23
srijeda
lipanj
2010
Di mi je mjesto kad nisam umjetnica !
Kako ja volim kad netko izgovori, napiše, nacrta il uobliči na bilo koji njemu/joj svojstven način da „žena mora znati gdje joj je mjesto“.
Stvarno se uvijek poveselim kad to čujem.
Valjda zato što ja pojma nemam gdje mi je mjesto.
Pa se premještam. Sad sam ovdje, sad sam ondje, sad me ima, sad me nema.
Pa se izgubim, pa me traže, pa se čude, pa im se čudim što me traže.
Zato mi milo dođe kad mi netko kaže.
„Ženo, tamo ti je mjesto!“
Nije da ja onda tamo i odem.
Nego se pravdam.
Svađam.
Debatiram.
Odupirem.
Ne zato, što to možda nije moje mjesto.
Nego zato što se pitam otkud on ili ona znaju di je MOJE mjesto?
Uglavnom dobijem odgovor u stilu:
„to se zna“,
„tako je oduvijek bilo“,
„to je prirodno“,
„tako je Bog odredio“….
Ja ne bi bila ja da to sve ne želim provjeriti. Osobno.
Pa onda pitam:
„a tko to zna?“,
„otkada se oduvijek broji?“
„tko definira prirodno?“
„čiji bog?“
I sve tako redom.
Onda im budem dosadna. Gledaju me ko zgaženu bubu.
Tko još razgovara sa zgaženim bubama.
I obrazlaže im bilo što.
Jer s bubama ne vrijedi razgovarati. Ni kad se kreću.
Jer ne razumiju što im pričaš.
A draga mi i ona uzrečica da „žena mora biti žena“.
Mislim, svi znaju što ona podrazumijeva, osim mene.
Recimo ja sam žena. Al zato što sam žena, moram biti žena.
Sad ne kužim što ja zapravo moram?
Biti ono što zapravo jesam?
Stvarno zbunjujuće.
Za razliku od mene zbunjene oni koji su se kleli kako je otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, prekretnica iza koje ništa više neće biti isto, povijesni trenutak zbog kojeg su tisuće kisnule ne bi li postale njegov dio, nisu uopće zbunjeni.
Recimo, za razliku od mene, oni se kuže u umjetnost.
Meni je recimo umjetnost čika Rembrandt, Rubens, da Vinči.
Al to je zato što ja ne znam slikati pa se onda divim onima koji znaju.
Recimo, ne bi mi bila umjetnost da netko nacrta pravac.
Ili točku.
Ili ništa, samo ostavi bijeli papir.
Jer to mogu i ja.
Ili recimo, ne znaš kamo sa starom kramom s tavana.
Lijepo ju doneseš u Muzej suvremene, posložiš okolo bez reda
i pustiš kritičare da se nadmudruju.
Ili recimo sjedneš gol pred publiku i masturbiraš.
Pa im pokažeš rezultat na papiru koji si držao ispred sebe.
Da to radiš bilo gdje drugdje strpali bi te u zatvor.
U Muzeju suvremene te puste jer ti si umjetnik.
I kaj je najbolje, raja dođe da podijeli s tobom to umjetničko nadahnuće.
I pišu o tebi u novinama.
Pa postaneš slavan umjetnik neiscrpnih resursa.
Ako te kritiziraju, postaneš neshvaćeni umjetnik neiscrpnih resursa.
Glavno da su te pustili da to radiš u Muzeju.
Eh, što bih ja dala da se razumijem u suvremenu umjetnost.
Da je shvatim.
Ovako mi jedina korist od Muzeja suvremene
što je parking uz nju još besplatan.
komentiraj (20) * ispiši * #
09
srijeda
lipanj
2010
Normalno i prirodno
Jeste li primijetili da se ljudi često služe pojmovima što jest, a što nije normalno.
Ili prirodno.
Pa lijepe etikete „ovo je normalno“, „ovo nije prirodno“.
Ovisno o tome što je za njih normalno ili prirodno.
Jer ako je njima takvo, znači da je to tako.
Za sve.
I točka.
Patuljci pojma nemaju da se zapravo služe krivim pojmovima.
Tako je, na primjer, za neke ljude normalno i prirodno u detalje vam prepričavati svaki svoj korak, radnju, rečenicu, što su vidjeli, kada, koliko je bilo sati, kako su bili obučeni, što su imali u torbi, kada su prije toga zadnji puta bili na kavi i s kim, koga su sreli putem i iza kojeg točno ugla je to bilo i kako se do njega dođe ako ideš s istoka, a kako ako si krenuo s juga, ali si zbog jednosmjerne morao skrenuti prema sjeveru, pa polukružno oko onog novog shopping centra u kojem se tako super jeftino može kupiti ručnik za noge…
I tako, vrlo, vrlo detaljno vam opisuju sve što im se u životu događa. Baš sve.
I to od trenutka kada ustanu do trenutka kada liježu.
Osim ako vam ne prepričavaju i svoje snove.
Njima je sasvim normalno i prirodno da ih satima slušate,
i ne primjećuju da ste se ukočili, pali u katatonično stanje,
zalijepili se za stolac, isključili mozak pogleda uprtog u daljinu (što dalju),
da su vam narasli nokti, da vam je iz lica nestalo krvi, da su vam usne poplavile
i da satima niste izgovorili niti riječ, a kamo li ispričali nešto iz svog života.
Njima prirodno da VI nemate svog života.
Njima normalno da VI postojite samo zato da biste njih slušali.
Nakon što ih odslušate i vi se pitate jeste li još uopće živi.
Onda, recimo, ima ljudi kojima je sasvim normalno i prirodno
ostaviti auto na samom zavoju ili parkirati ispred vašeg auta da ne možete van
i otići na konferenciju koja traje tri dana.
Ima ljudi kojima je sasvim prirodno i normalno primati plaću za svoj nerad,
pustiti druge da rade umjesto njih, biti na lažnim bolovanjima ili tvrditi da ih
šef zlostavlja samo zato što od njih traži, zamislite, da na vrijeme dođu na posao.
I da rade.
Ima ljudi kojima je sasvim prirodno i normalno prijaviti se u reality show.
Ili mlatiti svoju ženu.
Ili kupovati stan za 8.000 Eura po kvadratu.
Ili mrziti navijače suparničkog kluba.
Ili prebiti školarca zbog kune.
Ili bez razloga.
Ima svakakvih ljudi kojima je svašta normalno i prirodno.
Recimo, evo čitam danas u Nacionalu o swingerima.
Kojima je normalno kad im se muž ili žena seksaju s drugim parovima.
Više njih. Odjednom. Istovremeno. A da oni gledaju. Dok seksaju druge.
Kažu da im je to normalnije nego da varaju jedni druge.
Poskrivečki.
Jer onda ne vide ništa. To im je skroz sebično.
Jer oni žele vidjeti.
Svakoga koji im ženu i svaku koja joj muža.
Ma koliko da ih ima.
Kažu da oni vole svoje partnere/ice i super im je u krevetu, ali oboje žele isprobati nešto novo.
Pa im normalno da isprobavaju što više drugih koji to isto žele.
A normalno im zato što su u tome zajedno.
A zajedno su jer se vole. Ne sebe. Nego onako, međusobno.
Pa sve, normalno, žele dijeliti.
Piše u jednom od njihovih oglasa: „Sve je moguće što je normalno“.
E, sad, valjda oni koji to čitaju znaju što je ovaj par swingera pod normalnim mislio.
Jer ja ne znam.
Pa se zato ne mogu javiti.
A nemam niti neke druge neophodne kvalifikacije :o)
A i osobne životne vrijednosti su mi iz druge galaksije od njihove.
I nisam odavde :o)
Eto. To sam vam htjela reći.
Svakome je normalno nešto drugo.
Svatko prirodnim zove točno ono što je njemu prirodno. Ili njoj.
A zapravo, ma koliko mi osuđivali, prosuđivali, hvalili ili kudili
bilo koji ljudski izbor u životu,
ma koliko da se u njemu prepoznali ili ga s gnušanjem odbili,
svi su ti izbori prirodni jer izviru iz ljudske prirode.
I štogod netko radio, nama se može sviđati ili ne, ali prirodu ne određuje naše sviđanje.
Jer je sviđanje individualna, subjektivna stvar ukusa, odgoja, vlastitih vrijednosti.
I vlastite savjesti.
Sviđalo se meni nešto ili ne,
ja sam za to da svatko radi prema svojoj savjesti i svojim životnim vrijednostima.
A vi?
komentiraj (23) * ispiši * #
