twirl-dječak sa šibicama

žar ptica, knjiga treća, u kojoj završava beskrajna priča

mnogo godina kasnije...
navikao se twirl na život u pećini
točnije, na njenom osvjetljenom komadićku
onaj , tamni dio je za njega postao zid
nije ga niti primjećivao, previše
jedino ga je jeke, koja mu se odande vraćala, podsjećala da tamo ima nešto
nešto veliko, nesagledivo i nedokučivo
kako je vrijeme prolazilo
sve se rijeđe pitao što je tamo...
polako, ali sigurno, zaboravio je na svoj crtež, na fresku, na žar -pticu
jednog proljetnog sumraka, vraćao se iz šume, i ugledao je
pojavila se pred njim, zasjala svojim prekrasnim, velikim, plamtećim repom..
stao je kao ukopan u zemlju
žar ptica, činilo se, nije ga niti primjeila, proletila je pored njega, i tren kasnije nestala u gustoj šumi
sjetio se tada svega.
svoje pećine, koja zjapi pusta i prazna
legende koja kaže da onaj tko ulovi žer -pticu
osigurao je za cio život svjetlost i toplinu
nema više posrtanja u mraku
nema više udaranja glavom o nevidljive zidove
nema više bauljanja niti besciljnog lutanja....
malo ga je to uplašilo
zar da se odrekne svega toga, samo tako...
bila je to dilema, koja ga je mučila, dok se vraćao u brlog
potjerat će je, odlučio je
ako mu opet dođe u blizinu, potjerat će je...
no, žar-ptica se nije dala samo tako potjerati
slijedećih mjeseci, pojavljivala se često
samo bi doletila, proletjela par puta oko njega, i smjestila se na neku tanku grančicu, te njihala na vjetru
u njenoj blizini bi sve postalo drugačije, svjetlije, toplije, jasnije...
svidjela mu se ta nobična ptica
jako
pa jače, pa toliko da je odustao od toga da ju tjera, već je poželio da joj pokaže svoju pećinu, da mu ona osvjetli i onaj dio vječne tame
počeo joj je ostavljati hranu
razgovarao bi sa njom, šalio se...
no, ona mu se nije približila, niti pošla za njim
samo se i dalje njihala na svojoj grančici
možda ju je i mogao uhvatiti, palo mu je to više puta na pamet...
ali to bi bilo potpuno suprotno svim njegovim uvjerenjima
ptice su stvorene za let, kao i duša
ne možeš ju držati u kavezu
sama će ući, vjerovao je
nije ušla
nestala je
dugo, dugo je twirl obilazio okolne šume
nebi li ju samo vidio, na tren
nije je bilo. nigdje.
mrak u pećini, kao da se još više zamračio
kao da se tama zgusnula, usisavajući svu svjetlost, toplinu, radost
gutala je njegovu energiju, dok se nije šćućurio u kutu pećine
nepomičan
trčeći mislima u krug, da se održi na životu
.............................................................................................................

prošlo je ljeto. jesen. zima. proljeće.drugo ljeto.druga jesen. druga zima....
.............................................................................................................

nije twirl ostao tako nepomičan sve to vrijeme
uspio bi koji put, velikim mentalnim naporom, okrenuti smjer u kojem je u mislima trčao
bio je to za njega veliki uspjeh
no dalje od toga nije mogao
tama ga je držala okovanim
ako je u međuvremenu i imao posjetilaca, on ih nije primjetio
niti oni njega.
postao je proziran. nevidljiv.
................................................................................................................

-twirle! twirleee!! - galamio je kralj artur, dozivajući me
u ruci je držao neki čudan veliki zvonoliki predmet, prekriven crnim plaštem
kralj artur, iako je stajao predamnom, nije me vidio
odložio je to zvono na pod, te se udaljio, tražeći me vani..
gledao sam svoje tijelo, kako mu se vraćaju obrisi, dobiva konture i boju
dopuzao sam do zvona, i smaknuo plašt sa njega
zaslijepila me svijetlost žar-ptice, kojoj je rep u trenu, od tinjajućeg perja, buknuo u blještavi plamen
samo taj tren je bio dovoljan, da sve oživi
mrak je nestao, postojala je samo svijetlost
samo život
u svakom mom atomu je ključalo
kako je buknula
tako se i ugasila
žar-ptica
čim se kralj artur vratio u pećinu
nešto je govorio, no nisam ga čuo,...
-pusti ju!- rekoh
-jesi ti normalan? moja je. ja sam je ulovio. nema šanse da je pustim. ljudi bi ubili da ju mogu imati!-
-pusti ju!- ponovio sam
-pusti ju, vidiš da umire u tom zlatnom kavezu...-
-twirle, braća smo. a ti se stalno ponašaš kao da sam ja uzeo nešto tvoje....
uostalom, ne želi otići, pogledaj!- prišao je kavezu i otvorio vratašca. žar-ptica se nije niti pomaknula,
osim što se još više stisnula od rešetke...
-vidiš!?!- rekao je, zatvarajući vratašca...- ne želi izaći!-
više nisam imao niti jedan argument
mogao sam samo gledati kako odlazi s njom
izabrala je
ostala kod onog koji ju je ulovio, u zlatnom kavezu
a znao sam, znao sam, bio sam siguran
da je izabrala mislivši da nema izbora