Ozbiljan post...

U mom Gradu postoji mala horda cigića. Kažem "cigića" iz milja i sa simpatijom. Ima ih jedno možda desetak, sve djeca od recimo 4 do najviše 7 godina i uvijek su u grupi na biciklima. Znaju stvoriti potpuni kaos u Gradu, jer se voze posred ceste i dovode u opasnost i sebe i druge. Nitko im ne zamjera jer su to mala djeca koja vrište od smijeha i dječjeg veselja.

Jučer dok sam s posla kretala prema frizerki da se konačno ošišam vidjela sam ih na mostu. Pobacali su bicikle i nešto petljali po podu sa nekim špagama. Pogledala sam ih, osmjehnula se i otišla dalje.
Nakon jedno 100 metara, kad sam već došla do frizerskog salona, sinulo mi što rade. Ono, kao da sam dobila šamar.


Bicikli na podu, špage, most...mali cigići si rade bangie jumping!


Kad mi je to sinulo, taman sam izlazila iz auta. Rekla sam to svom mužu koji se na to puknuo smijati. Ali kad je vidio kako sam se uplašila i on je shvatio ozbiljnost situacije. Nakon malog razgovora o tome kako ću zvat nekoga, najvjerojatnije policiju i njegovog uvjeravanja da je već prošlo barem 100 ljudi i da je netko to već sigurno napravio, izašla sam iz auta i rekla mu da nek on ode, ja jednostavno moram vidjeti da su djeca dobro.

Krenula sam nazad prema mostu, izvadila mobitel i nazvala bratovog kuma policajca. Javila mi se njegova žena i rekla neka ipak nazovem policiju i to s fiksnog telefona. Slaba mi je baterija na mobu, tako da sam se ipak okrenula oko sebe u potrazi za mjestom gdje bi se mogla poslužiti telefonom.

Srećom u blizini je Privredna banka. Ušla sam unutra i pronašla zaštitara Sokola. Ispričala sam mu šta sam vidjela i odmah je skočio i uputio se skupa samnom na most.

Taman na vrijeme. Prvi mali cigić do kojeg smo došli upravo si vezivao konopac oko struka. Da konopac...nekoliko konopaca zavezanih jedno za drugo, među njima je bilo i ono uže za preskakanje s plavim ručkama. Jedan kraj je već bio zavezan oko ograde mosta...


Zaštitar mu je prišao i dobro da je izgledao jako autoritativno u onoj njihovoj crnoj uniformi, sa pištoljem oko pasa, tako da su i taj dječak i ostali prestali petljati po špagama. Stajala sam na mostu i razmišljala da li je sad sigurno da odem, čini mi se da Sokol stvarno vlada situacijom, ali još sam bila u strahu. Zazvonio mi je mobitel i dobila sam poruku od one policajčeve žene da ne brinem, da su oni zvali policiju i ovi su odmah pojurili na most.


Strašno sam se bila uzrujala i uplašila za klince. Kad je sve prošlo i kad sam već bila kod kuće, rasplakala sam se ko šašava. Od straha, uzbuđenja, olakšanja...ne znam. Jedva sam se umirila, ja koja uopće nisam pekmez. Slike su mi prolazile kroz glavu i najgore mi je bilo to što su ljudi samo prolazili...


Glupa mala šašava djeca, uopće ni ne slute do kakve je sve tragedije moglo doći.

Kako im je uopće takva ideja pala na pamet? Bungie jumping....