U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Žene*...
*Povodom obilježavanja 26. travnja/aprila - Međunarodnog dana žena
.Jutros sam se probudila kao žena. Teško i sa dvije fete kukumara na oba oka. Inače se tako budim. Iznimno drugačije. Bar tako tvrdi Tukac kada me iz polusna zna buditi sa: - Brate, dosta izležavanja?! Brate, baš čudno zvuči. Ne znam kako bi reagirao ON kada bih ga pozvala u krevet sa :- Sestro, dođi!..
A, žene čine čuda...Od Titana prave Boga, od polu Boga ratnika, od ratnika slabića...
Ministrica Holy od Vlade pravi pitu na razvlačenje. Hloverka od HRT, javnu kuću. Kosorica od HDZ-a H2O. Ankica od generala, predsjednika. Gotovina od generala, uznika. Majoli od životnog partnera, odjebnika. Žena Peveca od Peveca pravi gubitnika. Australka od Britanca, skipera...
Ja od Tukca, činim sretnog covika. Mog covika sa škoja...Molog od Komiže...
Moloj, reče mi ON...
Za danas...
Žene, žene...
Jutros sam se probudila u strahu od kašnjenja. Dobro, nisam zakasnila. Ali strah nije tek tako nestao. Strahovala sam da će crvena lampica za gorivo u autu ugasiti se prije dolaska na cilj. Dolaskom, strah nije nestao...
Novopečeni ministar Mirando Mršić straši me produljenjem roka odlaska u redovitu, starosnu mirovinu. Trebam doživjeti još nekih 800-to dana do tog povijesnog datuma. Ali, kad pogledam zrelo kroz očale različite dioptrije ne bi trebala strahovati od dana koje treba preživjeti. Kad sam uspjela uz pomoć sreće preživjeti više od 1.400 dana opsade Sarajeva za koje znam reći da su jednostavno proletjeli ne vidim razloga za strahovanje od tih nekoliko stotki. Strahove od sutrašnjeg dana ipak ne treba zanemariti ni podcijeniti.
Danas se živi u strahu. I sutra, tko preživi...
Strahuje se za zdravlje, za obitelj, za radno mjesto, za posao, za siguran krov nad glavom, za upis djece u željenu školu, faks, za sposobnost plaćanja računa koji pristižu kad ih najmanje očekuješ...
Strahuju ministri od otvaranja ormara i „kostiju“ koje znaju ispasti, strahuje Vlada, strahuju razni; Sanaderi, Kerumi od gubitka slobode, vlasti, privilegija, nekretnina & pokretnina, prevare životnog partnera, gubitka novca..., bar nam se ponekad tako čini.
Sa strahom se treba nositi...Nosi se bre u tri p.m.- ne, znao bi reći moj dobro raspoloženi,Tukac.
Vrijeme, vreme, vrime je loše prognoze. HNK Hajduk prvak države!!! Koje?!
Jutros sam se probudila zaigrana. Šminka. U letu. Brža od kiše. S novom frizurom. Kofer spreman. Na putu do parkiranog auta umalo sam se sudarila s likom koji se odaziva na poziv: Škegro, javi se! Tri puta sam u skladu s riječnikom ministra Jovanovića pljunula u čipiranu Holy vrečicu za odlaganje škovaca. Da se ne urekne. Tamo gdje Škegro ugazi trava ne raste. Samo dugovi. I redovi pred šalterima HZZ-ea. O plovilima da ne govorimo. Na njih ćemo pričekati ako škverovi padnu u ruke Škegrine bratije. Preživjela sam Škegru kao i ono izgubljeno probrano selebri hrvatsko društvo u „slikobrazu“ „Survivor“. Narodu ne treba mnogo. Dovoljno je ponuditi malo Bleiburga, kojeg ubijenog Srbina iz Vojnića s nataknutom titovkom, malo Sanadera, Barišića, Prodanovića, nastavak tekme u Makedoniji, vijesti kako u sred dana starac na javnom mjestu u Zagrebu dere mladicu više od dva sata. Samo ljubomora može pokvariti raspoloženje puka. Na čemu je stari dvi ure pune erekcije?! Po etiketi na praznoj boci, rekli bi crnjak „Barba“. Svaka čast Barba.
Ja sam na Jacku Danielsu. Na splitskom Sajmu Boat Show-u, četrnaestom po redu. Neću ga kuditi, jer uspjeh je da je uopće opstao.
Polako, sve će po redu doći na svoje mjesto. I seljaci, i škverani, i Bruno Orešar i naši parlamentarci u EU-u...Vašer taštine u Saboru traje...
Za sebe to ne mogu tvrditi. Teško je nekoga u ovim godinama dovesti u red. Osim kad je riječ o redu za pečat i kakav papir. Dan se po Jacku poznaje. I ledu...
Fucking...
Vrijeme, vreme, vrime je bunta. Dajte mi Jack D. sa četiri kocke leda!
.. Jutros sam se probudila uprknuta.Tukac me je jedva izvukao iz postelje. Pogledom sam tražila pun mjesec na krovu susjednog nebodera. Od svega vidjela sam pun nježnik dragog mi Tukca. Jednostavno, moram mu dati...za pravo kada kaže: -Pun mi je ku..c! To je njegovo subjektivno mišljenje. Objektivno, on nije u trendu. Nikako ne može shvatiti da nije sve u nježniku. U prknu je. Stvar je u disanju. U dahu. Udruga „Umijeće življenja“ je osmislila program „Disanje punim plućima“ za 200-tinjak nezaposlenih u pet hrvatskih gradova. Udruga“Umijeće življenja“ nema namjeru stati na tome te na radionice pozivaju cijeli Zavod za zapošljavanje. Nadam se da će uskoro neka druga UdrUga nezaposlene učiti kako jesti čist zrak s uvjerenjem da nema ničega boljeg od čiste arije. Nije daleko dan kada će po završetku tečaja radna knjižica biti bogatija za još jedan pečat osposobljavanja za udisanje & prehranu sa minimalnom potrošnjom jela & zraka. Pa onda ne dati za pravo Tukcu kada kaže kako mu je pun nježnik...hrvatske zbilje & bespuća kojima hode spodobe u ljudskom obliku. Vrijeme, vreme, vrime je vjetrenjača, moj Kihote od hrvatskog nježnika.
Jutros sam se probudila kao i Fikret Abdić - Babo. On sabaile, ja ranom zorom. On na prijavak u policijsku postaju. Ja na zadnju stanicu prije mirovine, HZZ-burzu ne/radnika. On po muhur, ja po pečat. On s vizijom obnove „ Agrokomerca“, ja s vizijom neke nove i bolje Hrvatske. Bolje biti čovjek s vizijom nego revizionist.
Gledam splitske Prokurative, 500-tinjak nezadovoljnika, prosvjednika.
Nije mi žao te sive bezlične mase predvođene dobro plaćenom sindikalnom elitom.
Devet neisplaćenih plaća, devet mjeseci šutnje, devet mjeseci sive ekonomije...
Drugi poput radnika "Adrichema", deset - petnaest godina primaju plaću, a ne rade. U Škveru čekanje se is/plati. Država šuti, jer nema straha dok ovu „radničku“ klasu vode, Kunsta mi, sindikalisti ala ; Marići, Matijaševići, Severi, Drpići, Šegvići, Mare & Kate te ini i dok postoje stečajni upravitelji ovakvi kakvi su... Fejk država sazdana od lažne radničke klase koja nikada nije bila „radnička“, zemlja lažnih branitelja, lažnih ovih te onih invalida, nebitnih državnih činovnika, krcata privilegiranih, zemlja otimača javnog blaga, teško će preživjeti vrijeme ovakvog fejk kapitalizma. Babe mi.
Vrijeme, vreme, vrime je priznanja; Država, to smo svi mi! Fejk, nebitni ala Babo.
O, jeziku... Jutros sam se probudila s jezikom na gotovs. Raspoložena za priču. O, jeziku. Rode.
Sa zakašnjenjem bacila sam oko na B. Dežulovića i njegov osvrt na dobitnika prve nagrade za novu hrvatsku riječ „zatipak“. Iz šireg teksta objavljenog u SD-i pod naslovom “Smrt gospođe S.” izdvajam njegov uvodni dio koji bi mogao biti poticajan za učenje hrvatskog jezika svima koji misle provesti odmor u Hrvatskoj.
“Da li zbog kratkog spoja u daljincu, ili neispravnog suosnika u naplatnici pred opuštaonicom, tek u trenutku dok je na dodirnik upisivala znamenke s parkomata otkazao joj je elektrostimulator srca, proširnica joj se raširila poput nakapnice, pa je vozilo preko uspornika na raskružju skrenulo u pretjecajnik i udarilo u smećnjak. Nije, međutim, ispraznica ako kažemo da je gospođa S. velika borkinja koja će dobiti i ovaj boj: tomu svjedoči i slučajnim zatipkom utipkan osjećajnik na njezinom dodirniku.”
Prijevod ni/je potreban…
Sva je sreća jezik mladima nije prepreka. Svi manje više govore engleski ili mi se bar tako čini.
Meni ne preostaje ništa drugo vengo smanjiti brzinu pred uspornikom i otipkati End na daljincu. Vrijeme, vreme, vrime je NDH-ije prošlo, za jezik nisam sigurna. Četveroredi još zbore...
E,a, jezik more, mere, može biti lip ka komiški. Volim „Kopito“ sa Škora...
***
***“Zgarcen ka bluza, Kalon se niz kalu, Pok na kafu gren, Vazest koju fjabu. Obo sebi sal, jo vode provjen, Obo sebi sal, jo kanton. Tucen tobak smarvjen, Locen arju i, Kafeton, fumon, Kafeton, fumon. Pok obid zastenje, Pok obid zalegnen, Zgarcen ka bluza, Kalon se niz kalu, Tucen tobak smarvjen, Locen arju i, Tumba se u valu, Mola se po kraju, Vecer krojin tusto, Dojen pešnje ludo.“
Jutros sam se probudila onako. Ni radosna ni tužna. Sarajevo mi igra u srcu. Tika- taka. Kakva Barcelona. Vatromet sjećanja; april 92., mimohod Marindvorom, pucnji, barikade, vatra, 105-tica u dvoru, srušena stabla, prazni kanisteri, kasnije, dolazak plina i struje na pola sata nakon mjesec – dva, susret s četnicima i rezervistima u Dobrinji i Neđarićima, snajperi sa Židovskog groblja, sa Osmica, kopanje rovova na Žuči, na Stupu...Slike onih kojih više nema nižu se pred očima; Kerim, Saša, Toni, Nađa, Vojo, Ibro...slike dragih bez kojih nije bilo moguće preživjeti ratno Sarajevo; Majka, Muhamed, Izeta, Pervan, Zrinka, Željka, Vesna, Šuki, Goga, Dragan, Aida, Senad, Zlatko...
Danas crvena linija, niz od 11.541 praznih crvenih stolica duž Titove ulice...
Dan sjećanja...
Dan vjerovanja da Grad ima budućnost, jer ima mlade, mladost, mladež...
Jutros sam se probudila s uključenom „Antenom“. Gost kod Barbare Kolar nije običan. Bare, Bare & opet Bare...Spominjući Jadranku Kosor spomenuo je Tuku. Ne znam kakve veze imam s njom. Ne mre svatko biti, Tukica. Bar tako mislim. A umišljena nisam. O Milanoviću ništa ne mislim. Ne razbijam glavu. Ne želim opteretiti glavu koju nose moja krhka ramena.
Sve što mislim, mislim kako ću sutra dočekati USPRAVNO. Dignute glave...
Nekada je dobro saslušati drugoga. Bare, Bare...
Vrijeme, vreme, vrime je za neku pametnu. Reci, Saraja Saša, koju...
Jutros sam se probudila u Komiži. Nije aprilili. Nije ni travanjini. Jednostavno, prvi u četvrtom. Vrijeme piči sve u pet. Dolazak sezone se osjeća u zraku. More 14 C, zrak ohlađen burom, isto toliko. Kalama odjekuju glasovi mladeži;- Selami, Inshalla, aferim Fatmagul...Djeca iz Turske došla su komiškoj dici u uzvratnu posjetu. Dovoljno da navru sjećanja na školska ljetovanja u Čakljama, Podgori,Tučepima, Zaostrogu..., na dane u ferijalama; Baška Voda, Trpanj-Grič, Partizan, Viganj, Korčula...Ništa ljepše od putovanja, susreta s novim krajem, s nepoznatim ljudima. Znam, bogatstvo se danas mjeri debljinom takuina, bankovnim računom, brojem nekretnina, veličinom plovila, snagom vozila, ljubavnicama i ljubavnicima...Nekada, brojem prijatelja, brojem posjeta nepoznatim krajevima...Ne volim se vraćati prošlim vremenima. Ali ova dica iz Turske podsjetiše me na vremena kada su vrijedila neka druga pravila. Jedina konstanta onoga i ovoga vremena je čovjek. Biti čovjek i onda i sada jednako je važno. I teško. Na žalost to mnogima ne polazi za rukom.
- Ubava Komižo, sakam te, što bi rekao moj frend Ristovski iz Desareta s kraja Ohridskog jezera. Metka iz Domžala bi dodala;- Komizo, prihajala bum ovog leta, dok bi Đoko s Petlovog brda dobacio; - Idi bre, Tukice...Džađo iz Rajvosa uz pozdrav Vozdra, upozorio bi nas da mu čuvamo mjesto ispod tamarisa na nudi plaži Templuz.
Ala gušta u Komiži. A, tek je prvi travanjini... Prvi u četvrtom...
Vrijeme, vreme, vrime je za puj vamo - puj tamo...