U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
........ Sindikalisti... Jutros sam se probudila okrenuta ka Jugu. Na Sever ni u snu. Na Istoku me strah od Ozrena Matijaševića, na Zapadu strah od brkatog Marića. Lipi strah od sindikalista.
A, oni, sindikalni lideri u zaštiti svetih krava, zaposlenika u društvenom sektoru, javnim poduzećima i državnim službama, ne libe se prijetnji:- Nitko ne sme dirati kolektivne ugovore! To je naša svetinja!!!
Vidi qua.
U zemlji Franjinoj, nakon ovih riječi svatko normalan bi se bar dva puta okrenuo oko sebe. Možda i ovi potresi u Italiji, Bugarskoj, Grčkoj govore kako su normalni ipak daleko od nas. Kod nas vlada nirvana. Ako se netko iz redova raspuštene radničke stoke sitnoga zuba oglasi ili okrene oko sebe, ubrzo postane u očima medija i ONIH gore, redikul. Njihov Sever nije Sever Krešimir sa sjevera Hrvatske. Nemaju istog OCA.
Ono što je zajedničko i jednim i drugim je stalna prijetnja odlaska u „ropotarnicu istinske povijesne hrvatske državne zbilje“.
Zbilja, kada će u ovoj zemlji svi radno sposobni imati jednaka prava na rad & ne rad?
Vrijeme, vreme, vrime je svetih krava. I sindikalnih bikova...