twirl-dječak sa šibicama

Korak do Arene

E sad, nakon ovoga, mislim da sam sve vidjela. Tvrtko Tvirlić Tvvirl iliti zvijezda u usponu. Ali dečko može, prema vlastitom uvjerenju, napuniti Arenu kad se god sjeti. Oduvijek me zanimalo, kako čovjek koji zna da drugi znaju da se preserava proguta svo to preseravanje u to pjevačko grlo kojim se diči.

Da mi se bar vratiti u ekologiju. Ma ne kažem da tamo nema sranja, ali je nekako drukčije sranje u odnosu na ovo. Možeš si misliti zvijezda i slave. Noćnoga života. Ajd vidi po portalima misli ljudi koji noćno žive. Nismo mi puno dalje od pećine, a čovjek je nekad noću spavao, da mozak pospremi informacije od prethodnoga dana. Estrada nam živi noću, slavi je polupijani izgubljeni svijet koji tumara po sumnjivim bircevima. Drugo ih jutro sve boli glava i čudno im je osluškivati tišinu. Mrzovoljni su, naravno. I neprepoznatljivi, jer im se podbuhla lica izobliče od susreta s dnevnim svjetlom.

Sve bi još bilo nekako da taj Tvvirl ima neku poštenu pjesmu. Možda da mu Gibonni posudi onu svoju, "Ostat ću na nogama". Jer, Tvvirl ima noge kao hidrante. Ravne. Postojane. Neće ga oboriti ni da puše košava. Tako je. Njegova bi bila "Ostat ću na nogama". Daniel Popović je imao onu "Bio sam naivan." Tomislav Ivčić "Tata vozi polako". I noge su mu nepomične. Hidranti. Ne znam volim li više one koji pokušavaju plesati, rade čučnjeve ili stoje. Nije istina, znam! Najviše volim one koji trče kao sumanuti. Kao Cetinski. Ili nekad Giulianno. S jednog kraja dvorane na drugi, kao da traže izlaz. Kraj njih ni Vanna s eurovizijskim čučnjevima ni nepomični Tvirlić s gitarom ne izgledaju loše.

Ne volim te muške zvijezdiće na našoj estradi. Svi bi oni najebali da Houdek ima jedno trideset, četrdeset kila manje. Tad ne bih po Zagrebu morala naganjati ovakve poput Tvvirla. Ne možeš ti toga dostići, s tim njegovim nogama. I što je najgore, bakice i curice ga strašno puše. Hi hi... Čovjek zbog bakica ima istu publiku kao i Mislav Bago. Sad zamisli kad me zaduže samo za Tvvirla, pa ću ga slijediti u one silne pačvarnice. I tako do Arene.

Doduše, ima taj dečko nešto u očima. Baš su mu lijepe, onak s točkicama...

Autor: Rujankica
...........................................................................
...........................................................................
...........................................



bacio se na otoman, nogama na uzglavlje...po običaju. natočio rum iz kristalne boce, zapalio,.. i lagano radio kolutove, čekajući da se pojavi.
psihijatrica je bila komad.
zato je i počeo dolaziti kod nje.
sad mu je već prešlo u naviku...skupu naviku.
no, mogao si je to priuštiti.
-mogao bi si platiti kurvu, radije, za te novce, znaš! – rekla je ulazeći.
ispucao bi se, i ne bi ti ni trebala psihoterapija. uostalom, oboje znamo da si izgubljen slučaj.-
smješkala se, no s njom nikad nije bio na čisto.
- mogao sam se i zapiti s prijateljima. – promrsio je, kroz zube.
- nemaš prijatelje. nisi ih stekao na vrijeme. a sad više ni nećeš...izgovorila je to, pšući neku sms poruku na mob.
- slušam.- nastavila je ne ispuštajući mob iz ruke- kako je prošao veliki interview? –
-mrak! čisti mrak!
novinarka je komad, predobar
valjda su očekivali da će me to omekšati,..umalo i je...
no, nisam se dao isprovocirati...
....barem ne prvih nekoliko minuta. dok me nije počela piliti sa nekim forama koje je naučila u muzičkoj školi. kao da meni trebaju te štreberske pizdarije. ja sam umjetnik. ne matematičar. niti jebeni šopen. sviram iz duše. pjevam iz srca.
zamisli, veli da mi je gitara uglavnom raštelana. đizs. kokoš. razlikuje samo kokodakanje i kukurikanje.
šteta, dobre noge,..dobre...
glas kao anđeo, mogao sam si već zamisliti kako izgovara moje ime, na uho,..šapčući, prvo,..pa sve glasnije,..i glasnije...
ahh,..-

iz priče ga je trgnulo jednolično hrkanje (pre)skupe psihijatrice...
fak, mora da starim,..pomislio je, tiho zatvarajući vrata za sobom...