Kakve ste sreće sa automobilom vlastitim? Ja sam na sva usta hvalio (sada već bivšu) svoju Nexiu ... Em nikad se nije pokvarila, em nikad nije stala, em prošla pola Europe ....
Kupio sam je 1996. godine. Prije otprilike dva mjeseca nije prošla tehnički (eko test) te sam poslušao savjet svoga meštra, u rezervar ubacio neku tabletu i otišao "napravit đir" na otvorenu cestu. Čim sam je upalio (prije tablete) radila je kao sat. Sav u čudu, ugasio sam radio (što nikad ne činim, uvijek u automobilu nešto svira, UVIJEK) i slušao kako motor radosno prede. Takvu sam je ostavio preko noći (nakon što sam stavio tabletu). Ujutro sam je oprao i krenuo na (posljednju) vožnju. Motor radi kao sat! Sa ugašenim radiom krenuo sam od Splita prema Malačkoj (planinarski dom). Promislio sam kako je ovo možda kao ona priča "ptice umiru pjevajući" i pogodio! Samo nekoliko kilometara ispod vrha Malačke, moja je Nexia jednostavno "izdahnula" (na "patologiji" su ustanovili da joj je "srce" jednostavno puklo).
Iako je riječ o automobilu, hrpi metala, kada sam je ostavio kraj ceste (čekajući šlep) bilo mi je žao. Zajedno smo prošli puno toga. Toliko uspomena ostalo je s njom pokraj ceste ... Vjenčanje(a), rođenja (oba sam sina u njoj kući iz rodilišta kući doveo) ... Tužno mi je bilo gledati kako odlazi na svoje posljednje putovanje. Ipak, ona će nastaviti i dalje "živjeti" u drugom automobilu koji je bio na "izdisaju" pa sam njene dijelove dao za spas drugog automobilskog "života".
Sada se moj stariji sin raduje dolasku novog limenog ljubimca (trebao bi stići ovaj mjesec) sav sretan što mi je pomogao u odabiru. A ja? Da i ja sam radostan ali će mi ipak nedostajati moja stara zelena Nexia s kojom sam toliko toga prošao.
Znam ja sve, ali uspomene su to ... a toliko ih je.
