svečanost za male prvašiće. A to “jedva smo čekali” je svako od nas proguca, više puti. Dvorana je zgrađena još dokle san ja bija u skuli, sredinon sedandeseti godin prošloga stoljeća. Ajme rečenice ... pari ka da je prošlo ne znan koliko godin. Ili san ja stvarno toliko ostarija?
Dunkve, dvorana je, vjerojatno, bila projektirana ka špaker, pa se projektant u zadnji momenat pridomislija. U ona doba se klima vidila samo u američkin filmovima.
Dica su sidila na klupican, i strpljivo čekala svoji pet minuti ...
... a svi mi ostali, osin moje Zakonite, oznojili smo se ka one domaće životinje od koji se dobiju dobri pršuti & špalete.
Dicu su lipo dočekali sve učitejice od prvi razredi, učiteljica od engleskoga, vjeroučiteljica, knjižničarka, pedagog, psiholog, velečasni i ravnateljica. Koja je i održala prigodnu besidu. A dica su počela učit već prvi dan. Naučili su da se triba dignit na noge kad svira “Lijepa naša”.
Bogu fala, nisan bija jedini ča je snima i slikava ... bila je tot cila četa paparazzi, koji su slikavali sa svin mogućin aparatima, od mobitela ča čini slike veličine taksene marke, pa do teške artiljerije, koja bi te osakatila da ti pade na nogu.
Ostala dičica, od drugoga do osmoga razreda, spremila su novin učenicima mali program sa igrokazon, pismon i pleson ...
... pa je onda i velečasni reka par besid, svi su se pomolili, don Emanuel je svu dicu blagoslovija i poželija in sve najbolje tijekon školovanja. Nadan se da je koja kaplja pala i na nas, roditelje, tribaće nan ...
Posli je bila njiova prva prozivka, zvalo je dicu, jedno po jedno, da se upoznadu sa svojon učitejicon, koja je svako dite ponaosob pozdravila i uručila in simbolični poklončić ...
... a dica su se, još cila u šoku i iznebušena od nove situacije, poredali u tri male gomile ...
akavci
bekavci
... i cekavci.
Nakon tega smo svi skupa utekli iz saune ... ups, tija san reč dvorane, dica su išla svaki u svoj razred ...
... učiteljica je jemala svoj prvi razgovor sa njima, pa je onda molalo i nas unutra, da vidimo di će nan dica proboravit iduće četiri godine ...
Priča je, bar za oti dan, završila. Bili smo povirit, upoznali se ... a od sutra lipo boršu na rame, i lagano svaki dan u školu, po svoju fetu velike torte znanja.
Zdravi i veseli bili, školarci, prvašići ... a i vi ostali!!!!
Cili dan u iščekivanju ... i dvi minute pri derbija
Današnji dan je svanija ka i svaki drugi. Dobro, mora san se malo ranije ustat, neka je subota, jer je Vinka bila pozvana Antici na rođendan.
U Mekdonaldsa. U deset uri ujutro. Malo mi je bilo čudno, zašto tako rano, ali kasnije mi se upalila lampica. Vinka je skočila ka zec, nije je tribalo pet puti zvat, a došli smo u Jokera pri vengo su otvorili, morali smo kupit dar za rođendan, a i Ujku je rođendan u utorak, pa smo i to obavili. Bar su se dica dobro zabavila. Iako su se mogle, tu i tamo, vidit i malo namušene face ...
... vjerojatno kad bi se poveja razgovor o školi koja počinje u ponediljak. Sve u svemu, nakon jutra provedenoga u ugodnome društvu, krenili smo doma pri vengo počme ono radi čega mi se upalila žaruja, još na početku.
Kako san moga zaboravit da je danas El Classico di Lipa Naša.
Sa svin svojin popratnin sadržajima, prosipanjen žući i "veleumnih" izjava relevantnih čimbenika već danima, radi čega san, teška srca, odlučija ostat doma i duperat (koristit, za sjevernjake) MAXTV kad ga već jeman. Samo da ne bude ka kolo ranije na "Derbiju Sv. Duje".
A zašto nisan na utakmici? Opet moj nos, ka mali je, koji mi kažije da bi moglo bit veliki monadi (pizdarija, za sjevernjake) prije, za vrime i posli utakmice (tekme, za sjevernjake).
Zaludu se mi tješimo legendama i pismama ...
... ali od dišpeta, srca i jubavi se ne more živit ...
... iako lipo zvuči, pogotovo u ovoj pismi, koja je, po mome skromnome mišljenju, jedna od najboljih u moru prigodničarskih pjesmuljaka koje je iznjedrila Hajdukova 100godišnjica.
Zdravi i veseli bili, HŽV, i update poslin derbija ...
Update:
Sve u svemu, da mi je ko reka da ću bit sritan ča smo izvukli SAMO bod, reka bi mu da je LUD. Kako je parilo ove dane, dobro je i završilo. Neko je ipak sve relevantne čimbenike dobro potega za uši ... Na terenu više - manje, Torcida je čak bila preobzirna prema ekipi u loži, pa su na nji bacali ružine latice. Da je to Mučko Đubre znalo, ne bi ostalo podvijena repa u Purger Vakufu. Pa se bidan Keruminjo ne bi tuka sa jadnin Slovencen, nego bi jema dostojnoga protivnika Maminja. A to bi bija fajt koji bi, po mome skromnome mišljenju, ujedinija BBB i Torcidu, prvi put nakon 1990. g. Sve za pet, sve OK, osin ovega maloga modnoga detaljčića ...
Davno je bila 1961. godina. Ako se ne varan, to je ono bilo kad je Gagarin letija u svemir, ka prvi, za dišpet Amerikancima kojima je skočija tlak, pa su rekli da će se onda oni prvi uspet na Misec. I tako, usrid hladnoga rata, užežin vjetnamskoga ... dogodija se, za mene, po zapovidnoj odgovornosti onda najvažniji događaj ote godine.
Drugi devetoga, rujna oliti septembra, kako se kome tilo, Dinko Garbin i Slobodna Batina su stupili u brak. U ona stara doba dica bi se razbaškarila materi u drobu cili devet miseci, a ne ka ova moderna, ča se rodu par miseci potla vinčanja.
A da in je bilo reč da će i za pedesetu godišnjicu braka unuka slikavat sa aparaton koji je jedva držala, skupa sa blicen, u rukan, koliko je bija težak.
Ko bi osta živ od nje da jon nisan pustija da slika babu i dida. I mene, naravno, a Strikan je odsutan iz objektivnih razloga. Panama ipak nije izad kantuna ... I Vinka se namištala za sslikat duže od bakice ...
... pa se onda jedva makla, skoro se šticala, da slikan na miru dida i babu nasamo. Jedva san babu nagovorija. Da nije sredila frizuru. Ništa me nije briga, jemala si kad, jutros san ti se najavija da dolazin! I nakon teški pregovori, popustili su, išla se malo splest i to bi bilo to.
Malo smo ostali kod nji, a onda, pravac knjižara. Za deset dan počimlje skula. Moja mala akavica (1a) kod tete učiteljice Ljilje Sunare, OŠ „Knez Mislav“. U Mašogradu, naravno. A da ča ste mislili? Evo je kako prigledaje libre, ča smo is taman malopri donili iz knjižare ...
... naravno, samo one ča nisamo uspili nabvit ... „onako“ ...
Zdravi i veseli bili!
, mirita posebni post, pa sad ne bi dalje o tome ... samo, kako se ono reče, «off the record» ...
