U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Jutros sam se probudila uz zvuk upaljenog autobusa parkiranog ispod prozora. Pola sata brektanja motora u leru u šest i pol. Kad mu ovoliko vremana treba za dostizanje radne temperature mogu misliti što nas čeka u zimske dane.
Mnogi okrenuti budućnosti uporno postavljaju pitanje : -Što nas to čeka sutra?! Odgovor da je sutra novi dan, nije dovoljan za smirenje. Dosta je onih koji će potražiti spas u tabletama, alkoholu, u naručju drugoga... Jedna je majka. Sve ostale su druge žene. Treba biti prva. To ipak ne ovisi o htijenju. Kosovo ima „Kosovku djevojku“. Hrvatska, hrvatsku mater; Jadranku Kosor.
Teško mi je čuti sve češće psovke na račun matere. Hebavanje matere. Probudi se kod mene suosjećanje s njom. Nije joj la/h/ko. Nije ni meni. Ni drugima.
Poslije svega bremenita situacija. Ili prije svega.
Jugo. Jugo piči...
Matere mi...
Jutros sam se probudila s kašnjenjem. Tko kasni zlo ne misli drugima. Samo sebi. Zbog noćnog povratka dugog osam sati iz Sarajeva, jutros sam prespavala vrijeme kada sam već trebala biti na teniskim terenima poviše Firula tik ispod zgrade Ivaniševića. Propustila sam pola sata dogovorenog termina. Na poziv zabrinutog partnera zbog kašnjenja, vadila sam se na semafor. Na crveno. Sva sreća partner nije provjeravao o kojem je semaforu riječ. Da sam mu priznala da se vadim na semafor na ulazu u Solin, partner bi poludio. Ipak do igre je došlo.
Nakon igre riječima nastavljena je igra reketima. Ja njemu, on meni...I tako sat i pol. Pala je i marenda na račun uspjeha juniora Pavića u Japanu. Mali Mate je ušao u finale parova, a danas bi mogao to ponoviti u singlu. Ocu i njemu na čast, nama u slast...
I to je dobro. Nije dobro kad igra reketima traje bezgranično i protiv volje partnera.
U Hrvatskoj ONI na vlasti igraju se s nama godinama. Do kada, nitko ne zna. Ni Đekna... Sanader iz Vlade, Sanader u Sabor. Čas je za govornicom čas u prvom redu Sabora, čas u drugom, konačno u vrhu dvorane. Igra sa sjedalicom traje. Jedne hapse, druge puštaju iz apsane. Ali igri se ne nazire kraj.
Na njega, ONI ne misle.
Obični smrtnici dobro znaju da svemu dođe kraj. Susjed Frane je umro. Prvi moždani udar u Americi je preživio. Drugi ga je dokrajčio u stanu u Sarajevu. Komšija Samir je četvrti put operiran. Kraj igre s opasnim protivnikom je odgođen na neodređeno vrijeme.
Jedni igraju loto, drugi Bingo, treći kladionicu. Četvrti se igraju s nama... Svi igraju na vrijeme. Bit će bolje. Bit će sunčano. Toplo. Većina je spremna reći kako je vrijeme novac. Za mene je vrijeme više od novca. Novca imaš ili nemaš. Igra s novcem nije tragična. Ali igra s vremenom može biti pogubna. Pola sata duljeg sna odnijelo mi je isto toliko vremena zadovoljstva i isto toliko donijelo nezadovoljstva teniskom partneru zbog mog kašnjenja. To vrijeme se neda vratiti.
Nismo svi Sanader. Njemu vrijeme naše i njegovo ništa ne predstavlja. Ni što susjeda Frane nema i što komšija Samir vodi borbu s vremenom i opasnim protivnikom.
On se igra. ONI na vlasti se igraju vjerujući da je igra vječita...
Za njih je igra samo „vrijeme“. Neograničena/o...
Da li je baš tako?
Jutros sam probuđena prdežom. Tukac prdi, prdim ja. Grah, pasulj, fažol?
Prdi susjedstvo. Prde mediji. Prdi cela „lijepa naša“. Lepa Smoje se na to smije. Prnuli smo u čabar.
Sanader se vraća. Polančec odlazi na „ Goli otok“. Ode Vlada?. Kosorica, ode sim ode tam...
Svi idu u „mačku pitarinu“- kako reče moj prijatelj, Jozef iz Dresdena. Figaro, figaro, šlajm.
Samo ONA, "lijepa naša", stoji, ne gre naprijed. Nigdje. Nazad ne može, ne daju joj Kirgistan, Azerbejđan, Rumunjska...
Spin do spina. Do jučer smo to zvali, daj im igračku da zaborave što ih čeka.
A, čeka nas gola istina; tonemo bez pojasa za spašavanje, bez ispaljenog metka. Nepismeni nisu u stanju napisati S.O.S. Pismeni su na vrijeme promijenili sredinu.
Srba nema da kažu :-Dosta bre, mangupi!
Ostale su pičkice koje na svaki udar bure kod Sv. Roka bježe sa Dalmatine i traže spas u zavjetrini na staroj cesti Zagreb-Jug.
Željezarci šute. Škverani sviraju nježniku. Kamensko, tko to „beše“?
Jugoplastika, Koteks, Dalma, Imota, Dalmacijavino, Adriachem, Sunčani Hvar, otoci u našoj svijesti i savjesti...
Opljačkani smo. Prekjučer nas oguliše; Slovenci, jučer Srbi, danas Hrvatine, sutra Europa...Jednom opljačkan da se objasniti. Levat. Naivan. Neoprezan.
Ali, tri, četiri puta za redom nema opravdanja.
Od muke prdim. Prnem ja, prne Tukac. Supertalenti smo mi. Šeherezade mi!
Bibin svijet. Bitange & princeze. Lud, zbunjen, ne/normalan...
„Ana“, što kuhaš za sutra?
„Bosanski lonac“ na hrvatski način...
Prdaci svih regija, ujedinite se!
U prdežu je spas... Brački (J. Rošin) dodatak:„HRVATSKA U KAOSU“
...“Hrvatska se nalazi u sistemu kleptokracije (državna vlast koja odiše korupcijom i pohlepom) koja sistematično uništava demokraciju i prosperitet. Mart Laar, bivši premijer Estonije je najbolje naglasio slijedeće: "Prvi korak u borbi protiv korupcije je da nisam sam korumpiran". Pošto je Sanader dio tog problema, tada njegova 'protu-kriminalna' i 'protu-korupcijska' kampanja je već unaprijed osuđena na propast, a hrvatski građani će i dalje nastavljati za to plaćati cijenu.“
Beše to pre dve godine: (Jeffery T. Kuhner "The Washington Times" 09.11.2008.)
Jutros sam se probudila s Aleksandrom Hemonom. Tukac je na škoju tako da ne postoji opasnost od ljubomore bližnjeg. Znam, ima zavidnih, ali i onih koji daju prednost; macama & kucama, Goldie, Pondie, Zuhri, Bodlji...Kućnim ljubimcima s manjim ili većim...repovima. Danas je život bez repova nemoguć. Rep, četvrtkom u Lidla, prvog u mjesecu pred bankomatom ili poštom, rep na Matejuški za izvaditi šećer...
Rep do repa. Repovi...I kada zatvorite vrata iza sebe, zna ostati rep. Aleksandar Hemon, Sarajlija, pisac romana, novela, danas u dijaspori ( USA) i sarajevski kolumnista, nema repova. On je jasan, čistog obraza i predivnog viđenja Sarajeva onoga što ga pamti & ovoga što je danas.
Slobodna sam njegove misli podijeliti sa svima koji još uvijek ne/sumnjaju u grad, u Sarajevo, Sarajlije, njegov & njihov duh:
...“ Sarajevo je…
...Taksista koji me vozi sa aerodroma i na moju opasku da lišće vec opada, odgovara riječima: “Ma ja, lubenica, učiteljica”, što
sam nakon podrobne analize shvatio da predstavlja magićnu formulu koja opisuje postepeni dolazak jeseni.
...Trenutak kada se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim
minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre.
...Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.
...Hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, sa rubovima izlizanim od djonova koji se vec više od
stoljeća njima pentraju.
...Somun (sa curokotom) iz pekare na Kovačima.
...Lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke.
...Ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih
mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčuljci, tako i brižne starice.
...Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego što sunce izmili iza planina, a izmaglica puže uz padine.
...Škembići kod Hadžibajrića.
...Plodovi koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao “bijele bobice”.
...Vitka mačka, tigrasta čaršijanerka, koja se valja na brdu perzijskih ćilima u Morića-hanu.
...Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.
...Miting golubova na Sebilju.
...Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.
...Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro.
...Način na koji sarajevski akcenat pući usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što naročito
lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.
...Jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u
meki tepih od lišća.
...Špricer kod Ramisa.
...Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.
...Svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.
...Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima Novog Sarajeva.
...Šištanje kiše na ulicama pod točkovima automobila.
...Izrezbarene topovske čahure u Kujundžiluku.
...Pijukanje radiostanica u taksijima.
...Reumatične ruke penzionera na leđima dok gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom kućom.
...Sladoled sa ukusom “egipatske vanilije” (šta god da je to) u slastičarni Egipat.
...Zelenilo terena na Željinom stadionu.
...Asfalt pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.
...Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: “Pa evo…”, na pitanje: “Šta ima?”.
...Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.
...Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama.
...Čevapi bilo gdje u gradu.
...Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta.
...Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Gazi Husrev- begovoj česmi.
...Huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću – svi zvuci grada stopljeni u jedno.
...Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbudjenja.
...Duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne.
...Kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju.
...Kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava.
...Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa sa ritmom međusobnog razgovora – sintaksa koraka.
...Dres dupljak sa imenom Zinedinea Zidanea na ledjima musavog dječaka.
...Titova slika u zlatari na Čaršiji.
...Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala.
...Miris koji odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu: mješavina znoja, cigaretnog dima, čevapa, pranja u sarajevskoj vodi
i sušenja napolju.
...Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i
trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve
u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.
...I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli...“
(Autor:Aleksandar Hemon) Sarajevo...
Jutros sam se probudila na rubu kreveta. U zaustavnoj traci. Okvir kreveta je uspio zadržati moju malenkost, ali i moj alter ego. S malo jačim okretom završila bih na podu. Bila bi to žalosna potvrda one stare izreke; -Tko bi gori sada je doli! Tko vozi, vozi još brže, tko ne vozi, drži se parkinga...
Takav životni rasplet bih nekako i zaboravila, ali jedan telefonski poziv ne mogu. Nekadašnji poslovni partner putem tekliča mi je poslao poruku kako nisam ušla u uži krug zainteresiranih za posao u njegovoj firmi. Iskreno, ne zamjeram mu, a uz to i nisam previše očekivala.
No, ego je ipak povrijeđen. Nešto poput utjehe je stiglo je sa strane Tukca spominjanjem činjenice kako mi je do penzije ostalo još tri godine života.
Čuj, tri godine života. Ja se nadam bar još 23...uživanja u životu. Treba se radovati; jutru, danu te osobito noćima. Ništa nije isto.Prekjučer je bilo za pamćenje. Marjan, Kašjuni, Obojena, „Jadran“... Jučer mi nije išlo. Danas još uvijek ima vremena za preokret na bolje.
Sutra? Sutra, ako Bog da, inshalla, nadam se suncu i bacanju u plićini Bačvica. Piciginu se vraćam. Žbircu, omiljenom mjestu s čije se terase najbolje vide; Brač, Supetar, Sutivan, Splitska vrata...Vrata ostaju otvorena uz čuđenje kako se još uvijek nije našao neki poduzetan tip da ugradi blindo vrata te usred Splitskih vrata izdvoji otočić Mrduju i odvuče ga negdje na kraj.
Imati, posjedovati, biti gazda, to je san većine...
A, opet ima i onih poput Smoje koji misle i žive drugačije: ...“Ka ribarsko, proletersko, dite, ja ne volin ni rič vlasnik, gazda. Grube, gadljive riči. Ne volin ništa posjedovat. Ni pitar zemlje. Ni kućicu od pasa. Čovik ka ja osjeća se slobodan. Ništa mu se ne more dogodit, ništa mu neće propast. Jebe me se oli padaju cine devizan, zlatu, zemljištu. Jemam ja jednu svoju uzrečicu:
- Blagoslovjen svaki dinar koji su mi izili konobari i žene...“ (Miljenko Smoje).
E, da...Nisam željela priču o; imati & nemati, o tomu kako je biti gori, pa onda doli.
O, egu je riječ. Kolege koje su završile (zbog rata u Sarajevu) na nekim drugim prostorima ostale su u profesiji. Rade. Spremaju se iduce godine u ovo vrijeme obilježiti* 50. godina našeg, sarajevskog fakulteta elektrotehnike- ETF u Cancunu –Mexicu, njima najbližem prostoru. (*Novembar/studeni 11 - 20, 2011 /petak – nedjelja/,Organizator:E-mail: naimlogic@cox.net] ).
Meni preostaje pozdraviti sve i zaželjete uspješno okupljanje. Ego ćemo „ohladiti“ kupanjem na Bačama.
Što bi rekla Lana;-More je 19 stepenčića...
Jutros, 10.10.10., deset minuta do sedam sam se probudila u osluškivanju glasova intelektualaca Splita.
Muk.
Nema pravog, stručnog i objektivnog komentara stanja kulture i teatra u Splitu...
-Muuuu, meeee, meee, beee, beee,rok, rok, ia, ia...čulo se ispod prozora iz parkiranog kamiona mesarske tvrtke „Pivac“. Stoka sitnog zuba živi vječno...
Sve dok je ne dohvati nož u klaonici u Vrgorcu.
Splićani su pošteđeni „noža“. Čirilično izdanje „Nož“ Vuka Draškovića, nestalo je sa polica knjižara i knjižnica. Knjige su nestale, ali i previše ljudi s ovih prostora. Intelektualci Splita su potražili sreću i posao van ovoga grada. Lakše je pronaći djetelinu sa četiri lista na novoj-staroj splitskoj Rivi nego nekoga od preostalih intelektualaca spremnog za priču. Draža im je čakula na Špici u Zagrebu ispred hotela Dubrovnik i ispred kafića „Charlie“, čuvene „dvojke“ Dinama, nego kod Hajdukove „desetke“, Jurice Jerkovića na Firulama... Hram kulture HNK Split (teatar, a ne nogometni prvoligaš) pao je bez ispaljenog metka. „Biološki“ gledano, teatar je već odavno mrtav. Partili su na gradsko groblje Lovrinac; Genda, gđa. Krstulović, Boris Dvornik, Zovko, otišli su u Zagreb; Kurbaša, Pleština, Beader...Bošnjak, nekoliko mladih i perspektivnih glumica, operni pjevač Mužek...
Dolazak ganga- glumaca; Filipa Radoša, intimusa poteštata i Vedrana Mlikote (?) od Zagvozda, neće promijeniti sudbinu teatra. Ni novi plesači po izboru „životnih i poslovnih partnera“, Almire Osmanović & Jakova Sedlara te „zbor dječaka“ pod palicom srednjoškolca Ivice Čikeša ne mogu vratiti život umrlom.
Umjesto zastora državnog slikara Matka Trebotića, predsjednika Ivu San...Josipovića te gledateljstvo na posljednjem okupljanju u teatru, prekrili su prosvjedni letci bačeni iz lože. Bio je to „glas“ Don Kihota, Vjeke Santrića, predsjednika RV-a (Radničkog vijeća) HNK Split.
Kasno Vjeko stiže na kraj predstave: „Izbor intendanta u Mrduši Donjoj“.
V.D. intendant Mucalo je već u teatru, Vjeko će iz teatra (?)...
Splitski intelektualci na vrijeme u Zagreb, iz Zagreba nitko u Split...
Muk.
Intelektualci u Splitu šute.
„-Di ste meštri od riči & pameti?“...
Splitski intelektualci iz Zagreba se ipak oglašavaju;-Jel me tko tražio?!
- Nitko!
- Da ste nekomu trebali, bili bi ovdje-poručuju piciginaši s Bačvica...
Udri po balunu, hebo kulturu...
Bilježim se sa štovanjem, Tukica
BTW. Onako, Brački:
Jučer je u Splitu u jutarnjim satima priveden u II. policijsku postaju, čitatelj N.N. nepoznate dobi i mjesta boravka zbog šetnje Đardinom (parkom rezerviranim za dame niskog/klečećeg stila) sa knjigom pod rukom sumnjivog naziva:
Prvi dio; Zločin i kazna , ruskog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.
Za - Drugim, Trećim,Četvrtim dijelom je nastavljena potraga. Pronalazak sumnjivih tomova treba prijaviti najbližoj P. postaji ili na telefon 112.
Jutros sam se probudila u Kerumistanu. U stanu u Splitu, gradu gradonačelnika Keruma & Kerumčića...Kerumatizirana sam. Nešto nalik stanju što se da opisati kao „mega traumatizirana“. Coviku kapa dolje. Pa i moj šeširčić. Kerum je odigrao simultanku s kvazi oporbom. Oba su pala, i SDP & HDZ. Šahist, tako bar tvrde u partiji svako sa svakim, pokazao je da ima karizmu lidera. U natezanju konopa i jadranskim susretima u Gradskom vijeću grada Splita ostvario je naum, kupovinom(?) vijećnika i konačno ustoličio estradnog zabavljača Mucala za intendanta HNK Split, a Meštrovića za direktora DES-a. Mlaji Baja Jurjević, lider vječitih „luzera“, SDP-ovaca i još tužniji lik splitske medicine i HDZ-a, dr. Dujomir Marasović, morali su priznati da su nadigrani. Bogumi nijesu se snašli u igri ; pokaži „ kuglicu ispod kutije šibica“. Rasplet, poznavajući oporbu, nije neočekivan. Dobili su što su tražili...
Dobio je i novi intendant HNK Split, Duško Mucalo, čelnim mjestom u teatru.
Konačno će umjesto sivila i bezličnog Štrljića u teatar useliti se „veseli“ Mucalo i cirkuski šator. Cirkus iz Gradskog vijeća preseljava se u zgradu na Trgu Gaje Bulata.
Čovjek koji je po godinama ispred poteštata, Mucalo, preko cijele naslovnice Slobodne, poručuje;
-"Kerum mi je kao otac, ali nisam intendant iz njegova dućana"...
Točno, ali već sutra po isteku v.d. mandata mogao bi kao ekonomista postati poslovođa u dućanu kod svog „tatice“.
U Splitu uvijek ima zabave. Ako su podrumi Dioklecajnove palače zatvoreni ili dućani, radi Casino u još nedovršenom hotelu Marjan.
Kocka je bačena. „Hanibal ante portas“, što bi u Splitu pridošlice rekle:
-Vuk će ući, đava ga odnija, odoše ovce...
Ali ne treba brinuti, dok je fetivih Splićana i njihove udruge što ih štiti, bit će vune, sira & vrhnja...
Bit će i Kerumistana...
Ništa kontra Keruma...
Bilježim se sa štovanjem,
Tukica
Jutros sam se probudila skandalozno. S južinom. S jugom. Cepali ga, cepa, vas ceo dan. Po Babiću bi se u duhu suvremene hrvatske gramatike i pravopisa trebalo kazati i pisati; „Sviranje nježniku „... „Skandal“ je zatvoren na vrhu Marmontove ulice u centru Splita. Butige se zatvaraju, centri otvaraju. Dva crvena pečata porezne i trobojni konop na vratima ugledne butige s oznakom „Zatvoreno“, podsjetili su me na vremena kada su se paketi slali poštom. Vosak, pečatnjak oli muhur, pak papir, kutija ispunjena iznenađenjem za primatelja. Danas nas ništa ne može iznenaditi (NNI) osim kiše, visokog vodostaja rijeka i jezera, nemirnog mora, jakog vjetra, strašnih padalina i za divno čudo sunca. To što netko ne primi plaću šest mjeseci i ostane bez uplate doprinosa dvije godine ne može čak ni državu iznenaditi, pogotovu; DORH, MORH, FINU, USKOKA, Bajića, Šukera, Keruma, Barišića, Bilića...
Iznenađenje bi moglo biti ulazak DIV-a u splitski Škver. Miljenik i izabranik države DIV bi gradio brodove za rusko tržište vrijedne 45 milijuna dolara, a isporučivao bi ih po cijeni 35 milijuna?! Budi pametan! Zlouporaba Babića po n-ti put;
-Sve je to sviranje nježniku! Merlić bi u oduševljenju zbog raspleta u Škveru već u prvoj sekundi TV emisije „Tražimo supertalent“ obvezno pritisnuo brodsku sirenu i upalio „crveni križ“.
No pasaran! Na žalost splitskom Škveru ni DIV ni Crveni križ ne mogu pomoći.
Propušteni su vozovi, nešto kasnije vlakovi, tako da ni nove HSS (Hrvatska-Slovenija-Srbija) jugoslovenske željeznice tu nisu od velike pomoći.
Skandal-ozno... B i H je dobila troglavog zmaja;mlađeg Izetbegovića, starog Komšića i još starijeg Radmanovića, RS-čudo prirode i Daytona, diva Dodika. Naredne četiri godine u BiH nema iznenađenja. Sve ostaje po starom.
U blogosferi južina tuče po najslabijim. PMS, SMS, KČ... nisu ništa prema komentarima koje blogerice izbacuju iz ravnoteže. TV serija „Šeherezada“ je za njih mila majka. Sedativ... Jugo me drma. Škure lupaju po zidu. Škverani i Mucalo su na čekanju. Kamensko u očaju. Željezarci pred vratima. Teatar HNK Split= HNK Split (Prva liga).
Sanader u povratku. Đikić akademik ( u Njemačkoj). Antun Vrdoljak vječno živi...
Skandal smjenjuje skandal...
Sve je isto kao pre...Jugo...
Jutros sam se probudila s nostalgijom. Drugi put. Prvi put sve što sam pretočila na „papir“ nestalo je jednim klikom;- Želite li sačuvati?-NE!
Hebi ga. Post je nestao. Skaska me je svojim osvrtom na postu ;
„-Pijem da ( je ) zaboravim...“,- podsjetila na nenadmašnog Hašima Kučuka Hokija i njegovu pjesmu:
Što sam htjela kazati?!
Da, htjela sam pozvati sve one koji imaju pravo glasa u Bosni i Hercegovini da danas izađu na IZBORE.
Izađite i daj te glas mladima, obrazovanim, onima koji su spremni za promjene. Glasaj te za njihovu budućnost.
Znam da je to teško, jer sam skoro digla ruke od mijenjanja Tukca. Lakše mi je promijeniti frizuru i od ricaste, postati plavuša duge i ravne kose nego njega natjerati da opere posuđe...
Ne, ljuta sam što pripremljeni tekst nisam sačuvala.
Idem...Idem piti. Idem u planine...
Na Mosor, proslaviti Dan planinara. Bit će hagra, pasulja, a naći će se i fažol.
Zdravi & veseli b/p/ili...
Nostalgija me piči...
Pičim, pičiću i na Mosor stičiću..
Jutros sam se probudila s jeseni. Tukac se nije budio. Nije se bunio. Ležao je pored mene u dubokom snu poput većine građana Hrvatske koji svih ovih zadnjih dvadeset godina očekuju novo i svijetlije jutro. Strah od stvarnosti tjera ih na bijeg. U san. Jedni biježe od samog sebe, drugi od žena i muževa, treći od vjerovnika, četvrti u inozemstvo, peti u politiku, šesti od policije, sedmi od posla, osmi u blogosferu...Tko će nabrojati 4,5 milijuna građana Hrvatske sa glasačkim pravom gdje su i od čega bježe svakodnevno? Jedino od vraćanja kredita se ne može pobijeći.
Jesen je...
Lišće pada, piše mali Peronja u svojoj prvoj školskoj zadači. Standard pada. Padaju kotačići jednog monstruoznog stroja što se zove: HajDeZemi Šemso koliko ti je drago. Pade Glavaš, pade Polančec, Dragičević, Fimimedija, Barišić, pade Kamensko, Željezara, padoše Forex meštri, pade Onur prostrijeljen, pade Anderlecht, Dinamo..., samo Sanader & Šeks stoje postojano kano klisurine.
Samo je nekultura u Hrvata od stoljeća sedmoga u porastu. Neznanje, također.
Što manje znaš to više vrijediš. Ovđe! Tude!
Mucalo, nesuđeni intendant HNK Split se spotakao na prvoj stepenici izbora, sadašnji, već bivši intendant istoga, Štrljić, također na zadnjoj skalini mandata...
Samo Željko Kerum & Hajduk žive vječno.Svojim neistomišljenicima i novinarima poručuje na engleskom jeziku koji razumije jedino premijerka Kosor:
-„ Ja mogu sve. Yes, I can.“- Its o.k.
U nedostatku engleskih riječi dobro mu dođe materinji jezik da bi ga razumio cili svit:
-„Ajde šuti majmune glupi. Naučite se pristojnosti i gonite se u pičku materinu“.
-„Reci gazdi (lista Vrime) Blagaiću neka se napuši k...ine.“
Jesen je...
Što ste pušili, pušili ste na otvorenom. Vrime je za ići u zatvor-ene prostore.
Gotovina, Norac, Polančec, Barišić, Petrać iz Remetinca, Gradiške, Centralnog u Sarajevu i sutra zeničkog zatvora, poručuju uspavanim uskocima, alkarima i inim Hrvatinama;
-Za mnom, U bolju i svijetliju budućnost! Tko će medu probuditi...Bajiću, podne je...
Jesen je...
Rodilo grožđe, ostalo neobrano, pale su šljive, nepokupljene, padaju masline, pale su glave, pale su maske, samo Vlada vlada, Jadranka, (Sanader) & Šeks stoje kano klisurine...
Jesen je...
