Jutros sam se probudila s mislima o dijaspori. Ne o bilo kakvoj, već o sarajevskoj, Sarajlijama i njihovim obiteljima, iseljenim u ratna vremena od 1992.-1995. i kasnije u miru. Otišli su kao građani Sarajeva, raja, kao prave Sarajlije. Što više vrijeme prolazi, u rijetkim gradskim susretima sa dijasporom tijekom ljetnih praznika, zimi u vrijeme skijanja, susrećem se s nekim drugim ljudima. Nisu to novokomponirani; Amerikanci, Australci, Švedi, Nijemci, Talijani, Danci, ili stare Sarajlije, to su sada meni u velikoj većini stranci; Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Židovi iz dijaspore. Njihova izrečena „istina“, u razgovoru te ispisana na mreži svih mreža, više nije i moja istina.
Iz svake riječi, iz svakog pogleda sa obiteljske slike postavljene na Face-u, izbija nostalgija za gradom, za ljudima, za prohujalim vremenom, ali i hvalisanje uspješnim uklapanjem u Novi svijet. I to me ne čudi.
Čudi me kako iz svojih današnjih rijetkih i kratkih susreta s voljenim gradom, Sarajevom, nose samo ružne uspomene. Razočarani su što nemaju s kim popiti kahvu, kafu, kavicu, jer oni koji su ostali nakon njihovog odlaska, nemaju vremena za njih, za ljudovanje, zajedničku šetnju Vase Miskinovom, Titovom ulicom. Treba raditi. Opstati. Današnje Sarajlije, bore se da prežive u miru. Dijaspori ostaju susreti s nekim novim ljudima, „dođošima“, koji su zauzeli mjesta upražnjena nakon njihovog odlaska. Susreću ih na ulici, u uredima, u općini, u banci, pošti na šalteru...U njima ne mogu prepoznati; Zoku iz JAT-a, Žigu iz Fisa, Gašića s Jahorine, Slokara sa Skenderije, Rešu sa Čaršije, Noku s radija, Jelovca sa televizije, jednostavnu gradsku raju. U njima vide samo došljake; „Švede-istočnu Bosnu“, „fundamentaliste, teroriste, nepismene ljude, ljude „okupatore“ njihovih radnih mjesta. Oni u u očima dijaspore postaju glavni krivci za njihovu sudbinu, a ne brđani; Četnici, ustaše iz Kiseljaka, balije s Čaršije, što danas u Novom svijetu rade po tri posla, što čekaju 65.-tu godinu života i mirovinu, što ih kredit za kuću veže do smrti, što im sinovi se žene Korejkama, Japankama, Talijankama, kćeri udaju za Kineza, Amera...,unuci polaze u tamo neke škole...
Raja iz „Sloge“, Fis-a, iz I. i II. Gimnazije, iz KUK-a, Ekonomije, kafića; Čenga, Stari sat, Picollo, Benito, San, Boemi, Makarska, Davor, Gong-a, oni što su ostali vjerni gradu zato što su tako htjeli ili morali, što nisu imali 2,5 hiljade maraka za mjesto u konvoju Židova (?), i danas na ovu dijasporu gledaju kao na Sarajevsku raju.
Na žalost, većina te Sarajevske raje iz dijaspore na grad gleda iz daljine i sa visoka, očima ;Srbina, Hrvata, Bošnjaka, Židova.
Kada bi tu istu dijasporu u Novom svijetu starosjedioci gledali očima kako oni gledaju na današnje „dođoše“ u Sarajevu, vjerojatno bi već odavno kupili avio ili brodsku kartu u jednom smjeru. Do Sarajeva. Do Bara. A, sa „Bara se nitko ne vraća“.
Pravi razlog za ovakvo viđenje dijela dijaspore je blog dovla.net nekada uvaženog košarkaškog sudca Vlade Kaluže. Rasprave što ih diktira moderator i taj dio dijaspore, otkrivaju jaz između „pobjegulja“ kako mnogi vole reći za sebe i gradske raje koja još uvijek hoda gradom.
Glas takve dijaspore, više nije glas sarajevske raje, to je danas glas;
Srbina, Hrvata , Bošnjaka, Židova iz tog Novog svijeta.Na žalost, ma koliko ta dijaspora vjerovala da je to glas sarajevske raje.
A, u gradu, ma što oni govorili iz dalekog Hamiltona, N.Y., L.A.-a, Haife, Perta, Osla, Roterdama, Graza, živi neka nova raja, opet, sarajevska raja; rođena 1992., 93, 94...
Dijasporo, i sebi si teška...
|
