U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Asocijacije... Jutros sam se probudila na konju. Dobrom konju za kojim se prašina diže, a koja pak nemilosrdno upada u oči te smanjuje vidljivost.
- Hebo Hrvaticu koja konja nema, zna reći moj Tukac. I tako ostanem ne hebena. Budimo realni, između konja i Tukca uvijek bi odabrala ovoga drugoga. Em je tu uvijek kad zatreba, em je samo moj. Tako bar kaže. A, žena, majka, kraljica broševa potvrđuje rečenu tezu mog Tukca i nesmetano jezdi na konjima bespućima hrvatske zbilje. Od silne prašine nisam u stanju registrirati gdje je sada. Za nju mi nije toliko važno koliko, gdje je oporba? Skriva se po Brijunskom otočju poboljšavajući otočnu statistiku svojom nazočnošću.
Glede & unatoč svemu uvijek sam ushićena kada se spomene „nazočnost“. Prva & jedina asocijacija je ; Ante Pavelić, Mile BUdak, uzoriti kardinal Stepinac, Jure & Boban...
Na žalost, opet statistika & ankete, potvrdit će da većina hrvatskih građana pri pomenu ; antifašizam, Tito, samoupravljanje, milicija, kurac, a ne nježnik, uhapšen, a ne uhićen...doživi Udar na zdravu pamet i s punim ustima će izgovoriti kako ih to asocira na zločin i zločince. Oni koji su danas na konju i U galopu od Istre do Vukovara, od Osijeka do Like i Zadra, do Vrgorca i Pelješca, do Dubrovnika, Molunata i našeg Rta Dobre nade, rta Oštro, ne vide da U igri asocijacija nema mjesta za figu u džepu, da nema vremena za podjele...
Aktualni, trenutačni ministar unutarnjih poslova zamjenivši konja drškom metle, podiže još veću prašinu „predlažući antitotalitarizam umjesto antifašizma, poručuje sljedeće:- mi nismo ništa skrivili u Drugom svjetskom ratu. Još grublje rečeno, Karamarko je prijedlogom da se iz Ustava Republike Hrvatske izbaci antifašizam doslovno prezreo jasenovačke i druge endehazijske žrtve, što može imati dobre učinke među dijelom krajnje desnog biračkog tijela, ali što je, nažalost, poražavajuće za unutarnje odnose u Hrvatskoj, kao i za međunarodne...“On nije sam u takovom razmišljanju. Hrvatski blogeri, glasači desnice ne kriju što misle:
29.08.2011. u 09:07h mladazemlja je napisao/la:
Komunizam -100 ,milijuna mrtvih
nacionalsocijalizam-6 milijuna
Pa sad gospodo koji je gori,ako broj ubijenih nije objektivan instrument za izmjeriti zločinačku narav nekog režima onda ne znam što je!
29.08.2011. u 09:05h svakog jutra oko podne u 18:00 je napisao/la:
partizanen-banditen moraju suditi članovi obitelji žrtava.
Zar itko normalan smatra da će tom propalitetu suditi ova partizanska država?
Teško je danas imati dobrog konja. Prije nego se odlučite izabrati pravoga, dobro mu pogledajte u zube. Ako čvrsto drži jezik za zubima takav vam ne treba. Ako mu alatka visi do zemlje između zadnje dvije noge, budite uvjereni da je to vaš izbor. Bit ćete hebena stranka naredne četiri godine. Hrvatice vole sado-mazo i udarce po glavi. Bolje nježnik (ja poetike, vidi kUa...) nego knjigu po glavi.
Kakva asocijacija...
Hrvatska, di greš? Jutros sam se probudila s velikim upitnikom (?). Kuda ide Hrvatska?!!!
Izgleda U p.m. & to višekratno. Vlast je jednostavno netalentirana. Glupost Tuđmanova doba platili smo odbijenicom za članstvo u Europi.
Sada kada smo na pragu vrata zajednice kojoj prirodno pripadamo prave se početničke griješke. Ide se na Kosovo, sukobljava sa Srbijom, vodi borba između Pantovčaka i Banskih dvora, pokušava pridobiti desnica, izvlači prljavi veš i Boljkovac, obračunava s partizanima, šeta po otocima, Daksa, Korčula, iskopavaju jame, prebrojavaju kosti, pokušavaju izmjeniti nazivi trgova i ulica, Tita, nazivati zločincem, fašizam izjednačavati sa komunizmom-socijalizmom sve u ime naše & njihove bolje budućnosti.
Ma, nabijem Te Kara-Marko na karu moga Tukca. Di si bio kada je 1991. Boljkovac postrojavao Zenge? Što ga onda nisi prozvao za partizansku prošlost i „zločine“ koji su omogućili da se Hrvatska i ex Juga riješe Ustaša i Inforbiroovaca.
Šutio si. Tipična hrvatska šutnja. I danas Hrvatska šuti.
Kompleksaši, promašeni karijeristi drže banak. I dok takve mogu shvatiti, ne mogu se pomiriti s činjenicom da kvazi oporba također šuti. Ne znaju odgovoriti na povijesni izazov.
Di su ti spin doktori? Di je ta strategija preuzimanja vlasti od državnog neprijatelja koji se krije pod plaštom HDZ-a, HSS-a i manjinskih satelita. Milanoviću, krajnje je vrijeme da se probudiš. Sviraš nježniku. Za vlast se moraš boriti. I izboriti.
A, mene boli nježnik. Apartmani Tukca su puni. Sezona gre. (BTW. www.dalmacija.net./komiza/lukrija- lito još traje)
Mi u Sarajevu bi kazali: -Libo me taki. Di, greš Hrvatska?U tri p.m.-e!
U prošlost, u vrime Ante Pavelića.
Hvala ti Karamarko...
Vrijeme, vreme, vrime je kada svitlost minja mrak...Ja ne minjam Tukca.
Ozbiljna... Jutros sam se probudila čok, čok* (*jako,-turski) ozbiljna. Mrtva ozbiljna.
Čuj; mrtva. Mrdam nogama, mašem ušima, očima šaram po sobi, Svijetu pokazujem srednji prst, jezikom ispunjavam prostor, rukama podignutim u vis ( nije Vis-škoj moga Tukca) kao da prizivam Boga, Allaha, Isusa, Hrista, Jahvu...
Živa sam. Živi se.
Uprkos tezi Samuela Huntingtona o "Sukobu civilizacija". Nije me odnio đava, nije me donio šejtan. Naglu moju ozbiljnost izazvalo je mišljenje jedne jako/čok priznate blogerice (post: -Sukob civilizacija ili ...) koja najvjerojatnije ponukana događajima u Libiji pokušava naći opravdanje za „nerazumnu“ agresiju Zapada na tu zemlju prizivajući Huntingtona. Ona kaže:- „Bojim se da se sve više moram složiti sa Samuelom Huntingtonom, koji u knjizi "Sukob civilizacija" objašnjava nastanke sukoba. Treba naglasiti da to jest sukob civilizacija - i to kulturološki, znanstveni, religijski...Tu bih istaknula prije svega kulturološku i povijesnu, kao i geostratešku dimenziju, kao i nezainteresiranost obje strane da nauče i pokušaju razumjeti drugu stranu...“ Ma, vidi vraga. Šejtana.
Pametnim dosta. Ostalim treba nacrtati. O kakvom se tu „sukobu civilizacija“ radi?!
Nakon programiranog potresa na Balkanu, u Afganistanu, na Bliskom Istoku na putu ka Dalekom Istoku, „zapadna civilizacija“ se u svom osvajačkom neokolonijalnom sukobu, prvo sama sa sobom, a onda sa „celim Svetom“ našla na tlu Libije. Draga moja Blogerice, ne radi se ovdje o „sukobu civilizacija“, ovdje je riječ o osvajanju, krađi blaga drugih naroda, uvođenju kvazi demokracije, o tipično bahatom ponašanju pirata, bolesnih moćnika Zapada. Ovdje se maše knjigom "Sukob civilizacija", udara Biblijom u glavu, spaljuje Kuran, Hagada drži u sefu, prvenstveno kao alibijem za zločine koji se čine u ime i za račun jednih, ovoga puta moćnog Zapada iz straha od vlastitog potopa.
Noeva barka je mala da bi primila sve koji misle da su zavrijedili preživjeti; recesiju, gubitak tržišta, zaostajanje za sve bržim i jačim tigrovima, lavovima, Dalekog Istoka.
Osvajački rat moraš nekako opravdati.
U Hrvatskoj nema više Srba, pravoslavaca. Ili ih ima u postotku poželjnom da se može reći kako ipak nisu nestali. Između njih i katolika nema više rata. A, rata u Hrvatskoj ima. Ratuju Pantovčak i Banski dvori, Zagreb i ostatak zemlje, svi kontra Istre, Zadar i Šibenik, Sjever i Jug, Komiža i Vis...
Sukob civilizacija?
O sukobu civilizacija govori i piše jedan Židov dok njegov narod poučen logorima u Njemačkoj podiže ograde do neba kako bi Arapima oduzeo pravo na život.
Zid plača...O sukobu civilizacija govore kolonizatori Britanci koji Ircima drže svijeću kako u životu tako i na grobu. Britanci koji ne daju mira Pakistancima svih ovih godina. I Francuzi, Talijani, Nizozemci, te Amerikanci koji su izgradili svoje carstvo na arapskoj nafti,koji ne zaboravljaju sebe opravdati i svoje agresivno ponašanje „sukobom civilizacija“.
Čok, jako sam ozbiljna. On/i/a će mene knjigom po glavi. I taj UDAR će pravdati „sukobom civilizacija“?!.
Allaha mi, tako mi Boga, Isusa, Hrista, Jahve, to neće proći. Nekažnjeno.
Ima Boga, Isusa, Hrista, Jahve, Allaha...
Vrijeme, vreme, vrime je „sukoba civilizacija“. Molim? Opalim te golim...Knjigom po glavi...
Depra Jutros sam se probudila opaljena deprom. Čista depresija. Tukac bi rekao; bolje biti opaljen nego ne. Nisam mu dala za pravo. Iskreno nisam mu uopče dala. Možda bi se mi tu još i natezali, ali pametniji popušta. Tko? Zna se, pametniji. Tukica.
Čekam da ode na posao kako bih se lakše spremila za odlazak do Poška na leđno. Otplivam planiranu dionicu i trk nazad. Okolo gerijatrija. Teme od 35.-te pa do danas. Spominju se sapunice: Dinastija, Ben Qwick, Šeherezada, ASI, komentira Demir u novoj seriji... -Jel tko vidio Jacu?-pitanje, tko je nitko nije postavio, ostalo je tako bez odgovora.
Depra. Da odgovaram na nepostavljeno pitanje čini mi se glupo. Da ne odgovorim još gluplje.
Vidjela sam je. Igra se Jadranka Kosor. Igra se s budućnošću naše djece & unuka. Nama, gerijatriji preostaje samo leđno ili plutanje. Toliko samodopadnosti odavno nisam vidjela. Sa strahom otvaram poštanski pretinac nadajući se da ONA neće iskočiti. Paštete sam odavno izbacila iz špajza.
Dočekala je kancelarku Angele Merkel, za Angelinu Jolie na Brijunima nije imala vremena. Jučer je otvorila po tko zna koji put radove na Pelješkom mostu. S juga se čuju vrane Šujica & Frane u prilog tomu. Ovo je trebala biti godina završetka gradnje mosta.
I umjesto sretnijeg, jeftinijeg, bržeg rješenja, uvođenja trajektne veze između Pelješca i kopna do nekih boljih vremena, kokuzna država srlja kao „“guske u magli“.
Depra...
Gdje su sinovi Gadafija da zaustave ovaj točak historije koji vuče na neke poznate istorijske, povijesne događaje opjevane jezikom Alke Vujice ; „ De ža vu“ oli & ja tebi dvi...
Depra...
Vrijeme, vreme, vrime je hladne glave. Gremo pod hladan tuš...
Ne/normalno Jutros sam se probudila u izuzetno zanimljivom razgovoru sa „izgubljenom“ kravom Yvonne u šumama Bavarske o kojoj mediji danima kroje priče. I ona se probudila nekako u isto vrijeme. Kaže kako je zabrinuta zbog visokog tečaja švicarskog franka. Njen gazda je kreditom u švicarcima izgradio staju pa je u strahu da će dobiti prijevremeni otkaz ili biti odvedena na žrtvenik lokalnom mesaru, odlučila na vrijeme povuči se u izolaciju duboko u šumu.
Stresna su vremena. Vremena, kamena temeljca & broševa, te pečenih volova, teladi, janjaca, ali ne i kiselih krastavaca. Nitko više ne kiseli krastavce.
Tijekom telepatske povezanosti Yvonne je izrazila žaljenje što neće biti u delegaciji koja posjećuje Hrvatsku. Bila je spremna na forumu HDZ-e žena u Zagrebu iznijeti svoja iskustva u referatu:
„- Kako stoku sitnoga zuba pripremiti da uspješno pase travu“.
Tajnu nam nije otkrila, a ni nju nisu otkrili iako je potraga angažirala i helikoptere s termovizijskim kamerama, pse, brojne aktiviste...
Krava, do krave, stado. Čovjek do čovjeka stado stoke sitnoga zuba...
Vijesti s naslovnica dnevnih tiskovina i portala elektronskih medija ne dopuštaju mi da svršim u rubrici „paranormalno“. Sve je tako normalno za vrijeme u kojem smo.
Samo smo MI ponekad tako ne/normalni.
Ne/normalno očekujemo da je sve oko nas normalno.
Ne/normalno...
Vrijeme, vreme, vrime je visokih temperatura. Di su hladne obloge?
Normalno, evo ih:
Let, leti... Jutros sam se probudila u bestežinskom stanju. Cijelo jutro lebdim iznad kreveta i ušima kontroliram let. Sva je sreća što klima radi i što su balkonska vrata zatvorena. Ne bi me čudilo u suprotnom da sam aterirala na pločnik ispred “Gospe od Kauflanda“.
Mogu misliti kako bi me dočekao don Ante. Onako gola, bez metle možda bi pomislio kako sam ga došla odvesti na onaj drugi svijet. Ništa čudno, jer malo - malo spominju se susreti u prošlosti sa NLO-ima. Sa Zmajevima. Za razliku od njih, ja sam poznata. Tukac me uvijek predstavi nepoznatim sa standardnim :
- Ovo je moja bolja polovica, supruga, od milja, Tukica. I to mi ne smeta. Samo spominjanje „milja“ može me baciti u „bed“. Pomislim na bahatog, bogatog, drčnog Horvatinčića, ubojicu dvoje nedužnih Talijana u sudaru njegovog broda i njihove jedrilice. Voziti četiri puta brže od dopuštenoga, 20 milja unutar zabranjenog pojasa, ne može se drugačije okarakterizirati.
Hrvatska je na svakom koraku suočena sa neprimjernim ponašanjem bogatih “El bahati“ struktura...A, sve goli katolik. Vjernik... Goli nježnik. (Ljepše je –goli kurac da prostite).
I svi ONI kad im se dogodi nešto što nisu planirali znaju reći:
-Nije Majke mi do mene. Nisam bogami kriv. Viša sila. Sredit ću JA to..I moja firma... -Maaaamićuuu! -Maaaamićuuu!..
Vlasnici RNK Split braća Žužul preko noći dadoše nogu prvom treneru Kataliniću s porukom:
-Morali smo ga otpustiti kako bi spasili Europu. Jadna je Europa koju „spašavaju“ braća od Imotskog.
Dok još ima nade za spas Europe, Hrvatska nema čemu da se nada.
Banke su u rukama tuđinaca. „Švicarci-kreditni obveznici“ u rukama banaka i lihvara.
Neovisnost & nekretnine u raljama Vatikana.
Oporba sa Zoranom Milanovićem na čelu u procjepu između „činiti & čekati pad jabuke vlasti iz ruku Jadranke,"feik" Japanke, što je nebitno...
Ne/radnici na burzi za nezaposlene s rukama u međunožju.
Jedina utjeha koja preostaje malim Napoleonima je ruka u šlicu hlaća. Najjači je onaj koji ima najjači argument u ruci.
Ex radničkoj klasi ionako jedino preostalo zadovoljstvo je samozadovoljavanje...
Lebdim između priče & muka. Tišine. Hoću izaći. A prozori su zatvoreni & uz to mi Tukac kaže: -Zmaju, Tukice moja, ne naginji se kroz prozor!
ESC... EXIT...Ima, izać*...
Vrijeme, vreme, vrime je za dobru pjesmu. Masline su neobrane...
Gerijatrija... Jutros sam se probudila blagog telećeg pogleda. Tukac bi rekao; -Ma, ke, kakvo tele, kebara. Stara krava, kravetina. Ni, zlobno. Baš, simpa. Hehee : (((.
Di si vidio tele od 62. godine koje je zakoračilo u godinu više.
I, stvarno, zrcalo govori sto jezika. Gledam ja njega, ono mene. Nu, vidi me. Kosa sijeda. Nikakva. Očale, socijala. Sise? Kad ih podvijem ispod maje dobro izgledaju.
Čista Đana Apostolska. U struku sam loša. Pojas poput onih Židova što ga na kupanju u moru navlače na sebe. A, tek, noge. Krivine mi ukrale najmanje pet cenata.
Ali, ne hebem ja to. Pošćer je donio obavijest o povratu poreza. Jedna rupa manja u životu mom. Glumičić je u odnosu na njega mala maca.
Sretna, a gdje nećeš nije mi bilo teško ujutro baciti se u more na Zenti kod Poška.
Ajme tuge. Treća dob. Gerijatrija. Zar je to moja sudbina?!
Starac do starca, dama dobro držeća do dame sa tronogim štapom. Hodaju između klupica, bacaju se na leđa u more, presvlače nakon svakog plivanja, mažu maslinovim ujem, ćakulaju...
Nekima prostata je donijela nespavanje, nekima ritam kreveta u susjednom apartmanu, nekima pomisao na neplaćene račune. Petnaesti u mjesecu je prošao. Spika i sjećanja dopiru do vremena uoči onoga rata:- Majka mi je Slovenka, otac Dugopoljac, kaže jedna vremešna dama. Drugi starac kaže kako mu je majka od Novog mesta. Da ima rodbinu od Kamnika do Celja i Kranja. Treći opet dodaje Keva mi je od Prizrena. Otac je pokupio dok je službovao na Kosovu. Treba se miješati.
Priča o prošlosti. Priča o jutarnjem posjetu WC-u, šalici kave, jogurtu i donešenim šljivama. Pročitanim novinama od prekjučer. Penzić sav ozaren, hvali se kako nema više gihta. Mala penzija uskratila mu je bićerin pića, masno ne jede, mesa pogotovu i sada je zdrav. Nije svako zlo za zlo. Bože, kako su naporni...
A, tek ja...
Vrijeme, vreme, vrime je treće dobi. Uzmi me, ali sjećanja mi ne možeš...
Grem na Broc... Jutros sam se probudila reda radi svježih dojmova s Broca. Mislila sam preksinoć pješaćiti do Sinja, a onda sam sebi rekla:- Za kaj? Nisam ja Milan Bandić. Ma, je. Imam prav.
Vjerovati Kaptolu, Vatikanu, lokalnim biskupima, župniku don Anti od „Gospe od Kauflanda“ na Ravne njive je isto kao vjerovati da će vas pogoditi 7/39 na lotou.
Zato sam povjerenje poklonila trajektu za Supetar. I nogama koje su me kasnije odvele u Sutivan. Grem na Broc. Pa, opet...
„Biokovo“ mi je pobjeglo za dva minuta ili 50-tak metara. Kriva procjena. Tko će očekivati da na toj frekventnoj pruzi brodovi idu s najudaljenijeg veza broj 28. Sat čekanja i povjerenje u „Hrvata“ iz Rijeke na vezu 20. uz sami terminal donijelo je uspješan ukrcaj i kratko putovanje od svega 50.-tak minuta do Supetra po cijeni od 33 kune.
Čudna je razlika u poimanju turizma tu na otoku i u Splitu. Za razliku od svakodnevnog prisutnog muvinga po gradu, ovdje su turisti na plaži zalijepljeni za ležaljke ili su u moru na banani, gumi, na nekom plovilu ili u zraku.
Broje se dani boravka; prošlo pet dana, ostaju još dva...Smjene su kratke, ali more i sunce jednostavno su opčinili kontinentalce.
Dok je Tukac u Komiži sa svojim turistima i s kraljicom Majkom, ja idem dalje.
U tri po najvećem zvizdanu, opremljena za takve prilike, saharskom kapom, vodom, i mrzlom pivom, krenula sam pješice 6,5 km po Michelinu do Sutivana.
Uz put suhozidi,maslinici, smokve, imanja s kokošima i pijevcima, ponekim magarcem. Laž je da Hrvatska nema magarce. Jema ih, čak & više. Nešto kao birača u odnosu na broj popisanih 2011.-e. Kaže statistika kako su škoji na sjeveru bogatiji u ljudima u odnosu na južno otočje za nekih desetak postotaka. Što se tiče juga, znam da je situacija mnogo gora od navedenog stanja. Statistički broj stanovnika je veći od stvarno naseljenih, jer skupa otočna karta i nekretnine u vlasništvu tjera bodule nastanjene na kopnu da se tu prijavljuju radi povlastica.
Ali nisam ja došla u Sutivan da brojim Bajsovim brojačem goste i statističkim metrom škojare.
Kupanje u Sutivanu i šetnja s prijateljem, školskim drugom Matom iz Sarajeva, odvela me je još tri kilometra na zapad na party. Vila do vile, na svakoj drugoj „for sale“.
Za ovu vilu na slici, Mate mi reče kako je dnevni najam tisuću eura ili ako je lakše razumjeti hiljadu evroa. I puna je Rotarijanaca iz Engleske od svibnja do listopada. Ništa posebno, al* tisuća je hiljada i hiljada - tisuća.
Naum da stignem u povratku na brod za nevjerovati na onaj isti kobni „Biokovo“, natjerao me je na tempo korakom 20-25 minuta/ 3-4 kilometra. Prošla sam pored kuće i ulice Borisa i Dina Dvornika, Danijeline butige, pored hotela, vila, raznih posjeda...Skoro da ih nisam primjetila.
Ima se...Imaju...I nikada im dosta...Ima i zapuštenih objekata koji bude uspomene na dane mladosti, plesa i galebarenja... Sporno je vlasništvo. Ali od toga se ne živi.
Možeš me napraviti budalom jednom, dva puta ako ti dopustim, treći puta nikako.
Stigla sam na brod osam (8) minuta prije odvezivanja.
Nitko sretniji. Ah, meraka. Lipo je putovati...
Lipo je, lepo je, nekako prelijepo, sresti prijatelja iz djetinjstva s kontinenta kako je sretan na škoju. Njega statistika ne dira...Dira ga otkaz Talijana. Recesija...
Po dolasku broda u Split od brojnih tabela iznajmljivaća soba, oduševio me je ovaj „prosvjednik“...
Turi/za/m...Vam... Jutros sam se probudila za godinu starija. Ušla u 63.-u. Jah, meraka...
Život je lijep & kad vam ne ide kako želite. A, meni se išlo ovih dana. Napravila sam krug kroz Bosnu. I, Hercegovinu. Sva sreća životni krug je još uvijek otvoren...
Stavila sam se u ulogu jednodnevnih turista iz BiH koji sa istom željom, željom uživanja u ljepoti prirode, susretu s poviješću, historijom, istorijom, nadasve pamte druženje s ljudima posjećujući tako i „Lijepu našu“.
Dalmatinom sam se od Splita probila do Vrgorca. Svratila u "Herceg" etno-selo, zapalila svijeću u Međugorju, umalo skočila s još starijeg Starog mosta u Mostaru moleći se da generala Praljka zadrže u Haagu što dulje kao spomenik ljudske gluposti.
U Konjicu sam ušla u „tajno“ sklonište, zapovijedno mjesto bivše vojske. Bijenale, radovi 23. umjetnika iz 17. zemalja našli su svoje mjesto duboko pod zemljom u skloništu koje je 350 privilegiranih trebalo spasiti od nuklearnog udara.
Kupanje na Boračkom jezeru 18. km i ulaznicom od 5.KM vratilo me je u dane logorovanja na jezeru.
Vrelu Bosne na ulazu u Sarajevo teško se može odoljeti.
„Sarajevo, ljubavi moja“...što bi odpjevao Kemica.
Šetnja Ferhadijom sa razglasa pjesma „ 4. mladića idu s Trbevića“ i Vedo Hamšić i Mahir Paloš.
Generala Jovu Divjaka nakon zatočeništva u Beču narod grli i ljubi. Za prave ljude srce je uvijek otvoreno, za one poput „zapišaća“ spomenika civilnih žrtava u Veljunu U RH, je zatvoreno.
Bože, kako neki u crkvi, đamiji, uz silan trud prenositelja vjere, nikada ništa nisu naučili. Kad pitaš jarana Pipu, ode li se do mora, odgovor će glasiti:-Jašta. Jarane. Ne mogu zaobići Zaostrog. Valja otići bar na jedan dan. Šupci me ne mogu zadržati ni poniziti. Tko piša po mrtvima i spomenicima gori je od mene koji pišam u „naše“ more. Sabina bi dodala: -Bila sam na Bahamima, Caribima, na Zapadnoj obali USA, ali nema do Makarskog primorja. Žali Bože što ga kvare šupci poput novinarčića iz Makarske. Da je valjao svojima ostao bi u Ljubuškom...
Grad čine ljudi. Državu isto. Jadna je Hrvatska koju svakih 60.-tak godina neki Pavelić proda. Kardinal Bozanić prodade Istru radi dodvoravanja Vatikanu, sutra će Zadar, prekosutra Kaptol...
Nemamo vlasništvo nad naftom, zemlja nam ode na bubanj, nekretnine isto, uskoro vode, šume, struja, plin...
Ali Dževdo ne da. Ne da svoju njivu na ulazu u Visoko.
-Meni je dragi Alah gubitak posla nadoknadio piramidom Mjeseca. -Đe to ima? Piramida i to na sred moje njive. Parking, marka. Eto sok, dvije, ulaznica dvije, vodič, moj sin, koliko mu daš...
Ima se, dao Bog. Al, zemlju ne dam. Ni piramidu...
U Travniku „Plava voda“ i ručak- večera prije Iftara. Ajme, koja hladovina, koja buka vode, kao kod Dževde u njegovoj „Debeloj hladovini“ u Visokom.
Povratak u Split preko Bugojna... Na televiziji HRT1 snimak 1/2 „Lijepom našom“ iz Sarajeva(?)...
Ako već daješ svoje, tuđinu ( Bozaniću), uzmi tuđe.
Ionako, nema više kamena na Visu:- Tuđe nećemo svoje ne damo! Nema ni Tita.
Zato ima šupaka. Ima mediokriteta od lijeva preko centra do desna...
Ima & turi/z/ma...& kokuznih vremena...
U Splitu... Jutros sam se probudila zadovoljna. Rijedak slučaj koji treba zabilježiti. Zadnji dan srpnja u Splitu obilježila je kultura. Ne obična, ne sub, već ona prava skoro pa trajno prognana s ovih hrvatskih prostora. Govorim o osobnim dojmovima, što ne znači da drugi nemaju drugačije mišljenje kada je riječ o kulturi i nekulturi na ovim prostorima. Splitsko ljeto ne festivalsko već stvarno iz godine u godinu slijedi trend „otopljavanja“ koje nezaobilazno me pogađa u sred duše.
Dogodila se izložba Matka Trebotića, njegovih 15. minijaturnih skulptura po formi, a po sadržaju grandioznih u Meštrovićevom kašteletu - Crikvine.
Političari iz Grada, Županije, nisu se pojavili te večeri osim sabornika Petra Selema koji je prigodnim riječima otvorio izložbu svog prijatelja Matka Trebotića. Gradonačelnika Keruma nije bilo iako stanuje sto metara od Kašteleta. Nije bio ni dio tzv. splitske elite koja stanuje na Mejama u susjedstvu. Zato je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić pismom ponudio ispriku zbog nedolaska na izložbu. Da, nepravedno bi bilo ne spomenuti prisutnost gradonačelnika Šibenika g. Županovića.
Bez obzira na divljenje radovima Trebotića, pravo oduševljenje je izazvao susret s ostavštinom kipara Ivana Meštrovića. Veličanstveni atrij sa bunarom i samo jednom skulpturom "Apokalipse" od brojnih predviđenih bio je ipak potvrda genijalne ideje kipara da svoj ali i naš život učini ljepšim.
Susret sa drvorezima po zidovima crkve i križem Meštrovića bio je dodatan pozitivan šok. Takvu ljepotu u Gradu odavno nisam srela. Skulpture Trebotića bile su samo šlag na to posljednje srpanjsko veče. Ostalo je pitanje koliko je takvih čudesnih mjesta u Splitu koja nisu adekvatno vrednovana i izložena oku javnosti?!
Mnogo...
A, veče tu nije završeno. Nakon popijene čaše biloga vina, otišla sam u Grad.
Ispred HNK ostale su najave audicije za TV show „Super talent“, na sredini Marmontove ulice čiji je naziv trn u oku gradskog vječnika Podruga, izložba Hane Letice u salonu „Galić“, u susjedstvu u Foto klubu Split, izložba fotografija, nešto dalje u Francuskom kulturnom centru izložba ulja na platnu, ispred već od ranije poznati mladi Španjolci sa instrumentima, gore poviše trio ozbiljne glazbe, nasuprot njih Peruanac, na dnu „lutke na koncu“ za djecu. Riva u strahu od navale spomenika prošlosti prigrlila je goste i domaće ponuđaće izvornog „hrvatskog proizvoda“.
Štand do štanda...Ića i pića i po koja krpica...
Pred „Ćakulom“ jazze „seišn“. Na prostoru tik do kuće u koj se prodaje kvadrat stana za 10. tisuća eura, Makedonci iz Prilepa tancaju nacionalna kola. Ispred pozornice publika također, uz pjesmu: „Bitola moj roden kraj“. Dalje prema istoku gdje je do skora vladala tama ispred kafića ST odjekuje glazba DJ-a. Izlazak iz podruma Dioklecijana na Peristil dovodi vas u društvo meštara od salse. Nema ništa ljepše od dobrog plesa. I dobrog partnera. Pazar ne radi, ali zato radi Pjaca. I Gaga... I tri nova štekata.
Za izložbu „Stančića“ u staroj Vijećnici je kasno, desno galerija „Vidović“ je zatvorena, orijent u ramovima Safeta Zeca u palači Millesi je nedostupan bar te večeri...
Krug je naizgled zatvoren.
Oni kojima prethodna noć sa DJ-em Davidom Guettom na Žnjanu ostala za pamćenje u društvu 40. tisuća posjetitelja, nastavak traži u lokalima od Žbirca i Bača do Zente, Lava u Podstrani...
Izbor je veliki.
Samo je kokuzima ta navala kulture i ne/kulture velika tlaka. Valja raditi i prekopati u kasne sate sve veći broj odlagališta škovaca i sakupiti nenormalno veliki broj praznih boca. Kultura nije samo za oči i dušu, ona je i za tilo...S još jednom ne praznom čašom biloga otišla sam spavati zadovolj/e/na.
E, ne*š ti danas biti zadovolj/e/a/n...
Zdravi i veseli b(p)ili!
(U Splitu u noći na prijelazu iz jednog u drugi mjesec...)
