U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Šutnja ni/je... Jutros sam se probudila zatvorenih usta. Šutnja. Šutnja je zlato. Zato sam tako bogata. Da bih progovorila moram prethodno otići u butigu na kantunu i prodati zlato kao lomljeno. To je hit. Sloboda govora je svetinja. I deset Božjih zapovijedi je svetinja pa opet svećenik u Konavlima ubi neistomišljenika. U zemlji koju svaki čas Papa mora posjetiti da bi je podsjetio na te zapovijedi: -Ja sam Gospod Bog tvoj, nemoj imati drugih Bogova uz mene.
-Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega.
-Sjećaj se dana odmora, da ga svetkuješ.
-Poštuj oca svoga i majku svoju, da ti se produlje dani na zemlji.
-Ne ubij.
-Ne čini preljub.
-Ne kradi.
-Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega.
-Ne poželi kuće bližnjega svojega.
-Ne poželi žene bližnjega svojega, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta, što pripada bližnjemu tvom.., ništa se ne događa na bolje. Nema promjena.
U Splitu muk. Tišina...Pravih intelektualaca ni od korova.
Samo se čuje glas kvazi intelektualaca; Stjepana Loze, Joška Čelana, Guida P., glas ekipe iz Banovine, utvrde rigidne pošlosti na žalost i današnjice, te homofoba po vokaciji;- Udri pedera!
Zemlja kontrasta. Zemlja netrpeljivosti. Zemlja kojoj su teret :Srbi, Romi, vikendaši iz BiH, Talijani nužno zlo, Slovenci prepreka za EU, Crnogorci otimači podmornica, Albanci trovači mladeži, pokazala je još jednom U slučaju održavanja Gay Parade u Splitu koliko je ograničena. Zabranjen je tihi mimohod Rivom.
U isto vrijeme dok se ograničava šetnja Ulicama Grada LGBT zajednici, katolička procesija se šepuri Rivom, podvodači odvode maloljetnice na jahte i brodice, mladi se skalpiraju na Bačama, komune nemaju mjesta za sve drogere, alkoholičare i kladioničare, pripadnici stranaka u oporbi samo što ne vire iz prkna lidera...Dvoličnost zajednice koja je izgubila identitet. Ako ga je uopće ikada imala.
Zato šutim. Jer ako progovorim na guzu možda me netko od kvazi intelektualaca naguzi. To bi bio kraj mojih vjerovanja da sam nevina u svemu ovome što nam se događa.
Vrijeme, vreme, vrime je lomljenog zlata. Tko ne proda gr. 250 kn, nahebo je...LGBT-a mi...
Jutros sam se probudila s Globusom u ruci na crvenom tepihu. I tekstom Ribe (Piše: Domagoj Jakopović Ribafish). Čovjek Riba ostavio me je bez komentara. „ Sandra Grgec (42) iz Jastrebarskog u teretani je već 15 godina. Ne puši, ne pije alkohol, zabranjena joj je kava, čak i obična Nutella. Drila samu sebe po pola godine da bi na svega jedan sat zablistala na pozornici...
Preračunato u dane i sate, to je 150 dana intenzivnog treninga, svaki dan po dva treninga, ujutro i navečer. Sandra se, naime, posljednjih sedam godina natječe u disciplini koja je poznata kao body fitness, što je podvrsta body buildinga za žene...
Sandra, već sada na pripreme mjesečno potroši najmanje 4000 kuna. Nedavno je, s našim ostalim sugovornicama, sudjelovala na prvenstvu Europe u body buildingu za žene koje je prvi put održano u Hrvatskoj, u Zagrebu. Sandra je u vojnoj mirovini, a kako sama kaže, body fitness joj je nakon stradavanja u ratu spasio život. I fizički, i psihički. I sada joj predstavlja puno više od pukog treninga - to je njen način života“.
Da nije jedina tako aktivna u vojnoj mirovini potvrđuje vijest: -„ Ministarstvo obrane ustanovilo je da čak 31 djelatna vojna osoba od 1999. godine ili ranije ima rješenja za profesionalnu nesposobnost za rad u ime koje primaju profesionalnu mirovinu, uz redovnu plaću koju primaju od MORH-a“...
Ribafish nije imao komentar, ja još manje.
On, Ja, Vi, Oni, jato riba...Jezik za zUbe. Vrijeme, vreme, vrime je šutnje. Minut, po minut, cili život...
Sve dok nas ne pokupi parangal. BTW.
Splitski intelektualci „malo jači“; Joško Čelan, Lozo, Guido, ne šute. Na najavu „Split Pride- Gay parade“ upozoravaju:
- Kolega pazi metak! - Kolega, hvala!
........ Sindikalisti... Jutros sam se probudila okrenuta ka Jugu. Na Sever ni u snu. Na Istoku me strah od Ozrena Matijaševića, na Zapadu strah od brkatog Marića. Lipi strah od sindikalista.
A, oni, sindikalni lideri u zaštiti svetih krava, zaposlenika u društvenom sektoru, javnim poduzećima i državnim službama, ne libe se prijetnji:- Nitko ne sme dirati kolektivne ugovore! To je naša svetinja!!!
Vidi qua.
U zemlji Franjinoj, nakon ovih riječi svatko normalan bi se bar dva puta okrenuo oko sebe. Možda i ovi potresi u Italiji, Bugarskoj, Grčkoj govore kako su normalni ipak daleko od nas. Kod nas vlada nirvana. Ako se netko iz redova raspuštene radničke stoke sitnoga zuba oglasi ili okrene oko sebe, ubrzo postane u očima medija i ONIH gore, redikul. Njihov Sever nije Sever Krešimir sa sjevera Hrvatske. Nemaju istog OCA.
Ono što je zajedničko i jednim i drugim je stalna prijetnja odlaska u „ropotarnicu istinske povijesne hrvatske državne zbilje“.
Zbilja, kada će u ovoj zemlji svi radno sposobni imati jednaka prava na rad & ne rad?
Vrijeme, vreme, vrime je svetih krava. I sindikalnih bikova...
........... Nevera... Jutros sam se probudila bolno. Libo me taki Tukca mog. Ne vidim, ne čujem ozbiljne meteorologe da upozoravaju na nadolazeću neveru. Ciklona sa Zapada, vjetar sa Olimpa, promjene na Istoku kao da nikoga ne brinu. Ni potresi od 4 – 5 po Richteru u susjedstvu i mogući u dubini Dinarida ne govore ništa o mogućim dalekosežnim posljedicama po život u Horvatistanu. U tijeku je akcija NNI-ti osim kiše.
Brige ima. Na Markovom trgu izabrani predstavnici naroda brinu brigu za svoje plaće. Sindikalisti javnih i državnih poduzeća i ustanova ubiše se od brige za svoja radna mjesta. Na Trgu hrvatskih velikana od sinoć ne stanuje više nositeljica broševa. Manje više sve je predvidljvo. Samo neveru nitko ne želi predvidjeti. Svi su se zabavili sa sobom. Narod se zabavio veseljkom. Neki ga natežu, istežu, stavljaju u neprirodne šupljine. A, vrijeme radi svoje.
Prije dvadesetak godina bila sam perspektivan kadar. Sad sam perspektivna umirovljenica. Za dvije godine Inshalla, stvarni penzić s mirovinom nedostatnom za podmirenje računa ovako skupe države.
Znam, nitko ne najavljuje neveru, ali mali ubogi vlasnici butiga i obrta u ovih zadnjih nekoliko tjedana pozatvarali su poslovne prostore po centru Splita, u Marmontovoj i ulici Ante Starčevića.
U isto vrijeme strani turisti obilaze grad. Ližu sladoled i dive se zatišju. Njih ne brine nevera. Samo nevjera.
Nama ostaje nada da će nas nevera zaobići i otići tamo daleko, daleko...
Nevera...
Vrijeme, vreme, vrime je za popiti pivo. Molim dva crna Tomislava & još po koje zeleno.
.. .. Imati muda... Jutros sam se probudila s kišom. Kiš Danilo je u knjizi „Čas anatomije“ rekao sve što se da reći za one koji „ne/imaju muda“. Za Zorana Milanovića i Vladu ne znam što bih rekla. Ivica Račan u malom. Gandhi u tragovima. Čovjek bez m***.
Na „Danu poduzetnika“ Z.M. je poručio:
- Nastavimo li ovako nećemo imati za plaće.
Ostavit ćemo zaposlenike u javnim službama bez božićnice i regresa.
Sitnoj Raji dovoljno za nahraniti dušu. Ozbiljnim magla pred očima. Potoci suza. Kiša...
-To nije rješenje - što kaže Mišo Kovač.
Rješenje je priznati kako ova država ne može hraniti više od 200.000 zaposlenih u javnim službama.
Treba priznati kako je nova Vlast nespremno ušla u bitku za opstanak zemlje.
Vlast koja je prekjučer umjesto Pelješkog mosta nudila trajekte, jučer tunele, danas brzu cestu iznad Neuma govori koliko je nespremna.
Umjesto inih poreza, dizanja cijena nafte, struje, plina, većeg PDV-a, guljenja ovo malo privrede, krpljenja proračuna, vraćanja kredita i novih zaduženja, trebala je imati muda te prvo krenuti s Markova trga s čišćenjem ispred svoga praga.
Vlast je trebala ukinuti, smanjiti privilegije i visoke mirovine saborskih zastupnika, smanjiti broj zaposlenih u javnoj upravi, prozvati sve one koji su dopustili bespravnu gradnju, nedonošenje presuda, sve one koji su dopustili neplaćanje obveza tvrtkama, gradovima, državi, raskrinkati nepoštenu ulogu parazitskih sindikata...& još mnogo čega...
Ali za to treba imati muda...
Marjane... Jutros sam se probudila na vrhovima prstiju. Tiho, tiše, najtiše... Iskrala sam se do ulice sa strahom od mogućeg susreta na stepeništu s Goranom Višnjićem, onim iz Haaga ili s nekim od Vrdoljaka, Tončijem, Babom im od Imotskog ili onom drugom iz sela kod Knina. Na sreću nisam uočila četverored, samo drvored lipa. Lipa do lipe, „kuna do kune“, kunem se; Lipa naša, procvjetala. Mirišljava. Zato služi mjesec maj. Svibanj. Mjesec pun/og besplatnog fažola, graha te baš urijetko pasulja. Bio je 13. u mjesecu, „Dan Marjana“ ne/zaštićenog šumovitog brda iznad Splita. Grad koji se zaklinje u Marjan, građani koji dižu bunu protiv gradnje u zaštićenoj zoni jedva da su se odazvali slavlju. Nejedinstveni grad ni ovoga puta nije našao rješenje za dostojno divljenje i odavanje zahvalnosti Marjanu, plućima grada. Dvije zaraćene strane, Grad i „zeleni“, jedni kod ZOO-a, drugi kod crkve Sv. Nikole slavili su odvojeno. Jedni su pojeli fažol drugi su otišli da ga nisu ni probali. Prvog maja / svibnja bili su jedinstveni u tuči oko porcije fažola.
Čudan je ovaj „narod“ na brdovitom Balkanu. Teško ga je zadovoljiti. Teško je povući granicu između normalnog i nenormalnog, između mog i njegovog, našeg i njihovog, između Maršala, Generala & Poglavnika...
Vrijeme, vreme, vrime je bilo bez šušta niti u fažolu gušta. Marjane, Marjane, ca barjak ne viješ...
Vrijeme, vreme, vrime je Milanoviću & koaliciji reći;
- Dosta više, piškit ću, kakit ću!
- Dosta koketiranja sa Ustašlukom & novokomponiranim Ustašama!
-
Pamet... . Jutros sam se probudila u 3. p.m. Što nam uradiše belosvetske hebivetarske udružene snage?! Razoriše nas, uništiše pamet, raseliše nas...Osvojiše prostore kojima smo suvereno vladali. Francuzi, Nijemci, Rusi, Česi.., nisu mogli dobiti posao na Bliskom Istoku, Balkanu bez našeg sudjelovanja. Naša oprema je bila u špici tehnoloških rješenja. Naša pamet je imala cijenu. Ne, dvije marke kako reče čuvar državnog pečata, već nekoliko tisuća dolara mjesečno. Ovo podsjećanje na prošlo vrijeme nije slučajno.
Dnevnik.hr je donio vijest dana; „- Osječka tvrtka Farmeron dobila je gotovo 8 milijuna kuna investicija zahvaljujući svom 'Google Analyticsu za farme' koji velikim poljoprivrednim pogonima služi za jednostavnije praćenje njihove stoke...“
Još devedestih godina naša firma je u suradnji sa veterinarima sa faksa iz Sarajeva razvila SW - programe za praćenje i upravljanje farmama krava.
Halo, to je bilo prije dvadeset godina...Danas je to vijest dana...
U zemlji, konobara, kuhara, spremačica, dadilja na crno, vodiča magaraca, manualaca, skipera, eskort dama, manekenki, modnih mačaka..., svako spominjanje pameti izaziva euforiju & nevjericu u sposobnosti našeg čovjeka.
A, naš čovjek je uvijek ostao isti. Sposoban za rad, uman, obrazovan... Problem je u sustavu. U okruženju. U poticaju društva...
Stvorimo uvjete u kojima će naš čovjek, njegovo znanje, njegove sposobnosti doći do izražaja.
Bez zavisti, čestitke mladoj ekipi iz Osijeka. Svako vrijeme ima svoju mladost. I pamet...
Vrijeme, vreme, vrime je za reći; - Niks snaga, pamet, pamet...
Jutros sam se probudila s rukom na gučku. Na grkljanu, što bi rekao seljak nakon trideset godina života u gradu. Moja ruka na mom grkljanu. U zemlji U kojoj se svakih nekoliko desetaka godina poteže za grkljanom nedužnih nekada s dva prsta nekada s tri ili kamom ništa nije čudno. Čudno bi bilo ne provjeriti...
Poteštat Splita, Kerum, prva glava grada, dika hrvatskog Sabora i Ogorja, javno je putem elektronskih medija zaprijetio lokalnom novinaru vađenjem gučka. Razlog, nezadovoljstvo pisanjem novinara o poslovnim rezultatima njegove životne partnerice. Prijetnja u eteru nikoga nije iznenadila ni ono malo građana Splita ni one koje bi službeno trebala zanimati otvorena najava obračuna.
U zemlji U kojoj se zakoni mijenjaju od sjednice do sjednice Sabora nije čudno što se oni ne sprovode. Ako je vjerovati najavi doći će do promjene ZKP-a. Rezultat, istrage će pasti u vodu. Suđenja će se ponoviti...U zemlji U kojoj se ne zna hoće li Jug biti spojen mostom, tunelom ili koridorom teško je ostati normalan...
Normalno je da svemu dođe kraj. Umro je dr. Šimić u zatvoru...
Vijeme, vreme, vrime je hvatanja. Uhvati me za...gučak...
. . .. . . . . . E, moj narode... Jutros sam se probudila baš nikakva. Gadan osjećaj. Još gadnije je vidjeti na TV ispred hrama hrvatske kulture HNK u Zagrebu na Trgu maršala Tita gomilu bukača, naroda mog u bijelim kutama istina bez kapuljača s prorezima kako pjeni uzvikujući: -Tito, ratni zločinac! Vrijeme ispiranja mozga od kolijevke pa do punoljetstva je učinilo svoje. Mladi na pitanje zbog čega bi Tito bio zločinac, odgovaraju kako je ON
„ ubijao svoj narod ili ga slao u Auschwitz “. Kad na čelu tog mog naroda vidim Ivu Banca & Zvonimira Čička, pomislim gdje je tu treći musketir, Zdravko Tomac?!
Od Zagreba preko Škabrnje do Splita brzo se dođe. Nema Roma, malo Srba, Židova ni U tragovima. Čist pUt...
Split grad slučaj, slučajno Grad danas slavi svoj dan, dan zaštitnika Sv. Dujma.
Narod ga slavi. Procesija je od katedrale do Rive, ex fontane Bajamontija, trga dr. Franje Tuđmana & Fine, ex poslovnice SDK-a. U miru i tišini proći će moj narod.
Za mjesec dana istim putem proći će „ Gay parada“. Hoće li proći U miru do trga Franje Tuđmana veliko je pitanje...
E, moj narode...
Vrijeme, veme, vrime je nježničko. Opali me nježno...
Jutros sam se probudila sjetna. Tužna, puna dojmova nakon posjete Sarajevu. Stranac, putnik namjernik, te dijaspora na kratkom odmoru u posjeti Sarajevu nakon trke ulicama niz i uz Miljacku, po Čaršiji, Ferhadijom - Vase štrasse, Marindvoru, Grbavici, Mejtašu, Bistriku, Vratniku, Kovačima.., nakon predaha na Bendbaši, Vrelu Bosne vrlo brzo dolazi do zaključka kako Grad nije više kakvim ga pamte, o kakvom su se informirali slušajući priče Sarajlija, te kako su ga doživjeli kroz filmove, TV priloge te brojne tekstove ispisane u knjigama, vodičima, tisku, na blogovima,...
Sve se mijenja. „Panta rei“. Ni ovaj trenutak dok nastaje zapis nije više isti kao onaj od prije, ni onaj u komu će ga netko pročitati.
Koliko ljudi, toliko istina, toliko različitih pogleda na „istu“ stvar, isti Grad...
Grad jučer, nije isti Gradu danas, pogotovu onom sutra. Jasno ni mi u njemu jednako kao i van njega. Što nam preostaje u tako kratkim i rijetkim posjetama Sarajevu?
Ići ulicama otvorenih očiju i ušiju s kamerom i fotićem, susretati se sa ljudima, poznanicima, prijateljima, žalovati za prošlim vremenima, tražiti klikere, franje u napuklim zidovima kuća, vjerovati kako je naša mladost bila ljepša od današnje, tražiti rješenja za probleme onih koji žive Sarajevo danas, „savjetovati ih“ kako će urediti svoj život (malo) sutra ili...
Recept za ugodan boravak u Gradu je jednostavan. Dočekajte sunce na Sedreniku, spustite se niz Kovače na Čaršiju dalje do Titove sve do Parkuše. Usput pozdravite cipelića čika Mišu. Trk koz „Gradinu“ pa na kavu, kafu, kahvu, preko puta, kako vam drago, pazeći da se ne zaluta u „Banku u žutom“. Ručak po volji, odmor na Ilidži, Vrelu Bosne...
Danas ni „Prvi maj“ u Sarajevu nije kakvoga pamtim. Kino istoga imena ne radi. Kinoteka također. Limene glazbe i budnice ni za čuti. Samo radnici ispred Higijenskog zavoda mijenjaju tramvajske šine. Pred „Šetalištem“ nema mirisa prvosvibanjskog janjeta na ražnju. Nema karanfila, nema Bilana, Dace, Dizdarevića, inih... Samo Gazda i kamere lokalnih TV kuća koje će bilježiti dolazak onih rijetkih koji drže do tradicije okupljanja svakoga Prvog maja u „Šetalištu“. Kod Izete u slastičarnici na čošku; Ceca, Boro Spasojević i Enko Mehmedbašić koji još druguje s humorom. Kaže s osmijehom;- Ubi me ovaj hercegovački kamen...u bubregu. Na zidiću kod Gimnazije moj ratni drug, Nurija. I zidaruša, boca sarajevskog piva. Preko puta kod Dervoza; pite, pitice i pitac, njegovo kraljevstvo, burek. „TRAVEL“ Cica ne radi, ali zato salon „DM“ i moj brico Muhamed te njegov sin Almir, rade. Rade mi o glavi.
A, u glavi je sve...
Na ulici „gdje više ne stanuje Predsjednik“, kralja Tomislava, sretnem Murisa sa štapom i tragovima moždanog udara. Fuku iz Collegiuma nisam pitala za zdravlje. Sa štapom dobro hoda. Šuki mi sa klupe u Velikom parku poručuje po običaju;
- Budi pametan! Boriša, Zoka, Ivica, Coco, Pipa, Hajro,Žiga, Lejla, Jovo Divjak, Zrinka, Goga, Selma... dobacuju mi naše uobičajeno:- Vozdra!
Sa sinom i njegovom crnoputom djevojkom iz JAR-a, ručamo na Čaršiji. Žurili smo jer ona mora na Internet kako bi odradila satove engleskog jezika za klijenta u tamo nekom dalekom Svijetu. Nova radna mjesta, nova zanimanja...Što bi rekli, nebitno je gdje ste, važno je da ste tamo gdje ste sretni. A, Ona, tako i kaže dok grli mog sina.
Uvećer ćevapi kod „Želje“ više radi uroka. Biti u Gradu, a ne biti na
ćevapima je grijeh.
Što se tiče države ona funkcionira u obimu dovoljnom da preživi.
Šalje opomene pred isključenje, objavljuje presude zbog duga, ali i
isplaćuje prijavljenu staru deviznu štednju. Ono što kvari osjećaj sreće pri
susretu sa Gradom su čitulje, smrtovnice, sjećanja...
U jednom danu grad je ostao osiromašen za dragu Miru Poljo, ratnog druga
prof. Šebića, Farija Muštovića koji me je vodio u Paris, genijalcu Borisu Vukobratu...
Osjećaj prolaznosti u vremenu i prostoru čini me tužnim... Uh, starost...
Zato iskoristimo dan, „Carpe diem“. Ne budimo zločesti, jalni, iako nismo
vjernici, budimo spremni oprostiti...
Vjerujmo u Grad, u Sarajevo, u njegove građane, u njegovo sutra...
S nama ili bez nas oni će živjeti.
Vrijeme, vreme, vrime je sjećanja. Sjeti se druže; nekad smo bili ljudi,
čovjek, čovjeku, čovjek...
