To mi je bija uvik najdraži predmet u osnovnoj. U ona nevina dičja doba, kad smo učili kako se zovu biljke i beštije oko nas, i kako jedni bez drugi ne moredu ... ali to san svatija puno godin poslin. Ako jesan i onda ...
Ove dane me je to oko ove druge polovice malo mašo izmorilo, izbombardiralo, pa san ono "društvo" ostavija po strani, za kasnije, i vratija se onomen ča mi je uvik bilo draže u tome starome, združenome predmetu.
Priroda ...
Nije mi, fala na pitanu, to samome palo napamet. Svemu je, ka i u većini slučajeva, bila "kriva" moja vječita inspiracija, Vinka 
Kad je ona napravila ovi vjenčić ...
... skužija san da nešto nije kako triba. Namjerno nisan reka ne valja, nego baš tako. Nisan obožavatelj zimski radosti, baš naprotiv, ali ipak, je li, sve triba bit u svoje vrime ...
Jučer su ona i Zakonita bile prošetat, malo do Resnika, na noge, čisto onako da ne stojidu zatvorene u kući. I evo, čin mi se, Vinka, sva sritna vratila odmar kad je došla doma, dala mi je u ruke ...
Kiticu tratinčica!
Onda san sta na balun, pa pogleda kalendar. Nakon ča san dva puta protrlja oči, i dalje je stalo da je sad polovica jedanajstoga miseca. Vrime kad bi čak i mi, sa sunčane strane Velebita, tribali nosit duge rukave.
A ja san tek jučer uspija nagovorit Zakonitu da mekne jorgan ... bilo mi je pridjučer mrvu zima prid zoru.
Danas, kad san obidva, i kad nisan moga pročitat novinu priu toga jer mi je sunce tuklo u oči ... bilo je gotovo sa mirovanjen! Doduše, nisan ni odija daleko ... u majici kratki rukavi, u trikvarta sportskin gaćan (hlačicama, za sjevernjake), i u šlapama (natikačama, za sjevernjake) prošeta san po vrtlu isprid kuće, sa fotoaparatom. Niman nikakove iluzije da san ja neki ekstra profesionalac, čak ni napredni amater, ali mi je dikod baš gušt okinit pravu sliju.
Najprin san potega ono ča je i normalno za ovo doba godine jesenske plodove prirode, šipak...
... i ono malo mandarini ča su pritekli na stablu, ča i još nismo uspili konzumirat  ...
... a onda su došle na red ljubice, ča smo i u moje školsko doba, ka i tratinčice, zvali vjesnicima prolića
... pa bogumila ...
... dlakavac ...
... pa onda tri vrste cvića koje i ne znan kako se zovedu ...
Rekla bi moja pokojna teta Naste, da u po jedanajstoga miseca vidi svo ovo cviće sveti moj Ante, ča će nan se ovo dogodit ...
Bidna ona, doživila je prvi i drugi svjetski rat, i praskozorje Domovinskoga ... neću ni mislit ča bi rekla da je i ove današnje dane doživila ... jer, nakon nevine Prirode, dolazi okrutna stvarnost, ona druga polovica predmeta ča mi nikad nije bila draga ...
... i Društvo ...
Ali mi smo takvi kakovi smo. Ko šljivi prirodne lipote, nije nan interesantno divit se oblicima i bojama ča su produkti prirode, mi se radije živciramo stvarima na koje malo (politika) oli nikako (sport) ne moremo uticat.
O uspoređivanjima politike i najstarijeg zanata na svitu je već deplasirano i govorit, jer događaji sustižu jedan drugi. A i nije pošteno jer su kurve puno poštenije, jerbo zarađiju svoju plaću u znoju lica svoga.
Nekad davno, mislin u "Mašogaduru", napisa san "... kad Žuti more pivat u crkovnome zboru, i kad ja mogu osvojit pineze na 'Milijunašu', onda je sve moguće ..."
Sad bi tu formulaciju malo prominija, dapače proširija, jer bi izad one teze o "Milijunašu" doda i Koaliciju od milja nazvanu "KerKos", mitsko biće iz HR politike, pola kokoš a pola panj, ...
Mislija san da je vrhunac političkoga licemjerja koalicija HSP-a i neke od srpskih stranaka u nekoj ličkoj općini ... ali ova KoKer koalicija me je dotukla. Da ne govorin o dragin Ricovim prijateljima Sanji i Dujomiru ... O tempora, o mores ...
Ima li kraja monadama?
Vratimo se na domaći teren ... pokrenuta je inicijativa KONTRA spaljivanju šveleri u "Cemexu" (željezničkih pragova, za sjevernjake) ovod kraj nas, ilustracije radi, samo 3,5 km od zvonika sv. Duje ... Bija san na prosvjed na Rivi, bilo nas je sve skupa za napunit autobus broj 37, uz gomilu "slučajnih" promatrača koji su se cerili nama budalama koji eto ka nešto vičemo i ne damo in na miru popit kavu ...
Nikidan, početkon miseca, pozvani su Sućurani, ka i svi OSTALI Kaštelani, da zapalidu lumine uz staru Kaštelansku cestu, sada cestu Dr. Franje Tuđmana ... ajde, ništo nas se i skupilo u Sućurcu, na Gospici ...
Noć je bila mirna, bez daška vitra ...
... pa se je puno svita skupilo na Gospici ... rekla se tu i tamo koja besida ...
... opet su bili svi mediji ... svak dobronamjeran je moga reć svoje mišljenje o tome, pogotovo ako, ka ovi pod očalima, jema puno utakmic u nogan po tome pitanju ...
Benedikt Aljinović daje intervju tijekom paljenja lumini na Gospici
... i opet smo svin tin medijima poslužili samo ka tašel (zakrpa, za sjevernjake) za rupe u minutaži. negdi prije oni zanimljivosti kojima završavaju svi dnevnici na ovomen svitu.
Još nas je bilo i puno, koliko san se nada, ali gle, na sjevernoj strani Gospice je bija, ka ono, prosvjed, a na južnoj strani, navr skalini, skupilo se nji dvadesetak. Čak san i nji slika, ali san uvažija njiovu molbu da ne meknen sliku. Naime, ti su ljudi, ili neko iz njiovi obitelji, radili u Cemexa. I pošto je danas Bingo jemat relativno dobru plaću, koja uz to i ne kasni, nisu nan se pridružili. Ja i skroz razumin. Vjerojatno bi i ja napravija isto na njiovomen mistu ...
Zapalija san ovo par lumini ča san donija sa sebon ... slika san Gospicu koja je bila veličanstveno i dostojanstveno osvitljena, ne mislin pri tome na javnu rasvjetu ...
... i polako san se uputija doma, postavljajuć sam sebi pitanja o tomen oće li nas klet vlastita dica, jer smo in "ovo" u nasljedstvo ostavili ... Puten nazad, jer, Bogu fala, još živin u Zapadna Kaštila, u dijaspori, izbrojin, onako odokativno, njanci tridesetak lumini sve do Štafilića.
I sad, recite vi meni, ko je ovod lud, a ko zbunjen  ...
Još jedan događaj, oni friški, od petka, natira me je da još proširin onu formulaciju ... sve je moguće, spominjući pivanje Žutoga uz crkovnome zboru, moje uspješno učešće u Milijunašu i koaliciju Kosorke i Keruma ... dodajuć tome i pobjedu Hrvatske u balunu usrid Istanbula. Mašala! Sad me, stvarno, ali ono mislin, stvrano, ništa više ne more iznenadit ...
Pogotovo kad san, zajedno sa Zakoniton, uspija u dva dana pogledat DVA filma, a da nisu dječji i crtani.
Toplo priporučan, Definitely, Maybe i The Rebound, a počeli smo gledat danas i Monster-In-Law čiji mi se je početak, kad stara novinarska vučica Jane Fonda u napadu bijesa pokuša udavit neku wannabe Britney Spears piplicu maloljetnicu uživo u TV showu ... jedva čekan nastavak, obziron i na ostatak glumačke ekipe (J.Lo, mljac!)
Zdravi i veseli bili!  
P.S. Spreman se, ma koliko to smišno zvučalo, za snimanje ovega novega kviza ... "Sve u 7"... bićete, naravno, obavješteni o terminu snimaanja i emitiranja emisije koja će uključivati i moju nazočnost 
Nisan ovi put tija puno pisat, ali biće vrimena i o tome.
Naime, ovo mi je 460. objavljeni post, a još ne mislin fermat
|
