U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Marjane... Jutros sam se probudila na vrhovima prstiju. Tiho, tiše, najtiše... Iskrala sam se do ulice sa strahom od mogućeg susreta na stepeništu s Goranom Višnjićem, onim iz Haaga ili s nekim od Vrdoljaka, Tončijem, Babom im od Imotskog ili onom drugom iz sela kod Knina. Na sreću nisam uočila četverored, samo drvored lipa. Lipa do lipe, „kuna do kune“, kunem se; Lipa naša, procvjetala. Mirišljava. Zato služi mjesec maj. Svibanj. Mjesec pun/og besplatnog fažola, graha te baš urijetko pasulja. Bio je 13. u mjesecu, „Dan Marjana“ ne/zaštićenog šumovitog brda iznad Splita. Grad koji se zaklinje u Marjan, građani koji dižu bunu protiv gradnje u zaštićenoj zoni jedva da su se odazvali slavlju. Nejedinstveni grad ni ovoga puta nije našao rješenje za dostojno divljenje i odavanje zahvalnosti Marjanu, plućima grada. Dvije zaraćene strane, Grad i „zeleni“, jedni kod ZOO-a, drugi kod crkve Sv. Nikole slavili su odvojeno. Jedni su pojeli fažol drugi su otišli da ga nisu ni probali. Prvog maja / svibnja bili su jedinstveni u tuči oko porcije fažola.
Čudan je ovaj „narod“ na brdovitom Balkanu. Teško ga je zadovoljiti. Teško je povući granicu između normalnog i nenormalnog, između mog i njegovog, našeg i njihovog, između Maršala, Generala & Poglavnika...
Vrijeme, vreme, vrime je bilo bez šušta niti u fažolu gušta. Marjane, Marjane, ca barjak ne viješ...
Vrijeme, vreme, vrime je Milanoviću & koaliciji reći;
- Dosta više, piškit ću, kakit ću!
- Dosta koketiranja sa Ustašlukom & novokomponiranim Ustašama!
-