Pregled posta

Sarajevo (malo) sutra...

. .
. . . .
....
.......... . . .
Sarajevo (malo) sutra...

Jutros sam se probudila sjetna. Tužna, puna dojmova nakon posjete Sarajevu. Stranac, putnik namjernik, te dijaspora na kratkom odmoru u posjeti Sarajevu nakon trke ulicama niz i uz Miljacku, po Čaršiji, Ferhadijom - Vase štrasse, Marindvoru, Grbavici, Mejtašu, Bistriku, Vratniku, Kovačima.., nakon predaha na Bendbaši, Vrelu Bosne vrlo brzo dolazi do zaključka kako Grad nije više kakvim ga pamte, o kakvom su se informirali slušajući priče Sarajlija, te kako su ga doživjeli kroz filmove, TV priloge te brojne tekstove ispisane u knjigama, vodičima, tisku, na blogovima,...
Sve se mijenja. „Panta rei“. Ni ovaj trenutak dok nastaje zapis nije više isti kao onaj od prije, ni onaj u komu će ga netko pročitati.
Koliko ljudi, toliko istina, toliko različitih pogleda na „istu“ stvar, isti Grad...
Grad jučer, nije isti Gradu danas, pogotovu onom sutra. Jasno ni mi u njemu jednako kao i van njega.
Što nam preostaje u tako kratkim i rijetkim posjetama Sarajevu?
Ići ulicama otvorenih očiju i ušiju s kamerom i fotićem, susretati se sa ljudima, poznanicima, prijateljima, žalovati za prošlim vremenima, tražiti klikere, franje u napuklim zidovima kuća, vjerovati kako je naša mladost bila ljepša od današnje, tražiti rješenja za probleme onih koji žive Sarajevo danas, „savjetovati ih“ kako će urediti svoj život (malo) sutra ili...
Recept za ugodan boravak u Gradu je jednostavan. Dočekajte sunce na Sedreniku, spustite se niz Kovače na Čaršiju dalje do Titove sve do Parkuše. Usput pozdravite cipelića čika Mišu. Trk koz „Gradinu“ pa na kavu, kafu, kahvu, preko puta, kako vam drago, pazeći da se ne zaluta u „Banku u žutom“. Ručak po volji, odmor na Ilidži, Vrelu Bosne...
Danas ni „Prvi maj“ u Sarajevu nije kakvoga pamtim. Kino istoga imena ne radi. Kinoteka također. Limene glazbe i budnice ni za čuti. Samo radnici ispred Higijenskog zavoda mijenjaju tramvajske šine. Pred „Šetalištem“ nema mirisa prvosvibanjskog janjeta na ražnju. Nema karanfila, nema Bilana, Dace, Dizdarevića, inih... Samo Gazda i kamere lokalnih TV kuća koje će bilježiti dolazak onih rijetkih koji drže do tradicije okupljanja svakoga Prvog maja u „Šetalištu“. Kod Izete u slastičarnici na čošku; Ceca, Boro Spasojević i Enko Mehmedbašić koji još druguje s humorom. Kaže s osmijehom;- Ubi me ovaj hercegovački kamen...u bubregu. Na zidiću kod Gimnazije moj ratni drug, Nurija. I zidaruša, boca sarajevskog piva. Preko puta kod Dervoza; pite, pitice i pitac, njegovo kraljevstvo, burek. „TRAVEL“ Cica ne radi, ali zato salon „DM“ i moj brico Muhamed te njegov sin Almir, rade. Rade mi o glavi.
A, u glavi je sve...
Na ulici „gdje više ne stanuje Predsjednik“, kralja Tomislava, sretnem Murisa sa štapom i tragovima moždanog udara. Fuku iz Collegiuma nisam pitala za zdravlje. Sa štapom dobro hoda. Šuki mi sa klupe u Velikom parku poručuje po običaju;
- Budi pametan!
Boriša, Zoka, Ivica, Coco, Pipa, Hajro,Žiga, Lejla, Jovo Divjak, Zrinka, Goga, Selma... dobacuju mi naše uobičajeno:- Vozdra!
Sa sinom i njegovom crnoputom djevojkom iz JAR-a, ručamo na Čaršiji. Žurili smo jer ona mora na Internet kako bi odradila satove engleskog jezika za klijenta u tamo nekom dalekom Svijetu. Nova radna mjesta, nova zanimanja...Što bi rekli, nebitno je gdje ste, važno je da ste tamo gdje ste sretni. A, Ona, tako i kaže dok grli mog sina.
Uvećer ćevapi kod „Želje“ više radi uroka. Biti u Gradu, a ne biti na
ćevapima je grijeh.
Što se tiče države ona funkcionira u obimu dovoljnom da preživi.
Šalje opomene pred isključenje, objavljuje presude zbog duga, ali i
isplaćuje prijavljenu staru deviznu štednju. Ono što kvari osjećaj sreće pri
susretu sa Gradom su čitulje, smrtovnice, sjećanja...
U jednom danu grad je ostao osiromašen za dragu Miru Poljo, ratnog druga
prof. Šebića, Farija Muštovića koji me je vodio u Paris, genijalcu Borisu Vukobratu...
Osjećaj prolaznosti u vremenu i prostoru čini me tužnim... Uh, starost...
Zato iskoristimo dan, „Carpe diem“. Ne budimo zločesti, jalni, iako nismo
vjernici, budimo spremni oprostiti...
Vjerujmo u Grad, u Sarajevo, u njegove građane, u njegovo sutra...
S nama ili bez nas oni će živjeti.


Vrijeme, vreme, vrime je sjećanja. Sjeti se druže; nekad smo bili ljudi,
čovjek, čovjeku, čovjek...





Post je objavljen 04.05.2012. u 10:57 sati.