Marketing
Oj, Živote...
Jutros sam se probudila u sedam i kvarat. Točnije u sedam i četvrt ili još točnije kako Tukac kaže u 7:15. Samo 24 sata me dijeli od „Dana zahvalnosti roditeljima“ što su mi podarili najvrijednije: ŽIVOT!
Jučer, opčinjen proslavom jedne velike i važne pobjede jednog naroda u borbi s drugim narodom ( rekla bih; u kvazi sukobu „politika“, ne naroda ), bloger latinskog podrijetla se pita:-Zašto su se borili i ginuli? Za koga? Za kakve ideale? Vrijedili to?...
Odgovori su jednostavno bolni. Istina je bolna.
Ginuli su jer su to drugi htjeli. Život su dali ne zato što je to bila njihova želja već zato što je to bila odluka moćnika. U jednoj noći dvadeset i više mladića iz Kaštela i dijela Splita je pokupljeno i bez dana obuke odvedeno pod nož protivniku u Grahovu, Glamoču, Drvaru...Jedan primjer. Danas ih slave. Život ide dalje, nekima...
Kada netko spomene nobelovca Ivu Andrića te njegovu istinu i novelu „Pismo iz 1920“ u kojoj kaže kako se na ovim prostorima radi o slučaju stoljetne, vekovne, može i vijekovne mržnje tri naroda; Srba, Hrvata i Muslimana, dođe mi da ga „probudim“ i kažem;-Andriću ide bre u tri Bele kuće, London, Paris, Berlin (čovek bio tamo u vreme Hitlera), Moskvu i posebno u Vatikan i njih pitaj ;
-Što nas bre, zavadiste?!
Danas Nobelovu nagradu za mir dobijaju Obama, Perez i drugi, ONI koji ratove vode, a ne ONI koji pet i pol sati u miru čekaju jedan pored drugoga u redu zadnjeg dana verifikacije stare devizne štednje u BiH. U Sarajevu u rano jutro dok sam čekala u redu, (a to nije u redu) mladost, mladica, oponumoćenik starog deviznog štediše, gleda narod i kaže:
-E, moj narode tko vam je kriv što ste štedjeli devize u bankama, a niste ih potrošili na putovanja?!
Ode život,život tako skupocjen, a tako jeftino potrošen.
Jučer, brat brata nožem lišio života. Žena se bacila sa XVIII kata nebodera. Majka i kćer u žurbi do vikendice na moru, završile u hladnoj Neretvi. Iz neznanja i viška alkohola (?), mladić pao sa dubrovačkih zidina.
U Kninu, Luki Bebiću je malo mrtvih glava. Mandarin-a bi još „ratovala“ s tuđim životima. Dok narodu pamet iz otvora na debeloj i tvrdoj nekada i celulitnoj zadnjici dođe do glave, život će proći.
Ostat će moćnici koji će slaviti mrtve, brojati dividende, mjesta u Nadzornim odborima, čitati saldo na bankovnim računima iz banaka sa Solomonskih otoka, s jahti će se čuditi što je vez poskupio, palube će brisati tijelima mladih starleta i selebritija, djecu školovati daleko od domovine iz zahvalnosti, hebavat će tuđe žene, kad već ne mogu svoju, a najčešće narod koji to tako voli...
Groblja onih što su izgubili živote u ratu, posjećivaće samo najbliži. One na štakama i u kolicima neće imati tko prevesti preko ulice između monovolumena“mejbaha", mercedesa, BMW-a i inih auta što ih dade borba naša...
Hebate, kako život u tren ode. Pa se ti pitaj, moj blogeru; -Šta im bi?...
Oj, živote...
Tko je ovdje; Srbin, Hrvat, Bošnjak, Židov?
Post je objavljen 06.08.2010. u 07:52 sati.