Marketing
Moj prvi prosvjed u životu
Riva, subota, drugi dan jeseni. Čovik bi, poučen iskustvima prijašnji godina, očekiva da neće bit ni cvrčka po Splitu. Ali, za divno čudo, Dioklecijanovon vikendicon još uvik odzvanjaju svi jezici svita, i more se vidit mladoga i staroga svita svi boja, okusa i mirisa. Još je teplo, pa su ljudi i, fala ti Bože, žene, još uvik izazovno i dekoltirano obučene. Jema tot i mladi i stari sisa. Mladih, između koji je lančić, i starih, između kojih je pupak. Subota je, inače, i dan smjene turisti, pa su se opet po ciloj obali Gradske luke poredali brodovi jedan priko drugoga, izmeju jarboli se stidljivo pojavljije kampanel o svetoga Duje ....
... a i ovi zaboravljeni štramac (luftić, za sjevernjake) nekoga češkoga avanturiste svjedoči o tome da je grad još pun fureštoga svita.
Malo klima, malo nestabilna situacija u zemljan koje su nan najžešća konkurencija, malo kriza pa svit dolazi u posezoni, kad je jeftinije. Bilo kako bilo, sve je puno! Ako ne ništa, bar smo lipi i sunčani dan izabrali za prosvjed, pa će slike ispast kako triba.
Nažalost, bija san u pravu. Glede broja prosvjednika. Skupilo nas se jedva pedesetak. Ispravna procjena da bi jedva trisedesetsedmu napunili. I još bi bilo mista za usput ljude po stanican kupit, sve do Trogira.
Nakon ča smo se skupili, koliko god da nas je bilo, isprid Podrumi, krenili smo điravat Rivon. Oni sa malo izraženijin daron govora mašili su se za megafon ...
... i kad smo se, na podan Marmontove, okrenili nazad, ugrabija san priliku za slikat Veliku Četvorku ....
Zvuči malo pretenciozno ono „ugrabija“, ali virujte mi da su nas svi ozbiljno svatili, osim našega pučanstva. Ljudi od medija je bilo deboto više nego nas, sve je vrvilo od diktafoni i fotoaparati, moglo se primjetit sve novinare uokolo sto km, osin onoga jedinoga koji je mora bit i sutra će iznit bar dvadeset i tri škuže zašto se nije moga pojavit. I sigurno će mu urednik bit najkrivlji. Skoro je svak jema prilike reč koju besidu ...
... sve je snimljeno i dokumentirano, pa nije ni čudo da smo već u podne izašli na prvin vjestima HTV1. Tako da nas je moga na TV vidit i diretur Cemexa g. Renić koji je, gle čuda, i upravu i svoju familiju priselija u Zagreb, a ovod je samo petkon. A i to će provat škivat priko videolinka. Glavno da je on posla svoje kmetove da nas uvjeravaju kako je to ča oni mislidu užižat zapravo ekstrakt od kadulje i kalumele ...
... a ne, sačuvaj nas Bože, OTROV, kako to tvrde neki tamo neuki „uličari“, koji te sve profume (mirise, za sjevernjake) moraju udisat po cili dan. I noć, naravno, kad oni već vršidu probno spaljivanje, misleć da niko nima nosa za to nanjušit. Iskreno, mislija san, potajno san se nada, da će nas se više skupit. Ali iz razumljivig razloga, broj učesnika je DESETKOVAN. Obično bi odgovor na upit: Oćeš li poć? Bija ovakvi: A kako ću poć kad mi muž/žena/otac/brat ... radi u Cemexa? Potpuno razumin te ljude, u današnje je vrime razumljiv straj svakoga da ne napravi „grešku u koracima“ koja će njega ili člana familije stajat posla i relativno dobre plaće. Koja, uzgred rečeno, ne kasni ...
Tim gore zvuče zlokobne beside g. Renića koji okolo-naokolo eventualno odbijanje spaljivanja šveleri (željezničkih pragova, za sjevernjake) vežije za nekakva buduća otpuštanja radnika. Jadno i ne znan ča bi još reka a da ostanen pristojan, čak i ako mu je neko naredija da to govori ... Posli još par điri Rivon ...
... fizika je učinila svoje, noge su mi počele davat do znanja da i jeman, i da je vrime za da malo odmorin, a i drobčić se bunija da je vrime od obida. Još san se samo uspija slikat sa našin @pechinon, koji je i za ovu priliku bija prigodno kostimiran ....
... i da se lagano uputin pot Kaštili, bacivši još jedan pogled na Mrdujsku regatu...
... koja je u jedanajst uri krenila osandeseti put. Više nego ikad dosad, želin van ono moje ka i uvik: Zdravi i veseli bili! 
Post je objavljen 24.09.2011. u 14:20 sati.