Nevidljive stranice
23.08.2007., četvrtak
Skok
Skočivši s desetog kata vlastite zgrade padao je poput kamena prema užarenom betonu,osjećajući pritom kako njegovo izborano lice zapljuskuju valovi vrućine i ne misleći u tom trenutku na potraćeni život već na to što prije skoka nije zapalio još jednu,u ovom slučaju,posljednju,cigaretu.Nije da je potrtio svojih četrdeset i pet godina na gluposti,ali ipak je žalio za nekim stvarima koje nije stigao učiniti.Možda je najviše žalio za tim što nije u pravi trenutak kleknuo pred pravom ženom,već je jeftini komad falsificiranog dijamanta nataknuo na prst prvoj iskompleksiranoj djevojci,koja je svoje frustracije rješavala kirurgom i nožem povećavajući razne djelove vlastitog tijela.Kada ju je uhvatio sa njenim šetačem psa uopće za tim nije mario,samo je zatvorio vrata spavaće sobe i dopustio im da do kraja obave ono što imaju.Ipak je oduvjek bio nenametljiv,a i trebala mu je žena koja će pospremati za njim.U ovom se trenutku baš i nije mogao vratiti u prošlost,stoga se jednostavno prepustio gravitaciji i isčekivao brzu,ali okrutnu smrt.Zabiti se svom snagom o beton zapravo i nije idealan način vlastite likvidacije,zapitao se zašto nije izabrao konopac ili jednostavnu kombinaciju alkohola i tableta ili možda čak utapanje,sve samo da očuva svoje lijepo lice.Bio je privlačan muškarac i nikada u njegovu životu nije nedostajalo žena.Sada je već s osmjehom na licu padao prema tlu,prisjećajući se tih silnih noći u kojima su njegove sposobnosti ipak ostale neopažene.Često bi se ujutro budio grabeći na drugu stranu kreveta,tražeći svoju partnericu koja je u to vrijeme ispred njegova stana čekala autobus.I upravo je tada osjetio snažan šamar ulice čije su ga grube ruke nasilno uljuljale u smrt.  |
- 22:32 - Komentari (23) - Isprintaj - #
17.08.2007., petak
Djevojka je bila ostavljena
Te sam večeri odlučio hodati sam,koračati u mraku izvangradskog života i ne mariti za stvorenja koja bi samo na trenutak otpočinula na mojim ramenima.Bez svjetla uličnih svjetiljki,vođen samo milostivošću mjeseca gazio sam kroz polje visoke trave,grabeći sve dalje i dalje...osvrnuvši se za sobom,kamene kuće doimale su se tako sitne kao da bi patuljci mogli živjeti u njima.Osmjehnuvši se tom pomišlju nastavio sam stupati poput vojnika kroz davno napušteno polje,sada već sasušeno i oronulo,možda i zaboravljeno.Kada se i svjetlo petrolejskih lampa izgubilo u daljini pred sobom sam vidio kamene stube posute krhotinama stakla.Penjući se uz njih pod mojim je nogama staklo veselo pucketalo zabijajući se u potplate mojih cipela.Kada sam se uspeo na vrh stuba pred mnom je stajala još jedna zapuštena seoska kuća.Prozori su bili polomljeni a vrata,vremenom izgrižena,širom otvorena.Iz zidova je izbijao korov dok je trijem poda mnom glasno zavijao dok sam prolazio preko njega.Nikada nisam osjetio takav strah,osjetio sam kako su mi usne postale suhe i kako dlanove jedva uspjevam održati nedrhtavim...Prošao sam cijelom kućom dok je prašina plešući oko mene lijegala na staro pokućstvo sablazno zbog isprepletene paučine koja ga je prekrivala...U stražnjem dijelu zamijetio sam maleni prozor,dovoljno velik da se kroz njega provuče glava.Odatle se pružao najljepši pogled na okolnu zelenu šumu i usamljene zlatne poljane.Ništa nisam čuo,samo vjetar koji je svojim prstima češljao suhe vlati trave.Nedaleko od kuće nalazila se stijena nadsvođena velikim stablom..na stijeni je netko sjedio.Djevojka odjevena u crvenu haljinu već je nervozno lupala nogom o nju.Sagnula se na jednu stranu stijene i ubrala bijeli,poljski cvijet.Čupkajući latice nježnog cvijeta izgovarala je riječi voli me,ne voli me,voli me,ne voli me...ne volim me...djevojka je bila ostavljena...  |
- 17:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #
13.08.2007., ponedjeljak
Osamnaest
Opet sam se pronašao zamišljen,nevidljiv,zbunjen,s glavom pognutom prema tlu,gledajući zeleni sag vlastite sobe sanjajući da sjedim na rosom posutoj tratini dok mi sunce hrli u zagrljaj boreći se sa brdima istoka...iza mene počiva moja sjena,tako predivno crna,smirena,uspavana...U meni naviru pitanja tjerajući me da ih u šaptu vrelog daha izgovaram na glas.Zastori miruju,postali su usamljeni,vjetar još nije naišao da se poigra s njima,da ih razbacuje po sobi dok ležim na krevetu gledajući njihove obrise kako veselo poskakuju po drvenom stropu...Vidiš li još uvijek zrakoplove iznad grada?Okreću li i sada suncokreti poput vjetrenjača svoje glave u naletima vjetra?Da li oblaci poprimaju oblik neodsanjanih snova?Možeš li još uvijek hodati po žici?Usudiš li se još uvijek protrčati kraj podrumskih stepenica?Sjećaš li se nevinosti,dječačke iskrenosti,davno izgubljene bezbrižnosti?Poželiš li još uvijek odrasti i ostati budan dokle hoćeš?...Pitao sam se sjedeći na svoj osamnaesti rođendan,u svojoj sobi sam,pitajući se,pitajući... |
- 20:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #
04.08.2007., subota
Putnik
Vidio sam ga pod starim mostom kako prostire svoju vreću za spavanje,nemarno otklanja smeće od sebe,pali cigaretu šibicama i otpuhuje dim u vjetar.Stavio je slušalice na uši i snom pravednika zaspao pod mostom.Nije mu smetala ni buka automobila iznad njega,škripanje kočnica i smrad benzina,čak mu ni veseli pijanci užarenih noseva nisu smetali dok su se slučajno spoticali o njega,samo bi ih iznenađeno pogledao i osmjehnuo im se te nastavio san...Probudio bi se rano ujutro,skupio svoj dom i nastavio koračati sve dalje i dalje.Volio je sjediti otvorenog kišobrana iako iz oblaka nije padala kiša i crtati gradske ulice,portrete ljudi i raznolike presvlake neba.Najviše od svega volio je more,zavodljiv ples valova koji su se u krugovima zalijetali u oštre stijene pod njegovim nogama i očajnički povlačili liječiti svoje rane u morskim dubinama.O smeđem konopcu na njegovu vratu visio je sitni zeleni kamen kojeg je pronašao dok je sklupčan ležao u vlažnoj ulici koja je zaudarala na plijesan,za njega je u svemu postojala ljepota...Znao je hodati satima dok ga noge ne bi izdale,padajući zadovoljan od umora na improviziranu postelju.Na njegovu licu uvijek je bio smješak,iako je bio sam ali ne i usamljen...Oko sebe je susretao poglede prepune čuđenja,gađenja ponekad i prijezira.Ljudi oko njega su mislili da je prosjak,kriminalac,nesretan,usamljen,prazan čovjek,ali on,on je bio smo putnik... |
- 15:11 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
Rujan 2009 (1) Kolovoz 2009 (1) Srpanj 2009 (3) Travanj 2009 (1) Veljača 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (1) Listopad 2008 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (2) Svibanj 2008 (5) Travanj 2008 (2) Ožujak 2008 (4) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (4) Studeni 2007 (4) Listopad 2007 (2) Rujan 2007 (3) Kolovoz 2007 (4) Srpanj 2007 (1) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (4) Travanj 2007 (2) Ožujak 2007 (3)
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
...ZAGLEDAJ SE U CRNU RUPU MAĐIONIČAREVA ŠEŠIRA,MOŽDA NAIĐEŠ NA BIJELE ZEČEVE,GOLUBOVE I MIŠEVE,JER U NJEMU MOŽDA NAIĐEŠ NA MAŠTU,MOŽDA NAIĐEŠ NA MENE... ...PJESMA MOG RASPOLOŽENJA... ...IMAM JA I MSN... edi_celic@hotmail.com  CIRCA SURVIVE-THE DIFFERENCE BETWEEN MEDICINE AND POISON IS IN THE DOSE Move one inch at a time. Don't make shit rhyme. Would it be easy to repeat the first line? My mind's not a well; It won't run dry. Just keep drinking water and you'll be alright. This is paralysis.... with no time at all to let go. Well don't call me by my full name, And all this is temporary. It feels much better to know that you won't feel a thing. Well don't talk about it; Write it down but don't ask for help. I can't be honest with even myself. Did you ever wish you were somebody else? Accomplishments are transient. They pulled me in unremittingly. Just lasting this long, I feel relieved to let repetition save me. Well don't call me by my full name, And all this is temporary. It feels much better to know that you won't feel a thing. Well don't talk about it; Write it down but don't ask for help. I can't be honest with even myself. Did you ever wish you were somebody else? Move one inch at a time. You'll be just fine. Move one inch at a time. You'll find... They pulled me in but accomplishments are transient. They pulled me in but accomplishments are transient. Well don't call me by my full name, And all this is temporary. It feels much better to know that you won't feel a thing. Well don't talk about it; Write it down but don't ask for help. I can't be honest with even myself. Did you ever wish you were... Did you ever wish you were... Did you ever wish you were somebody else? CIRCA SURVIVE-WE'RE ALL THIEVES ost in a haunting thought spinning me around once more I wake, just to feel the way as the daylight comes around I turn with my eyes on the back door your face is light and cocaine white one message beating through smokes filled the air and I'm struggling to breathe let them be calm so I finally can sleep everything you intended to say don’t go back on your words you always said you'd tell me first verse after endless verse I can't escape the echoed words I long, long to find a cure for the feeling I find in these chords I smile as it burns your face is light and cocaine white one message beating through I've been erased I've been erased from the picture excuse, oh no anything goes excuses, you know it doesn’t work excuse, oh no anything goes excuses don’t work. excuse me this will calls out desperate excuse me this will calls out desperate smokes filled the air and I'm struggling to breathe let them be calm so I finally can sleep everything you intended to say don’t go back on your words you always said you'd tell me first smokes filled the air and I'm struggling to breathe let them be calm so I finally can sleep. CIRCA SURVIVE-ACT APPALLED well, you walk straight but not like them to fool them in make it seem like you're in trouble make a sound fake it enough what made you so scared? maybe you're mistaken for someone who cares if you remember (remember) I've been trying to get back to the center but I'm sure it's not like it was before to make them drink tell 'em that it's only water no one leaves til we figure this out what made you so scared? maybe you're mistaken for someone who cares if you remember (remember) I've been trying to get back to the center I'm sure it's not like it was before patience, both we and our words are over produced by influence I'm only asking if you remember (remember) I've been trying to get back to the center but I'm sure it's not like it was |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||