Neka digne ruku oni kojemu se, makar ponekad, vlastito dite nije popelo na glavu. Ka mojoj Zakonitoj.
Znalo se to i meni dogodit, samo ča mene nima ko slikat 
Je, sve je to lipo i krasno, ali prava muka ježova nastupa kad cili krepan, posli napornoga dana, tribaš uspavat Njezino veličanstvo, koje je još puno energije i najradije bi ti još dvi ure skakalo po glavi, i figurativno, a Bogami i zapravo (vidi sliku). E, tu uskače čarobna, riječ, barenko kad je moja Vinkica u pitanju ...
CRVENKAPICA
Bilo je to jednon davno, davno, priko sedan mora, iza sedan gora ...
Klasika, početak ka i svaka normalna bajka, za nas kojima pamćenje gre toliko u prošlost
... bilo je jedno selo, kraj veeeelike šume. U selu je bilo puno djece, koja su se igrala u dvorištu. A među njima je bila i jedna djevojčica, koja je bila obučena skoro skroz u crveno. Jemala je crvene postole, crvene bičve, crvenu suknjicu, crveni plašt, koji jon je baka isplela, i jemala je crvenu kapicu, pa su je zato svi zvali ...
Sad, moramo ubacit i malu dozu interaktivnosti, pa onako, uz malu dramsku pauzu, počekan dokle Vinka ne reče
... CRVENKAPICA ...
Onda nastavljamo dalje, manje više vjerno predlošku, uz male dnevno-političke intervencije, iz čisto odgojnih pobuda, naravno
... i ona se igrala na dvorištu sa ostalom dječicom. Kad najedanput, čuje kako je neko zove «Crvenkapice, Crvenkapice!» i, kao je ona bila dobra i poslušna (sic!) djevojčica, odma otrči doma, jer je to mama nju zvala.
«Izvoli mama, šta si me trebala?» - onako zadihana, sa vrata, pita Crvenkapica mamu.
«Znaš li ti, moja Crvenkapice, Kome je sutra rođendan?»
A Crvenkapica pljesne rukicama: «Znam, baki je rođendan, mogu li joj poć čestitat?»
Tu sad uleće mala pauza, ako je Vinka zaspala, ka ča se znalo dogodit, onda je nastavak u idućem broju, a ako nije, odma gre opaska «A di smo ono stali, tata?» i priča gre dalje
... «Naravno da je baki rođendan» kaže mama «Pa sam ja ispekla kolača i ubrala sam voća u vrtu ispred kuće i sve sam stavila u ovu košaru koju bi trebalo odnit baki. Hoćeš li, Crvenkapice?»
Naravno, to je bilo čisto retoričko pitanje, opet uz malu dramsku pauzu, i provjeravanje okica male Vinke
... Crvenkapica zgrabi košaru i već krene prema izlaznim vratima, ali je brižan glas mame zaustavi.
«Šta san zaboravila, mama?»
«Nisi ništa zaboravila, draga Crvenkapice, nego san ti zaboravila kazat da se ne mičeš od onoga puta koji vodi prema bakinoj kući, i kad si u šumi da ne pričaš sa nepoznatima!»
Crvenkapica otrči, obećavši mami da će biti dobra i poslušna djevojčica ...
Idemo dalje, ako je budna dočekala ovi dio priče, najvjerojatnije će je tribat odverglat do kraja, uz Pepeljugu kao nastavak :-(
... i ide tako Crvenkapica po selu, pa najprije vidi kako se dječica igraju u dvorištima ispred kuća, pa onda malo dalje kako ljudi radu u polju, i polako počinje šuma. Najprije di koje stablo, pa onda sve gušće i na kraju se ni nebo nije vidilo kako su guste krošnje bile ...
Tu se po potribi mogu ubacit igrice koje su igrala djeca, kao i poslovi koje su radili ljudi u polju, tipa «kopali kumpire, rizali lozu, sadili kapulu» radi klasičnoga dobivanja na vrimenu. Govor postaje sve otegnutiji, usporeniji, tipa Ivica Račan, ili još bolje, Jure Radić Mostogradić prije nego je završija Maslenički most, cilj ne bira sredstvo. Okice se već polagano sklapaju, a i sam pokazujem Vinki kako triba zijevat. Evo, i sad mi se zijeva dok ovo pišem.
... a Crvenkapica polako gre puten, i onda se siti da baka puno voli cviće, a ona nije ništa ubrala. Okrene se okolo, a ono malo dalje od puta – puno lipoga cvića. «Nema veze» kaže ona «vratit ću se ja na put lako, samo da uberem malo cvića za baku». I tako se mala Crvenkapica udalji sa puta berući cviće. I kad ga je nabrala, učinilo jon se malo, pa je išla još dalje ubrat još cvića, sve dok nije vidila da ne more doć do puta i da se izgubila ...
E sad, ako Vinka počne spominjat «Zli Vuk» onda san nagrabusija. Malo će bit i Crvenkapica i Pepeljuga, pa će na kraju tribat prizivat i dežurne Babaroge ne bi li Vinka zaspala u razumnome vrimenu.
... i plače ti tako Crvenkapica, a ono je čuja kako plače ko? Zli Vuk? A on se sve ka pravi da je ka dobar, pa onda izleti prida nju, i pita je: «A kako se ti zoveš, djevojčice?»
Crvenkapica, sve kroz plač, odgovara, da se zove Crvenkapica i da se uputila kod bake u šumu. «A di si se ti uputila, Crvenkapice?» Vuk se još pravi ka da je dobar. Pravi med i mliko! I onda ti ona njemu sve ispriča, da se uputila kod bake, da je baki rođendan, i da nosi za baku punu košaru kolača i voća, i da se izgubila jer je išla za baku nabrati cvijeća, jer ona puno voli cvijeće. A Vuk se i dalje pravi da je ka dobar, pa on kaže: «Ja ću ti pokazat put do bakine kuće» i objasni joj kako će doć do bakine kuće, ali skroz okolo naokolo, oko cile šume, najzaobilaznijim putem. I krene ti tako Crvenkapica kako joj je Vuk pokaza, a Vuk skokom prečicom drito do bakine kućice, usrid šume ...
E, ovde već triba stat malo, uvatit zraka, da Šefica vidi koliko je Vuku tribalo trčat da dođe do bakine kuće. A i opet mali pogled na okice ... još ne spava. Idemo dalje.
... i tako ti Vuk dotrči do bakine kuće, lagano zakuca, pa se pravi da je Crvenkapica:
«Bakice, otvori, ja san tvoja Crvenkapica, donila san ti punu košaru kolača i voća, da ti čestitan rođendan!» I šta će baka, nego doć i otvorit vrata, a ono je strašni Vuk proguta, u jednome zalogaju, bezu da je žvaka. Gulp! I brzo onda po bakinin ormarima, nađe jednu spavaćicu, i jednu kapu za spavanje pa je pribaci priko glave. Uto se već čuje «Kuc, Kuc!» a Vuk se pravi ka da je baka, pa pita «Ko je?» ...
Ako ne dobiješ ka odgovor «Crvenkapica», nego uredno disanje Njezinog Veličanstva, onda si na konju. A ako ne, onda si još na tovaru. Ču, tovare!
... «Crvenkapica, bako, i nosim ti punu košaru kolača i voća, a i ubrala san ti veliki buket šumskoga cvijeća, kako ti najviše voliš» u jednome će dahu Crvenkapica, koja se isto zapuvala od velikoga hodanja okolo cile šume, kako je Vuk krivo pokaza put.
A Vuk se opet pravi da je baka, pa reče:
«A uđi dušo, zlato babino, otvorena su ti vrata, mene boli pa ležin u postelji»
I uleti Crvenkapica ka vitar, ostavi košaru u kužini, pa trkon u sobu pozdravit baku. A kad jer došla tamo, sve jon nikako čudno. Pa ona zapitkuje:
»Bako, bako, zašto su ti tako velike oči?»
A Vuk će na to, još pun volje za zajebanciju: «Da te bolje vidim, moja Crvenkapice!»
Ali Crvenkapici još nije jasno, još jon je nešto čudno ...
«Bako, bako, a zašto imaš tako velike uši?»
Vuk još ne gubi strpljenje, pa odgovara:
«Da te bolje čujem, moja Crvenkapice»
Ali, mala se ne da, pa postavlja i treće, ključno pitanje:
«A bako, bako, zašto su ti tako veliki zuubi?» i stiže odgovor «Da te bolje pojedem» i proguta Vuk Crvenkapicu u samo jednome zalogaju. Gulp!
I kako se naždra, Vujo lega na postelju i spava. a tako je hrka, da su sve životinje oko bakine kućice počele bižat, ka da je grmilo ...
Opet mala pauzica za uvatit zraka, i da Vuk malo odspava. Tu sad u priču upada i Lovac Luka, koji je na drugemu kraju šume čuja grmljavinu.
... I gre ti tako Lovac Luka šumon, čuje kako grmi, a nigdi oblačka. Njanci kapi kiše! I eto ti jednoga maloga zeke, koji je Luki prizna da je pobiga od bakine kuće, i da se iznutra čuje strašna grmljkavina. Stegne ti Luka pušku i krene put bakine kuće. Kad je doša tamo, jema je ča vidit, I čut! Grmi, ka da topovi pucaju!
Obaša ti on polako oko bakine kuće, i kad je kroz ponistru u sobu vidija da se Vuk izvalija priko postelje i da jema drob ka da je izija slona, sve mu je bilo jasno. Izija je baku! A kad je vidija na stolu i malu crvenu kapicu, onda je zna da je papa i Crvenkapicu! Brzo ti on nađe nožice, izriže Vuku drob, a ono izletu baka i Crvenkapica žive i zdrave, jer Vuk nije žvaka, nego i je samo proguta u jedan put!
Brzo skoči Crvenkapica, sakupi kamenja i uvali Vuku u drob, a baka donese igle i konca pa sašiju Vuku mišinu, a ovi je spava i nije ništa osjetija. Onda su se Baka, Crvenkapica i Lovac Luka sakrili, da vidu ča če bit dalje ...
Opet mala piš-pauza, ako prođe i ti test, dizanje iz postelje i odlazak na kondut, onda je dovoljno čvrsto zaspala, a ako ne, pomolimo se. A i Vuk se triba malo naspavat, je li?
... Vuk se probudija, i bija je strašno žedan! Kako i ne bi, sa onoliko kamenja u drobu! I ode ti se on napit na bunar, ali ga ono kamenje priteglo, pa je upa u bunar i udušija se. I sve su se životinje veselile, jer više nima Zlog Vuka! A Baka, Crvenkapica i Lovac Luka su izvadili na stol košaru sa voćen i kolačima i lipo se počastili za bakin rođendan. Čiča miča, završila priča ... Laku noć!
|
moraš se, s vrimena na vrime, pritvorit i u zlatnu ribicu, pa ispunjavat želje. A sve kako bi njezino veličanstvo bar na tren zaboravilo da je deboto u "kućnome pritvoru" i da nima vanka šetat. 
