U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Jutros sam se probudila ni tamo ni vamo. Uvijek isti razlog; put u Sarajevo i povratak u Split. Ljeti izbjegavam put duž mora i preko Metkovića, Jambo & Bebić grada, zimi preko Kupresa, Bugojna, tako da se najčešće zaletim Dalmatinom do Ravča, Herceg etno sela, Međugorja, Žitomislića, Mostara, Konjica, Ilidže, Stupa te Marindvora...
Letim, letim, kao Šuki, Shumaher, Šuker Jacin, jasno, ne balunjer...
Žao mi ceste kojoj nedostaje 20-tak kilometara da se spoje Vrgorac i Ploče.
Opet, žao mi je što netko vjeruje da će Pelješki most riješiti sve naše graditeljske probleme.
Na Dalmatini, cesti od 82 km do Splita u nekih 40-tak minuta vožnje izbrojala sam 150 vozila prema Dubrovniku i svega 50-tak auta koji su me pretekli ne zbog moje brzine vengo zbog sporosti. Cesta prijeko potrebna, a opet ekonomski neisplativa.
Sarajevo, k*o Sarajevo, dođeš, vidiš i čuješ po koji vic...Grad raste, kriminal raste, političari, političari rade radi sebe... Izbori u BiH 03.10.2010. ne nude alternativu...Bez obzira na to, glasačko pravo treba iskoristiti.
Poslije Izbora nema kajanja. Izađite!
Ja sam izašla u društvo prijatelja i kolega. U bivšem krugu firme, u nekadašnjem restoranu društvene ishrane, pojela se begova čorba ( bamija obvezna)...
Ista raja iz kvarta, isti stolovi, isti stolnjaci-karirani, zelena šahovnica... Vic do vica...Bolje od posjete estetskom kirurgu. Stomak u grču od smijeha;
Gatara gleda Muji u dlan:
- Mmmm… stoji vam neki put…
- Jes’ vala, neki put mi stoji, a neki put ne!
A, Miljacka teče...
S nebodera Avaza puca pogled na grad. Pogled od 360 stepenčića što bi rekla Lana iz vremenske prognoze OBN-a. Za dvije marke, manje od 8 kuna, lift vas odvede za deset sekundi gore na 35-ti kat. Za silazak dolje ne treba vam Popijač. Dovoljno je pritisnuti dugme ;“prizemlje“. Ako ste došli s autom, može i „podzemlje“. Za razliku od posjetitelja najviše zgrade u Sarajevu, željezarci iz Splita u strahu od visina kako su se brzo popeli tako su i sišli sa tvorničkog dimnjaka. Na riječ ministra Popijača.
Čaršija živi svoj život. Da bi sreli Šeherezadu iz 1001 noći ne treba trošiti pare i vrijeme odlazeći u Tursku. Dovoljno je nakon ćevapa u Želje, otići u kafić preko puta i uživati u „Šeher/e/zadi“.
Na povratku kući treba svratiti na vruć somun kod Begove đamije i kod Markala u Sarajbosni, kupiti na kilo najbolju baklavu (od 20-40 KM, od 80 KN-160 HRK-kilo).
U Slozi, kultnom mjestu studenata u društvu, dobro dođe pivo prije spavanja. Tu ćete sresti obvezno dijasporu koja za razliku od one što je sretnete na Vase Miskina štrase ne kuka i ne gleda tako crno na nove ljude u gradu...
Dulji boravak treba iskoristiti za obilazak Trebevića, Ilidže, Vrela Bosne, ZOO u Pionirskoj dolini, piramida u Visokom...
A, ono što ste htjeli saznati ili upitati o Sarajevu i ljudima koji danas tamo žive, a niste imali prilike, saznat ćete ulaskom u jeftin taxi. Ne propustite vožnju taksijem. Taksisti će imati odgovor na svako pitanje. Može se ići i tramvajem, trolejbusom ili busom...Punih građana...
Ljudi su najveće bogatsvo grada...Ma što govorili o njima, ma koliko ih željeli dijeliti; na Srbe, Hrvate, Bošnjake, Židove, ma što o njima pisao Andrić, oni će vas očarati kao građani. Mali obični ljudi, velika srca...
Što bi stare Sarajlije rekle; Veni, vidi, vic i raja za kraj;
Prijo, primi moje iskreno saučešće. Sigurno nije lako izgubiti svekrvu.
- Nije lako… Već sam počela misliti da je to nemoguće!
Veni, vidi...
Jutros sam se probudila razmišljajući. Razmišljam... I dalje razmišljam...
O kurčevoj prolaznosti da prostiš.
O prolaznosti života...
O glazbi. O muzici. Koja drastična razlika?! Prekjučer (prije 20 godina) na čelu škverana uvijen u barjak sa šahovnicom s prvim bijelim poljem, jurišao je na Banovinu. Na vlast. Na mladu i nevinu žrtvu samostojnosti ove zemlje, na vojnika, ročnika, Makedonca, Gešovskog. Jure Šundov. Jučer je jurišao na splitske studente koji su ispred te iste Banovine i njegovog radnog mjesta, crnim kravatama prekrili oči da ne vide što im je ta „njegova“ borba donijela.
Jure Šundov.
Nije pala glava kao nekada Gešovskog. Pala je samo kamera iz njihovih ruku nasilničkim potezom domoljuba, jurišnika, dogradonačelnika Splita, Jure Šundova.
Jure de Jure, Jure k*o Jure... Danas je opet zakazan juriš. Na Banovinu. Na vlast. Našu. Njegovu. Na njega.
Juru Šundova...
Ovoga puta morat će biti na suprotnoj strani. Na strani vlasti, kontra jurišnika, škverana...
Razmišljam...
Vrijeme je čudan faktor. Čudna nepoznanica. Stalno si izložen provjeri; koja je to prava strana?! Strana na kojoj si ili na kojoj nisi.
Razmišljam...
Kurcu vrijeme prolazi da prostiš.
Nježniku jednako tako vrime leti.
Sve prolazi, samo šupak vječno živi. Razmišljam...O vremenu...O prolaznosti...O poplavi...Voda nosi sve...Šporkice ostaju na površini...
Jutros sam se probudila na škverskom navozu. Bar sam imala takav osjećaj. Kao da je preko mene prešla novogradnja 469. Kako će se tek osjećati premijerka Kosor, Splitsko-dalmatinski župan Ante ( prezime mu znate) Sanader, poteštat Željko Kerum kad ih 3.500 škverana u srijedu „pregazi“ izlazeći na ulice u znak prosvjeda zbog mogućeg gubljenja radnog mjesta, ne treba ni zamisliti. Ali ipak vrijedi se zamisliti gdje je ta radnička klasa bila svih ovih godina dok su na stotine i tisuće radnika Diokoma ex Jugoplastike prvog susjeda, gubilo radna mjesta i nekretnine.
Zašto je izostala solidarnost sa kolegama iz Željezare, Sjeverne luke, špedicije, Adriachema, Salonita, Koteksa, Dalmacijavina, DES-a...?
Na žalost, ONI, škverani nisu shvatili da razlike nema između njih i ONIH drugih koji svakodnevno gube ili su već izgubili radna mjesta. Škverani su morali znati kako svojim ne/radom, zaostalom proizvodnjom, viškom neproizvodnih radnika, stvaraju gubitke.
Kada bi svako od njih vodio svoje domaćinstvo na način kako se vodi škver odavno bi postali prosijaci, beskućnici u stalnoj potrazi za socijalom. Europa jasno kaže vladi Hrvatske kako nema subvencija brodogradnji dok se ne obavi privatizacija. Ne može se država dalje zaduživati da bi podržavala gubitaše na račun drugih. Pametnom dosta. Nenaviklim na takve zahtjeve, nikada dosta.
U Splitu je sinoć završen još jedan tradicionalni Splitski filmski festival (SFF). Zadnju noć je obilježila projekcija američkog dugometražnog filma „ Djevojčica sanja o novom pluralizmu dok se rat nastavlja“. Rat za rad/t/na mjesta. Prije nekoliko dana u Solinu je završen još jedan filmski festival. Jedan Šerbeđija je pokupio nagradu, drugi u Mostaru. Od Pule,Briuna, Motovuna, Zagreba do Vukovara, od Šibenika preko Murtera, Neuma do Dubrovnika svako molo misto jema svoj festival, tradicionalno prvi, drugi ili n-ti. Hrvatska je postala zemlja festivala; glazbenih, filmskih, festivala glumaca,drame, knjige...
Zemlja radnika, seljaka i inteligencije postala je zemlja glume...Ovakve & onakve. Dobre & loše. Dobri glume loše. Loši, dobre...
Glumac je glumcu, glumac.
Radnik, radnika ne razumije sve dok se i njemu ne dogodi ono što se dogodilo drugomu.
Škverani, niste sami, 358.000 nezaposlenih Vas očekuje raširenih ruku.
Glumci svih općina i gradova, ujedinite se!
Vojska nezaposlenih svakim danom u svakom pogledu napreduje.
U boj, u boj za ne/radnika svog!
Glumci naprid, ostali stoj!
Jutros sam se probudila s dobrim vijestima. HZZO-se oglasio viješću da je pučanstvo u Hrvatskoj u prvih šest mjeseci ove godine pokazalo znakove ozdravljenja. Bolesni su ozdravili, zdravi su zaboravili otići na bolovanja. Ukupno bolovanje od 64.000 dnevno u proteklom periodu spalo je na 54.000. Podatak bi bio fascinantan, kada se ne bi uzela obzir činjenica da je u isto vrijeme na stotine, tisuće, radnika izgubilo radno mjesto i preselilo se na Zavod za ne/zapošljavanje ili otišlo u prijevremenu/invalidsku mirovinu čime su pokvarili neke druge statističke podatke. Izdaci za lijekove na recept su smanjeni za 230 milijuna, a oni za skupe lijekove 60 milijuna kuna. Vijest da se za prevenciju raka utrošilo 4,5 milijuna više, a u primarnu zaštitu dodatnih 180 milijuna, bolesni nisu mogli potvrditi.
Redovi i rokovi za snimanja MR, CT-a,mamografiju, specijalističke preglede ili fizioterapiju nisu ni smanjeni ni skraćeni.
Presuda od 2,5 godine zatvora Kutli za privatizaciju postaje smiješna u odnosu na presudu od 8-9. godina dr. Šimiću za tzv. korupciju i prisvajanje 200.000 kuna. Renea Sinovčića naglo privedu sudu i još većom brzinom puste. Polančec sim, Polančec tam. INA & ini ne silaze sa dasaka koje život čine. Dnevni teatar što ga vode „institucije pravde“ svojim igrokazom za neuko pučanstvo i goste iz Europe, ponovno pokazuju kako je teško biti dobar glumac poput dr. Housa.
Šmiranti, neuki glumci iz pravosuđa kupuju vrijeme...Za sebe. Ne i za nas. Nama vrijeme neumitno prolazi. Nekima u bolesti, nekima u debelom radu, nekima u neimaštini...
Imamo Hrvatsku, govore ONI koji dok slušaju himnu Hrvatske i grčevito desnom rukom pritišću pun takuin novca i kartica na lijevoj strani grudi.
Imamo VIJEST, govorimo MI, da „institucije“ rade; radi Vlada, radi Sabor,prejak umor ih otjera u mirovinu 15. godina ranije od pučana & pučanki...
Vijesti znaju biti dobre & loše. Kako za koga...
Up Date...
„-Samo onaj tko zna umirati, taj zna živjeti“-Zlatko Sudac.
Karizmatični Sudac prema vijestima je 10. godina sustavno neuspješno trovan, za razliku od uzoritog kardinala Stepinca.
Ni otrov danas više nije kao što je nekad bio.
Slika Dragane S. P. Jutros sam se probudila s pucnjem u zoru. Ne jednim nego s dva. Mashalla. Bolje dva nego jedan. Sve je podsjećalo na topovske pucnje. Bez topničkih zapisa. Tutnjalo je iz auspuha komšijinog auta s parkinga ispred kuće. Zapisi su samo ono što objavi dnevni tisak. A, on je jednako e- portalima ostao „tabula rasa“za događaj koji i u Hrvatskoj, građanima islamske vjeroispovijesti predstavlja svetinju. Prvo jutro Bajrama najavljuje se s dva topovska pucnja.
Ramazanski bajram je specifičan blagdan i njemu se raduju svi muslimani.
-„ Oni koji su postili, raduju se završetku posta i blagodatima koje su posteći zaradili. Oni koji nisu postili, raduju su zato što su njihovi prijatelji postači završili tu veliku obavezu i time iskazuju svoju nadu da će i oni uskoro slijediti njihov primjer i da se približavaju tom trenutku“ - zaključuje Garibija.
U Hrvatskom medijskom prostoru se da zaključiti; tko hebe naše komšije & susjede muslimane & Bošnjake. Ni slova, ni čestitke, samo je danas SD-a objavila neprimjernu poruku imama, vrhovnog poglavara ef. Cerića kako ne treba „dirati vehabije“. Bojim se da ništa nije slučajno. Zato se čeka 11. rujan i spaljivanje Kurana , svete knjige muslimana u nekoj hebenoj američkoj zabiti. Aferim, susjedi. Mashalla komšije...
„Šta su komšije? Komšije su isto ono što su i susjedi. Komšije su generalno ljudi koji žive pored vas. Ne s vama. Nego pored vas. S njima dijelite tarabe, zidove, spratove, mahale.S njima dijelite stubišta. Podrumske prostorije. S njima se vozite u liftu. Mimoilazite na stepenicama. Dijelite isti parking i nekako živite s njima pod istim krovom zajedničke vam zgrade. Nekada je govoreno: „Komšije su važnije od rodbine“. Nekada. Sada to postaje irelevantno. Komšije su, uglavnom, osobe koje vam idu na živce.
Komšije puštaju preglasnu muziku. U nedoba. I to uglavnom muziku, koja vam nikako ne odgovara. Jer ako vi slušate pop, po pravili komšije ludo vole preglasno puštati turbofolk. Ako ste vi, opet, neko ko uživa u turbofolku, komšije prosto obožavaju house. Ili još gore, hevi metal. Komšije su osobe koje stalno nešto slave. Ili se žene, ili slave rođendane, praznike... i to u pravilu preglasno.
Dolaze ima prijatelji koji lumpuju do zore. Skaču vam po glavi do ranih jutarnjih sati. Piju i derneče u doba i nedoba. Preglasno im se onda i razilaze ti njihovi prijatelji. Vrište i kikoću se po stepeništu kad napokon odluče da odu. A vi zovete policiju i lupate im čekićem po radijatorskim cijevima. Komšije su uglavnom osobe koje imaju pse koji neprestano laju.
A vi mrzite pse. Ili imaju mačke koje izlaze u stubište i pišaju po vašem otiraču. A vi opet mrzite mačke. Oni redovno imaju i djecu. Malu djecu koja ili plaču ili trče po stanu. Ili su djeca malo veća, pa šaraju po zidovima ili preglasno trče po stubištu. Komšije su često studenti koji vam idu na živce. Ili su druge vjere. Ili su pederi. Ili su papci. Često su i ufurani. Ili imaju preglasne seksualne navike. Ili su penzioneri, koji vas špijuniraju.
Komšije obično imaju automobil kojima zagrade vaš automobil ili prilaz zgradi. Ili tim istim automobilom preoru zelenu površinu ispred zgrade. Komšije kvare brave na stubištu. Kradu cijevi iz hidranta. Upaljačem pale dugmad u liftu. Sapiru balkon i zaljevaju cvijeće pa onda voda curi i kapa po vašim prozorima i balkonu. Komšije se vrlo često i sele.
Prilikom selidbi oštećuju zidove u stubištu. I redovno zaglave lift. Većinu komšija nikada ne upoznate. Redovno ih i ne pozdravljate. Na neke ste ljuti. S nekima ne pričate. Na neke ste kivni. Neke naprosto ignorirate. Neki vam se gade. A neke prosto i ne želite da znate. Šta su komšije? Što se mene tiče, komšije su ljudi koji vam, kako god okrenete, ponekad i jesu važniji od prijatelja i porodice. Komšije su ljudi koji u pola pet ujutro spašavaju vas i vaš stan od poplave. Eto, to su komšije“... (preneseno BiH portal)
Jutros sam se probudila u krevetu s početnim slovom S. Splitskom. Prekjučer, također u krevetu na S, sarajevskom. Razlike nema, jer oba „kreveta“ počinju sa S. Čak su i jastuci isti. Anatomski, istih dimenzija. Ima li razlike između Splita i Sarajeva? Jasno da ima.
Prvo, Split u imenu ima šest slova, Sarajevo osam. Drugo, Sarajevo je duplo veće od Splita.
Treće, najvažnije, migracija stanovništva je u Sarajevu napravila manju štetu nego u Splitu. Ma što govorili o dođošima, dotepencima, brđanima, Šveđanima (Istočna Bosna), papcima,pa i o onima što su otišli, Sarajevo je uspjelo sačuvati duh. Sarajevski duh unatoč najezdi ruralnog svijeta nije nestao. Splićani su se jednostavno preselili u Zagreb. Tako i s njima čuveni splitski duh. Za razliku od Sarajeva, Split je popustio pred naletom „avara“, a izvoz duha nije imao tko nadoknaditi.
Susret sa starom sarajevskom gradskom rajom (hvala Bogu, još ih ima) nikada ne započinje; kuknjavom, nostalgijom, pričom o teškom životu u neimaštini u tuđini, besparici, besposlici, bolesti, iseljenoj djeci... Zapravo, sve počinje šalom. Arhitektu, Žaru, čovjeka iz školske raje, nisam vidjela 14. godina od njegovog odlaska u Kanadu, u Montreal. Nisam ga uspjela upitati za zdravlje, kuću, pos*o, a on mi je servirao novi vic:
- Vozi Mujo bicikl i sretne Hasu. Haso: Otkud ti bicikl? - Od komšinice.
Kako to - od komšinice? - Idem ja šumom i sretnem konu kako vozi bicikl. Odjednom ona se skine, baci haljinu na jednu, a bicikl na drugu stranu, pa mi reče: Uzmi, Mujo, što ti srce želi! - I ja ti, brate, uzmem bicikl!
Haso: Pa dobro si uradio, što ce ti haljina!
Sarajlije prate zbivanja u Hrvatskoj. Jedinu televiziju koju priznaju iz ovoga regiona je TV Nova. Tako su saznali za Ibru Durakovića štrajkača glađu iz Splita koji se na koncu u Zagrebu izborio za svoja prava. Za njega kažu kako je uspješno iskoristio mjesec ramazan, mjesec posta, za štrajk glađu u komu bi ionako gladovao od 4,30 do sada 19,34. Treba znati. Znanje je moć. U normalnim civilizacijama.
Hrvatskom vlada neznanje (tako mnogi misle). Ovdje važi; neznanje je moć. Vlast donosi zakone pa ih povlači na prvi kašalj javnosti. Zakon o radu (ZOR) se povlači iz Sabora i prije nego što je ušao u dnevni red. Donose se proračuni kojima već sutra treba praviti rebalans. Krizni porezi u kratkom vremenu su pokazali krhko znanje naučne misli ekonomske elite u Hrvatskoj. Izložbeni paviljon za Bijenale u Veneciji su izgradili volonteri, arhitektonska elita bez poštivanja savjeta statičara. Teglenica sa žičanim paviljonom se raspala na ulazu u Veneciju. Uvozni lobi likuje i kaže da je pravi uzrok iskrivljenja konstrukcije, mreža iz naše željezare. Tuđe je uvijek bolje, kažu oni.
A, moj prijatelj iz školske klupe, arhitekta Žara, danas stanovnik Montreala, pokušava me „ohrabriti“ izjavom kako ova iskošenost nije ništa što nas čeka u budućnosti. Tko ostane „prav“, može se nadati dobrom. Tko se nakrivi kao toranj u Pisi ili poput našeg izložbenog paviljona bolje je da se drži one stare: sidi di si, jer i za di si, nisi...
Žara je u prolazu rekao da se maknem od politike. Rastanak prije njegovog odlaska za Montreal i mog za Splitpa obilježio je još jedan njegov putni vic:
Mujo odlazi kod vidovnjakinje i kuca na vrata.
Vidovnjakinja: Tko je?
Mujo: Tmujo!.. Nabijem na kurac takvu vidovnjakinju.
Ono u čemu nema razlike između Splita i Sarajeva je smokva.
Smokva uspjeva i u Sarajevu i u Splitu! U samom centru grada uz Koševski potok, 200 m od Skenderije miris i mali plodovi smokve su me iznenadili i obradovali. Miris mediterana...
Razlike između gradova ima i nema, kako se uzme.
