Malo umnosti

Kukcofobija...

četvrtak , 29.09.2005.

Imam paničan strah od kukaca, bilo koje vrste.
Uvjerena sam da sve šta leti ili gmiže ima samo jedan smisao života i postojanja...a to je da uđe meni u uho.
Zašto?
Ne znam, al tako je oduvijek. Ako će se u blizini naći kakva pčela ili osa ili nešto još bučnije, od svih ljudi na svijetu htjet će baš k meni i to u moje uho. Bilo koje uho. Glavno da sam to ja i da je to moje uho.
Tijekom godina razvila sam nekoliko načina samoobrane i samopomoći za slučajeve kad sam sama i u blizini nema nikoga tko će mi pomoći i maknut kukca čim dalje od mene. Čitajući malo blogove vidjela sam da i drugi ljudi imaju tih problema, pa možda kome pomognu i moja iskustva i savjeti.

Priroda:

- U tom slučaju najbolje je izbezumljeno trčati čim dalje od kukca i lamatati rukama na sve strane tijela. Vriskovi nisu dopušteni jer su usta otvorena i to bi moglo dotičnu neman nagnati da uđe u tu tjelesnu šupljinu. Prije ili kasnije kukac se umori i prestane vas slijediti i vama samo preostaje da nađete put za nazad. Uz pomoć kompasa, mahovine, mobitela i sličnih pomagala.
- Ako ste kojim slučajem u takvom društvu ili takvom mjestu da vam je trčanje onemogućeno, najbolje se čučnuti, staviti ruke na uha i zažmiriti svom snagom vjeđa. Ova metoda može biti dugotrajna, ali prije ili kasnije kukcu će dojaditi što je i cilj te samoobrane.
- Ako ste recimo na moru i plivate, a osa vam zuji oko glave, najpametnije je uzeti zraka i pripremiti se na dugotrajno ronjenje. Nedostatak te akcije je u slabijem kapacitetu pluća i osa ima vremena samo nekih 45 sekundi da vam spasi život i nestane.

Zatvoreni prostor:

- Prva i najbolja je solucija da napustite tu prostoriju čim jače i brže zalupite vratima i čekate da dođe neka osoba koja izvrsno iznosi kukce izvan vašeg životnog prostora.
- Ako se već nalazite u krevetu i onemogućen vam je bijeg, najbolje je pokriti se dekom preko glave. Mali nedostatak te akcije je u tome šta će vam uskoro ponestati zraka i postati vruće ispod deke. Prednost je u tome što se kukac više ne čuje i što nema šanse da uđe ispod deke k vama ako ste sve otvore dobro zabrtvili.
- Za gmižeće kukce postoji i izvrsno pomagalo zvano usisivač. Čim je duža cijev na usisivaču, tim je ta sprava učinkovitija. Postoje i neka legende kako je ta sprava isprva zamišljena kao moderna metla, za uklanjanje naslaga s podova i namještaja. Ali, nije svakoj legendi za vjerovat, prvenstvena namjera joj je ukloniti po život opasne kukce iz naših zatvorenih prostora.

Postoje još mnoga pravila i brojni savjeti, ovo su samo osnove. Razmišljam o tome da objavim i knjigu s uputstvima za samopomoć, nešto poput "Kako se riješiti kukaca bez suvišnih zašto". Vidjet ćemo još...za sada samo za vas, ovi basic savjeti, potpuno besplatno od međunarodno priznate stručnjakinje po tom pitanju...
vaše

Trillian

Pravila....

ponedjeljak , 26.09.2005.

Kod nas doma nema nekih strogih pravila. Postoji samo jedno kojega se svi držimo i koje često koristimo. To je: "Nećemo raditi ništa šta nekog drugog smeta!"

U praksi to izgleda otprilike ovako:
Zvonček recimo nešto lupka, sestra mu kaže da prestane i on naravno, ne prestaje nego lupka i dalje. Onda Huluvuica kaže čarobne riječi: "Zvone, nećemo raditi ništa što nekoga drugoga smeta." I on istog časa prestane.
Ili, ja si slušam mp3 i radim nešto, kad mi muž kaže da pjevam na sav glas. Nastavim pjevati, jer baš mi je to super pjesma. On malo objašnjava kako vičem i to ne zvuči baš kako ja mislim. Nastavim pjevati. Onda on izgovori : "Nećemo raditi ništa šta nekog drugog smeta" i ja prestajem.

To nam je pravilo čisto dovoljno za sve.
Tu i tamo nekome dođe da uvede koje novo pravilo, ali to ne bude baš uspješno.
Meni je došlo neki dan...

Bili smo kod kuće i spremali se ručati. Moja kćer, muž i ja, Zvonček je u školi.

Arthur: - Huluvu, ajd upali TV.
Trill: - E, nema TV dok se ruča. Ionako samo vas dvoje vidite do tamo. To je novo pravilo.
Arthur: - Čije pravilo?
Trill: - Moje. Novo, najnovije, moje pametno pravilo.
Arthur: - Ok...

Jedno vrijeme se čulo samo mljackanje i lupkanje žlicama po tanjurima. Ali, ne za dugo...

Arthur: - Čuj, htio sam ti reći danas na poslu, nisi se baš dobro obukla danas. Malo ti se kobasićica poznala na trbuhu...
Huluvu: - A šta si imala na sebi?
Trill: - One lasteks crne hlaće i onu usku košulju...sad sam se presvukla.
Huluvu: - Pa i u ovoj robi ti se vidi kobasica na trbuhu...
Arthur: - Papaš puno, pa si se malo zdebljala...imaš kobasicu...
Huluvu: - Da jednu, ima tu još koja kobasica...daj vidi kako su ti skočile...
Trill: - Kćeri, ajd ti lijepo upali TV. Dosta mi više tog glupog pravila i razgovora kod jela ;)))

Ugovor...

četvrtak , 22.09.2005.

Bila sam službeno u gradu, pa sam skočila i Zvončeka opet upisati na engleski. Čim sam se vratila u firmu otišla sam u drugu sobu reći kolegi/mužu da sam obavila. S njim je bio i kolega/kolega.

- Upisala sam Zvončeka! Al sam se namučila....
- Ma s čim si se namučila?
- Pa s ugovorom...pola toga nisam znala riješiti...
- Hahahaha...a nije to neki test.
- Ahaaa, kak da ne.... a sve me pitaju nešto što ne znam...
- Ajd da čujemo!

Kolega/muž se zavalio u stolicu i pripremio na slušanje, a kolega/kolega se pravio da nešto radi i da ne sluša. On je jako fin i pristojan i zna se baš zbog toga često praviti da nije prisutan.

- Pa prvo me ona gospođa pitala na koji tečaj upisujem sina.
- Đački 2 mislim....
- E nije! Đački 3 je već...al ja nisam znala, pa sam nju zamolila da potraži po dokumentima.
- Dobro, dalje?
- E onda sam krenula ispunjavati taj ugovor od jedne stranice. Same gluposti pitaju, npr. kaže: Upišite ime i prezime roditelja ili staratelja - ja upišem sebe. Ispod toga piše Upišite ime oca ili majke. Kakve sad oca ili majke? Moje? Šta će im to? Zvončekove? Pa sad sam upisala..Pitala sam onu gospođu i ona se zbunila i rekla neka samo opet isto sebe napišem.
- Ok, ima dalje?
- Naravno. Onda je trebalo upisati moj broj mobitela.

Na to se moj muž/kolega obratio kolegi/kolegi i pitao ga jel sluša, ovo je nešto dobro. Kolega/kolega je samo kimnuo glavom.

- E onda sam izvadila svoj mobitel.
- Ajd, reci nam zašto..
- Pa zato jer još uvijek ne znam svoj broj. Imam ga tek dvije i pol godine...Uglavnom, izvadila sam mob i pod A pogledala koji mi je broj.
- A zašto pod A?
- Pa da mi se prvo taj broj otvori. Često mi treba. Nazvala sam ga zato A moj broj.
- Hahaha..
- I sve sam to naravno, usput pričala gospođi. Već me počela malo čudno gledati, ali se i smješkala uz to.
- Gotovo?
- Skoro...onda je trebalo upisati moj broj s posla. Meni je stao mozak od svih tih pitanja i svega toga, gospođa me već napeto gledala, pa sam ja taj broj lijepo - izmislila!
- Hahahhahaha....Ma bravooo! Mi ti se divimo!
- Naravno da mi se divite, al više bih vam vjerovala kad bi to bez smijanja rekli. Vježbajte to divljenje, inače drugi put ti ideš upisati sina.
- Mi ti se iskreno divimo!!!
- I treba !!!

I odmarširala sam važno u svoju sobu :))))

Opcije komentiranja...

utorak , 20.09.2005.

U donjem postu oduševio me komentar zlatnih prstiju koji je rekao da je poželio da postoji zvučni komentar da čujem njegovo pljeskanje. :)))
Na to sam ja poželjela da postoji vizualni komentar da vidi koliko mi se svidio njegov zvučni komentar. :)))

Ponekad dok komentiram mi je stvarno žao da nema tog vizualno/zvučnog efekta jer riječima ne mogu doista dobro prenjeti ono što mislim. Smajlići pomažu, ali ipak nije to to. Nedostaje mi ta neka emotivna dimenzija.

Kažu da je dobro na blogu što čovjek razmisli, napiše šta misli, pa opet može razmisliti da li je to to, prije nego stisne "pošalji".

Ahaaa...ne kod mene, ne kad ja komentiram. Znam napisati komentar, poslati ga, refreširati stranicu, pa tek onda pročitati šta sam napisala i onda tek razmisliti o tome.

Ponekad mi komentar nema baš neke veze s postom, ponekad ispadne dvosmislen, a ponekad...u najgoroj soluciji...ispadne nešto na što bi se netko mogao uvrijediti. U tom slučaju znam se zabrinuti jesam li dobro shvaćena, pa kad dobijem potvrdu toga, odahnem.

Mislim da su svi barem jednom poslali negdje komentar pa ga poželjeli obrisati i drugi put bolje sročiti svoje mišljenje. Ja jesam i više nego jednom.

Zbog toga bi ja u svoje idealno viđenje opcija komentiranja, osim vizualnog i zvučnog efekta, obavezno stavila i vrlo potreban gumbić na kojem piše "Ups...lupetam".

A možda i opciju "Ne lupetam" ili "Zanemari komentar" ili "Samo probaj zanemariti moj komentar" ili.....dobro, dobro, sad sam već opet počela lupetati.
Klik :))))

Ozbiljan post...

petak , 16.09.2005.

U mom Gradu postoji mala horda cigića. Kažem "cigića" iz milja i sa simpatijom. Ima ih jedno možda desetak, sve djeca od recimo 4 do najviše 7 godina i uvijek su u grupi na biciklima. Znaju stvoriti potpuni kaos u Gradu, jer se voze posred ceste i dovode u opasnost i sebe i druge. Nitko im ne zamjera jer su to mala djeca koja vrište od smijeha i dječjeg veselja.

Jučer dok sam s posla kretala prema frizerki da se konačno ošišam vidjela sam ih na mostu. Pobacali su bicikle i nešto petljali po podu sa nekim špagama. Pogledala sam ih, osmjehnula se i otišla dalje.
Nakon jedno 100 metara, kad sam već došla do frizerskog salona, sinulo mi što rade. Ono, kao da sam dobila šamar.

Bicikli na podu, špage, most...mali cigići si rade bangie jumping!

Kad mi je to sinulo, taman sam izlazila iz auta. Rekla sam to svom mužu koji se na to puknuo smijati. Ali kad je vidio kako sam se uplašila i on je shvatio ozbiljnost situacije. Nakon malog razgovora o tome kako ću zvat nekoga, najvjerojatnije policiju i njegovog uvjeravanja da je već prošlo barem 100 ljudi i da je netko to već sigurno napravio, izašla sam iz auta i rekla mu da nek on ode, ja jednostavno moram vidjeti da su djeca dobro.

Krenula sam nazad prema mostu, izvadila mobitel i nazvala bratovog kuma policajca. Javila mi se njegova žena i rekla neka ipak nazovem policiju i to s fiksnog telefona. Slaba mi je baterija na mobu, tako da sam se ipak okrenula oko sebe u potrazi za mjestom gdje bi se mogla poslužiti telefonom.

Srećom u blizini je Privredna banka. Ušla sam unutra i pronašla zaštitara Sokola. Ispričala sam mu šta sam vidjela i odmah je skočio i uputio se skupa samnom na most.

Taman na vrijeme. Prvi mali cigić do kojeg smo došli upravo si vezivao konopac oko struka. Da konopac...nekoliko konopaca zavezanih jedno za drugo, među njima je bilo i ono uže za preskakanje s plavim ručkama. Jedan kraj je već bio zavezan oko ograde mosta...

Zaštitar mu je prišao i dobro da je izgledao jako autoritativno u onoj njihovoj crnoj uniformi, sa pištoljem oko pasa, tako da su i taj dječak i ostali prestali petljati po špagama. Stajala sam na mostu i razmišljala da li je sad sigurno da odem, čini mi se da Sokol stvarno vlada situacijom, ali još sam bila u strahu. Zazvonio mi je mobitel i dobila sam poruku od one policajčeve žene da ne brinem, da su oni zvali policiju i ovi su odmah pojurili na most.

Strašno sam se bila uzrujala i uplašila za klince. Kad je sve prošlo i kad sam već bila kod kuće, rasplakala sam se ko šašava. Od straha, uzbuđenja, olakšanja...ne znam. Jedva sam se umirila, ja koja uopće nisam pekmez. Slike su mi prolazile kroz glavu i najgore mi je bilo to što su ljudi samo prolazili...

Glupa mala šašava djeca, uopće ni ne slute do kakve je sve tragedije moglo doći.

Kako im je uopće takva ideja pala na pamet? Bungie jumping....

Svršavanje...

srijeda , 14.09.2005.

- Dobro, to smo riješili. Dajte mi sad Direktora.
- Ne mogu Vam dati Direktora, razgovara na drugoj liniji.
- I šta sad?
- Možete nazvati za par minuta ili ostaviti poruku...
- A koliko će dugo razgovarati?
- E, to Vam ja ne bih znala reći...
- I onda kad nazovem opet će razgovarati i ja ga neću dobiti?
- Moguće, al ne mogu Vam ga prespojiti kad mu je zauzeta linija.
- A koliko inače razgovara?
- Ne mogu Vam ni to reći. Zavisi kako kada...
- A koliko mu treba da svrši? Kako inače svršava? Dugo ili polako? Koliko mu treba da svrši?
- Možda bi Vi to meni mogli reći...
- Kako to mislite?
- Paaa, mislim da o svršavanju mog Direktora znate isto koliko i ja. Ili znate više?

Tu tu tuuuuu Tu tuuu tuuu

Nastavljam tračati blogere...

utorak , 13.09.2005.

Espadrila
- nisam puno puta bila kod nje na blogu, ali stekla sam potpunu drugačiju sliku nje same. Ne znam zašto, valjda zbog nicka, zamišljala sam nekakvu rašćupanu osobu pomalo hipi stila, kad ono stigla je elegantna plavuša, vrlo lijepa. Uopće se ne čudim nekim neimenovanim blogerima koji su na licu mjesta željeli oženiti dotičnu Espadrilu. To sve govori :)))

Ma kaj got
- e, ljudi meni je on zakon. Iako je došao kasnije, zbog puta, ubrzo je zadominirao prostorijom i nismo svi gledali u njega zato što je zakasnio, nego zato što je guba. I odmah je znao da sam ja Trill, nije mi još uvijek jasno kako. Kak on priča...mislim da bi za koji sat i ja preuzela njegov zarazan govor. Donio nam svima poklone, zgodne olovčice koju sam brzo spremila u torbu da ne ostanem bez nje. Nasmijan, vedar, zabavan...uopće se za njega ne može reći da je ma kaj got :)))

Jazzie
- za nju sam čula da je umišljena. Nisam primjetila, ali ako i je, ima zašto i biti. Em lijepa, em pametna, em ima stava i šarma za nekoliko ljudi. Nevjerojatno mi liči na Huluvuicu, ne fizički, tu su potpune suprotnosti, nego držanjem, stavom, čak i nekim rečenicama. Obje su svjesne sebe i svojih prednosti, samouvjerene do neba i nazad i dominiraju vjerojatno gdje god se našle. To što sam njih dvije usporedila je najveći mogući kompliment. Za obje :)))

Chilli
- par dana prije sastanka spetljala sam u vezi nje i njenog mejsta stanovanja sve šta se spetljati dalo. Malo mi je trebalo da polovim odkud je i gdje je sada i kako je Moje2ja kod nje ako nisu u Zagrebu. Ali, bile su strpljive pa su mi polako objasnile. Simpatična, vesela i vedra mlada djevojka :)))

Freestyler
- on je potpuno normalan čovjek. To naglašavam zato što sam ga zamišljala potpuno drugačije. Ne fizički, nemam baš takvih sposobnosti, nego sam mislila da osoba koja tako dobro piše bude nekako zanesena. Ono što bi se reklo ni na nebu ni na zemlji. A on je baš super, vrlo društven i jedino mi je žao da je kratko bio s nama. To kratko je nekih 3 sata, al svejedno je bilo kratko. E da, nije se uvrijedio na mene kad sam ga u napadaju iskenosti pitala kad će počet pisati svoj blog, jer ovo šta u zadnje vrijeme piše ne priznajem. Malo sam ublažila s objašnjenjem da više volim kad on sam piše i da mi je to uvijek bolje od bilo čega već napisanog, tako da mu nije bilo krivo. Barem se nadam da nije :)))

Pegy
- gotovo da sam se njoj najviše veselila. Zanimalo me kako tako karakterna osoba izgleda i kako se ponaša u živo. Ali zbog gužve skoro uopće nisam s njom pričala, što mi je jako žao. Još jedan razlog da se to okupljanje ponovi. Spominjala je u postovima da ima lijepu kosu, ja sam barem to tako zapamtila, al najljepše na Pegy su oči. Nevjerojatno lijepe oči i ja sam malo čak nepristojno se zagledala u njih. Osim što sam se složila da je njen izbor slika uz postove najbolji mogući, primjetila sam da ima zdrave prehrambene navike. Žena jede kad je gladna i to toliko dok se ne zasiti. A to joj je veliki plus kod mene :)))

Cookie
- ona mi je bila vrlo zanimljiva i pričale smo kao da se poznajemo oduvijek. Gotovo da smo ju zavidno gledali kad je pričala čime se sve bavila tijekom lijeta, ustvari...nije to čime se sve bavila bilo bitno, nego kako je lijepo zaradila. Ali to je stvarno i više nego dobro opravdanje za njen izostanak s bloga. E da, uopće se nije naljutila na mene kad sam rekla " O vratit ćeš se na blog? Ups, a ja te izbrisala s liste..." Dobro dobro, malo je poskočila na stolici, ali kroz smijeh, tako da se to ne broji. Zgodna, pametna, ugodna u društvu i draga :)))

Civil
- e, on je priča za sebe. Uklopio se više nego dobro s nama koji smo mu potpuno nepoznati ljudi. Vjerojatno je bio razlog i to što se ni mi nismo poznavali prije sastanka, ali ipak vjerujem da je to do njega. Nagovarali smo ga da i on otvori blog i to pod nazivom Civil, jer nam se svima svidio i nick i on. Mislim da bi taj čovjek bio i više nego zanimljiv u postovima, pa mi sve dođe da skandiram: "Civil, otvori blog! Civil, otvori blog!" :)))

Zeko zna
- njega sam ostavila za kraj iz jednostavnog razloga što nisam dovoljno pismena da bi njega opisala. Srela sam ga na samom ulasku kad sam ja išla a kamo drugdje nego na wc. Odmah sam znala da je to ON. Prostorija se smanjila, boje su se intenzivirale, a zvukovi prigušili. Meni se brada uzdrhtala i jedva čujno sam upitala "Zeko?", na što se on okrenuo i potvrdio mi ono što sam ionako znala. Da ne bi ostali blogeri ili blogerice bile ljubomorne, neću nabrajati sve njegove vrline i opisivati koliko je taj čovjek visoko u mojim očima. Radije ću spomenuti jednu jedinu manu koju sam se potrudila pronaći. A to je da bi trebao biti jedno 10 godina mlađi....ili jedno 10 godina stariji :)))

Znam da zvuči kao da sam ih sve nahvalila, ali govorila sam samo istinu. Nikada nisam u cijelom svom životu bila u društvu toliko pametnih i lijepih ljudi. A nemam malo godina i bilo me je svugdje. Čak je i moj muž kad je gledao slike rekao da mu je žao da nije i on išao popit nešto jer su blogerice nevjerojatno zgodne. A on to ne kaže samo tako :)))

Sad sam računala, na prste, koliko sam bila s njima i ispalo mi je 7 sati. Gotovo cijeli radni dan, samo što je bio popodne i navečer. I prvi put da mi je 7 sati bilo malo... :)))

Blogeri uživo...

ponedjeljak , 12.09.2005.

Kratki uvod: našlo nas se 16 + Civil + dvoje dječice od koje jedno blogerica Fjokica

Sadržaj: ma mani sadržaj

Uloge: E tu se već ima o čemu pričati

Glavni ogranizator Rock Roll
- e ljudi, koliko on može pričati...ma čudo jedno. Ustvari, toliko je toga izgovorio da si ja još danas mislim šta li je sve rekao. Moje treptanje (uzrokovano pojačanom koncentracijom, a ne nekim zavodničkim pokušajima) se pojačalo svaki put kad bi Rock nešto progovorio. Vrlo simpatičan, drag, pametan i pun energije. S njim je i više nego ugodno u društvu i uživo mi je još i draži nego ovdje :)))

Beštijica
- e ljudi, koliko ta može pričati ;))). Ma beštijica je izvrsna, ko da ju poznajem od uvijek. Nadam se da neki (ili ona) neće biti razočarani kad kažem da je potpuno normalna. A u mom shvaćanju i poimanju ličnosti epitet "normalna" je jedan od najvećih komplimenata. S njom vam ne bi bilo dosadno ni na pustom otoku i uvijek bi imali o čemu pričati i zabavljati se. Rasna plavuša, neprestano zabacuje svoju kosu, pogotovo kad kaže nešto pametno, a to je često :)))

Demjan
- e ljudi, ta ne priča tako puno kao ovo dvoje gore. Ali kad nešto kaže to je i više nego u redu. Zna imati i trenutke bolne iskrenosti, tako smo svi pali na guzu kad je Rocku rekla za jedan post da mu je najdosadniji ikad ;)) Izrađuje tako poseban nakit, da ja u životu nisam vidjela ljepši. Draga mi je i to ne samo zato što je samnom podjelila porciju lignji, nego bi mi i inače bila draga. E da, i lijepa je :)))

Kokolo
- njega znam više kao demjaninog muža, nego kao blogera. Ali, to uopće nije smetalo. Čovjek je društven, ugodan, pristupačan i to sve ne pričam samo zato što mi je par puta uzeo slikač i slikao umjesto mene i što je naručio jumbo pizzu i dao mi lijep trokutić. E da i zgodan je...ajde demjanice, za tebe sam rekla da si lijepa, smijem za njega reći da je zgodan ;))

Šatrocosmo girl
- ona isto ne priča puno, barem mislim. Isprva je pričala toliko tiho da ju ništa nisam čula. Opet se pojačalo moje treptanje i opet ne iz zavodničkih pokušaja, nego zbog koncentracije. S vremenom se njen glas ili pojačao ili sam se ja priviknula i čula sam da žena, odnosno girl, ima šta za reći. Simpatična je, zgodna i lijepo se smije :)))

Promatrač
- njega isprva ništa nisam čula. Ne zato što brzo priča ili tiho, nego zato što je sjeo malo dalje od mene. To sam riješila kad sam se sjela između njega i Juropa, da i s njima progovorim koju. Zna pričati o onim malim životnim sitnicama na zanimljiv način, kao što je recimo kupnja zidnih pločica. Nasmijan, simpatičan i da nisam bila radoznala šta oni drugi pričaju, ostala bih sjediti kod njega i Juropa. :)))

Jurop
- on mi je bio iznenađenje večeri. Ne poznajem ga baš putem bloga, ne vidim pola onoga šta piše zbog nekih postavki, ali o njemu sam dobila dojam da je neki ukočen i uštogljen tip. A uopće nije. Priča sve u 16, smije se sve u 17, zabavan je i to sam mu morala saopćiti jer je i mene pucala iskrenost kao i sve druge blogere. :)))

Moje2ja
- nju sam propustila upoznati ljetos, pa sam sad jako navijala da uspije doći do Zagreba. Preko telefona ima strašno vedar, mlad glas s neodoljivim slavonskim naglaskom i jedva sam ju čekala upoznati. Uživo mi je jako lijepa, mila, draga i ustvari nemam riječi kojim bu ju opisala. Dovoljno je reći, da imam recimo nekih 25 godina, da sam muško i da sam slobodna da bi se vjerojatno zaljubila u nju . Ovo je stvarno kompliment i po :)))

Umorila sam se s tolikim pisanjem i nastavak čitajte u sljedećem broju.
Prisutni su bili još i Jazzie, Chilli, Zeko zna,Pegy, Ma kaj got, Espadrila, Freestyler,Cookiei jedan Civil bez bloga.

Ovaj moj post jako liči na post Zeko znaa i svaka slučajnost je namjerna.
On će doći na red u sljedećem broju, ne zato da ja prvo vidim šta će on o meni napisati ;), nego zato što sam se baš kod njega iznenada umorila. Tu je slučajnost stvarno slučajna :)))

A možda mi i ostatak blogerske ekipe sa sastanka dopusti i objaviti koju sliku....

Trill na motoru...

petak , 09.09.2005.

Bilo je to kad sam još išla u srednju. Moj tadašnji dečko, Igor, imao je neki veliki motor. E sad koji, pojma nemam. Veliki :)

Moji roditelji su se taman vratili par dana prije iz Londona. Donijeli su mi prekrasnu haljinu u hipi stilu, crvenu s velikim cvjetovima, rezanu malo ispod pazuha i od barem 3 metra matrijala. Opis haljine mi treba za priču ;)

Obukla ja tu lijepu haljinu, kad evo ti Igora po mene s motorom. Nikako nisam mogla svladati sav taj materijal pa sam se sjela postrance na motor iza Igora. Krenuli mi polako, držim se za njega, haljina i kosa vijore i taman kad sam pomislila kako je baš lijepa vožnja, stigli smo do semafora.

Crveno, pa zeleno...krene on polako, kad ja osjetim da me nešto steže ispod pazuha...pogledam prema dolje, a ono haljina mi ušla u kotač i ne samo da se počela namatati oko njega, nego je istovremeno počela pucati po šavu, meni odmah ispod pazuha. Vrisnula sam potiho i počela lupkati Igora po leđima da stane. Skužio je tek kad se haljina skoro sroz izula s mene i kad sam pojačala sad više ne lupanje, nego udaranje šakama po njegovim leđima. Naravno, stao je nasred raskrišća...a čim je on stao mene bacilo na guzu s motora.

Sigurno smo bili jako lijepa slika...
Nasred raskrišća, sjedim ja samo u gaćicama pored motora i pokušavam iščupati svoju haljinu zapletenu negdje u bespućima motora, a ona budala od Igora se nalegao na guvernal i ne može se pomaknuti od smijeha. Mene isto smijeh uhvatio i nikako iščupati to šta mi treba.

Pogledam okolo, svi auti stali, prolaznici također...neki umiru od smijeha, neki trube od veselja ili žurbe...

Ništa, moramo se pomaknuti s ceste u stranu da barem auti mogu proći. Pokušavam se ja ustati, ne ide...haljina, koja je sad bila pored mene u kotaču, još uvijek se drži jednim čoškom za mene i ne da mi ustati ni malo. I tada vrhunac:

Igor gura motor po raskršću, a ja tup tup , skoro gola, sjedeći na guzici...skakućem za njima.

Suze od smijeha su išle i meni i Igoru, a i nekim prolaznicima.

Ustvari, još i sad se puknem smijati kad god se toga sjetim i naravno da sam naučila na najteži i najsmješniji mogući način da vijorenje haljine za motorom i nije neka fora ;)))

Mana...

srijeda , 07.09.2005.

Imam najveću moguću manu. Ne poznajem ljude. Ne samo da ne pamtim imena ili lica, nego nemam pojma ko je općenito ta osoba.
Nije se samo jednom dogodilo da ja prvi put u životu vidim neku osobu, a ona mi priča kako nam je u školi bilo lijepo. Vrlo neugodna situacija.
Da ne bi bilo neugodno i meni i sugovorniku, smislila sam mudru fintu kod razgovora. Kad ne znam s kim pričam i tko me to tako dobro poznaje, obično pitam: "A kako su tvoji?". Svi imaju neke svoje, ako ne baš bračne drugove ili djecu, onda bar neku obitelj ili prijatelje...i ja po tome možda mogu skužiti ko bi to mogao biti.
Dobro, vadi me i to što mogu dugo pričati ni o čemu, ali svejedno se osjećam prilično bedasto. I ljuti me to.

Jučer na poslu stigao je neki čovjek. S vrata je odmah zavikao :

- O Trillice draga i ti si tu !!!

Promrmljala sam nešto, pogledala ga i skužila da ga nisam nikada vidjela. Naravno, nisam dopustila da taj to primjeti i uključila sam turbo pogon u pričanju o tome kako sam tu već godinu dana, kak mi je gužva i kako je lijepa nova zgrada i bla bla bla. Moj kolega na poslu, koji je inače u privatnom životu moj muž, odmah je skužio u čemu je stvar i rekao mi:

- On je ustvari došao direktoru, kad uhvatiš vremena reci mu da ga treba Taj i Taj.

Vrlo sutilan način da mi kaže koji je to čovjek. Ali...uzalud, nemam pojma.
Na to je taj Taj i Taj meni pružio ruku i što je još gore, nije se htio rukovati nego mi je ruku poljubio. Jako bedasto. Potpuno nepoznati čovjek kojeg vidim prvi put u životu mi slini po ruci.

Spasila me je zvonjava telefona.
Kad sam se vratila u svoju sobu u rokovnik sam zapisala Taj i Taj - rukoljub.
Jer ako već imam tako ružnu manu kao što je nepoznavanje ljudi, dobro je da mi je barem snalažljivost - vrlina :)))

Majstor Mrkonja...

ponedjeljak , 05.09.2005.

Prije dosta vremena, dok sam još stanovala kod roditelja, dođem ja jedan dan kuću s posla, a ono skoro pa "tiha misa" vlada između tate i mame.
Tata gunđa i čita novine, mama radi svoje i nekako kao da se sklanja, što baš i nije njen običaj. Pitam šta je bilo i prvo tata počne prepričavati.

- Ujutro su dečki (šegrti, tata je bio vodoinstalater), natovarili kombi i to zbrda zdola na krov. Sam sam si kriv šta ih nisam kontrolirao. Taman kad smo došli do onog makadama, veliki žlijeb padne s krova i pljusne u grabu punu vode. Našpotao sam ih se i idem ja po to u vodu. Sjeo sam na rub grabe, izuo cipele, pa krenuo izuvat čarape...drobim ja njima drobim kak su tak nepažljivi i kako se moglo svašta dogoditi kad vidim da me uopće ne slušaju, nego bulje u moje noge. Pogledam i ja u svoje noge, a tamo...svi nokti na nogama mi žarko crveni!
- Pa od čega tata?
- Grrr...pitaj mamu.
- Mama?
- Hahaha, paa.....vidi, tata ti je jučer rano zaspao. Meni je bilo dosadno i i i kad mu je noga izvirila ispod deke uzela sam crveni lak i namazala mu sve nokte na nogama. Mislila sam mu reći kad se probudi, ali on se jako rano probudio i dok sam ja spavala obukao i otišao. I baš se danas trebao izuvati i to još pred dečkima...hahhahaha
- Lako se tebi smijati, šegrti su zinuli više i od mene, al kad smognu hrabrosti zezat će me danima...

Prevario se, ne u zezanju, naravno da su ga zezali i prepričavali taj događaj, ali ne danima, nego...godinama :))))

Tko stavlja pravu stvar na pravo mjesto ....

petak , 02.09.2005.

Sjedim ujutro u maloj kuhinjici na poslu i pijem kavu. Imamo potpuno novu zgradu i sve u njoj je napravljeno ne samo kako treba, nego i s puno ukusa, funkcionalno i sa svom silom tehnike..tako je i ta kuhinjica lijepa, za slikat u neki časopis.

Dakle..pijuckam sama svoju kavu, ulazi kolegica. Kaže mi par riječi, ja njoj isto tako i ona odlazi. Pogledam, spustila je kavu na točno 10 cm od sudopera. Smeta mi to. Ustajem, bacam smeće gdje treba i stvaljam suđe u sudoper.

Nakon par trenutaka ulazi kolega s praznom šalicom za kavu. Opet par riječi on meni, ja njemu. Pričajući baca ostatke šećera i plastičnu žličicu u koš za smeće, odloži tanjurić na jednu stranu sudopera, isplahuje šalicu s vodom i spušta je u sudoper.

Dolazi drugi kolega, isti secnario kao i s prvim kolegom. Priča, odlaže smeće gdje treba i stavlja šalicu unutar sudopera.

On izlazi, dolazi druga kolegica, sad već pažljivo gledam kamo će ona sa svojom šalicom...naravno, stavlja je točno pored sudopera, nikako ne u njega...tih 10 cm je izgleda nepremostiva daljina i napor..

Ne bih ja bila ja, da ne progovorim...kažem kolegici da pospremi svoje suđe u sudoper jer inače nam se zakrči cijela lijepa mala kuhinjica. Posluša me isti čas i posprema..

Ne znam zašto je to tako, ali primjetila sam da i inače žene u nekim "javnijim" ustanovama ne spremaju za sobom, dok muškarci to rade. Čak i javni wci, (a tu sam stručnjak, za wce ;)) obično budu čišći muški, nego ženski.

Možda je ženama dosta spremanja kod kuće pa jedva čekaju da netko sprema i za njih ili.....možda su muški ipak uredniji? :)))