twirl-dječak sa šibicama

-kako se osjećate?-upitao ga je liječnik, gledavši više u svoju tablicu u koju je upisivao podatke nego u twirla
-dobro.-
-mislim, dobro s obzirom da sam prikopčan na tolike aparate i žice koje iz me ne vode u njih- ispravio se brzo
liječnik je na kontrolnoj ploči pojačao strujne impulse
-a sad?-
-dobro-
-klak!-čulo se prebacivanje na ručici potenciometra
-dobro!-
-klak! klak, klak klak!-
-dobro!-
liječnik je izgledao izbezumljeno. ovoliki udar struje nije još nitko preživio, a kamoli da se osjećao dobro
iznerviran, potegnuo je ručicu na maximum
-klaklaklaklaklaklak!-
svijetlo, iskre, električna pražnjenja te smrad spržene organske materije se širio sa kreveta do twirlovog, odvojenog paravanom
liječnik je odahnuo, shvativši misteriju twirlove otpornosti na elektricitet
-vražja kriva ručica,..mrmljao je sebi u bradu -sad ćemo vas...-
no krevet na kojem je do tada ležao twirl, bio je prazan
prošla ga je volja otkriti zašto ne pamti godine
te odustao od pokušaja da poboljša pamćenje znanstvenim metodama
nije da on ne voli znanost, ali ipak
odlučio je prošlost prepustiti budućnosti
neće se sad baviti njome

a bio je tako usamljen
glasovi su se već duže vrijeme zabavljali bez njega
-ni vlastiti glasovi se ne obaziru na mene-razmišljao je tužno
-dobro djelo!- sinulo mu je
-ućinit ću dobro djelo i odmah ću se osjećati bolje!-jeeeee
razdragan spasonosnom mišlju, krenuo je u potragu za nekom nevoljom, ...
-eno bakice! pomoći ću joj preći cestu-
došao je do bakice, sretan što se njegov plan ostvaruje, primio ju za ruku,...
starački štap je proradio po njegovim leđima neobično snažno i spretno, za jednu nemoćnu bakicu...
uspio se odmaknuti izvan dohvata štapa, te su se gledali oči u oči
on odlučan da učini dobro djelo
ona odlučna da ne prelazi cestu. barem ne, dok je ovaj manijak u blizini
stajali su tako, u no win situaciji, dok se bakica nije dosjetila da pametniji popušta
-no dobro, dječače, neka ti bude. daj deset kuna i dopustit ću ti da mi pomogneš preći tu glupu cestu.-
i twirl se dosjetio da pametniji popušta, te se pravio da ju nije čuo.
krenuo je dalje. i ugledao ju je. stajala je na ćošku, oskudno odjevena za ovu hladnoću. i kaputić joj je bio raskopčan..
slabi plamičak upaljene šibice joj je zasvijetlio u rukama
-djevojčica sa šibicama! stigao sam na vrijeme!-
ushićeno joj je prišao
-dođi! smrznut ćeš se ako tu ostaneš- još izdaleka ju je pozvao
-odbij dječače! premlad si. a i sumnjam da imaš dovoljno novaca..- promrsila je kroz zube, ne vadeći cigaretu koja se klatila na rubu usana
-ali...- počeo je zamuckivati pred tom, ne baš djevojčicom
-ništa ali. odbij! kvariš mi posao...ajmo, gubi se!-
besciljno je tumarao dalje
no, kako on nije uspio pronaći dobro djelo. dobro djelo je moralo pronaći njega
pored njega se zaustavila limuzina poznatog dobročinijtelja.
čovjek koji je svake godine pronalazio ljude kojima bi pomogao da ostvare snove, uspiju u životu
oko njega se okupila velika tv ekipa, snimajući ga za show "ništa nije nemoguće"
čestitali su mu na velikoj nenadanoj sreći...
....zazvonio je mobitel...
bila je to mama
zvala ga je da se vrati doma
-...treba nacjepati drva, podmazati šarke na kapiji, pomesti pećinu, oprati veš na potoku, skuhati klin-čorbu, okrenuti šišmiše, opet su naopako....a ti se skićeš,...sve moram sama,..jadna li sam ti s takvim sinom..-
-da mama!-
-evo me, mama!-
sorry folks, but jbg.
moram ići
mama me zove
možda dogodine...