|
|
24.11.2006. petakkad starci prolupaju
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Kad dodem u knjizaru na odjel za putovanja osjecam se kao Charlie u tvornici cokolade. Tamo mogu sate provesti. Proucavam velike karte svijeta i pojedinih kontinenata, prelistavam knjige i sanjarim kako cu jednog lijepog dana posjetiti sva ta prekrasna mjesta. Tako i prosli tjedan. Isla sam kupiti Rough Guide Vietnam, ali to me nije sprijecilo da zavirim i u vodice o Australiji, Kini, Novom Zelandu, Indiji, Kanadi, Islandu, a cak sam sam pogledala i par knjiga o Hrvatskoj. Ovdje mozete vidjeti Rough Guides koje sam u zadnje vrijeme kupila. Fali mi jos Laos, ali cu s njegovom kupnjom jos malo pricekati. 19. prosinca izlazi novo izdanje, a buduci da je staro jos iz 2002. isplati se pricekati.  Moji planovi se polako, ali sigurno kristaliziraju. Kao sto vjerojatno i sami mozete pretpostaviti na osnovu gornje fotografije, ide se u jugoistocnu Aziju. Moja daleka putovanja su dosad bila samo u Latinskoj Americi i sad zelim nesto potpuno drugacije: novu kulturu, religiju, arhitekturu, itd. Zato zelim ici u Aziju, a njen jugoistocni dio sam odabrala zbog dva razloga: 1. koliko sam cula cijene su jako niske, a to je dosta vazno buduci da planiram putovati punih 12 tjedana 2. u ovim zemljama zene mogu bez problema samostalno putovati. To mi je vazno jer cu neke dijelove puta mozda morati prijeci sama ili u zenskom drustvu. Indija mi se npr. isto cini zanimljiva, ali tamo te muskarci capaju gdje i kad stignu, pa mi se cini bolje posjetiti je iskljucivo u muskom drustvu. Krecem gotovo sigurno 14. travnja, a vracam se vjerojatno oko 8. srpnja. Prva 4 tjedna cu putovati s Bartom kroz Tajland i Kambodzu. Bart nakon toga nazalost mora doma. Nedostajat ce mi i osjecam se krivom da on nece vidjeti neke stvari koje ja hocu, ali sto se tu moze. Moj najveci zivotni san je otici na jedno dugo putovanje i ovo je prvi put da mi se takva prilika stvarno i pruza. Mislim da Bart to treba razumjeti kao sto bih i ja razumjela kad bi se njemu pruzala takva prilika. Je li tako Bart?  Nakon sto on ode doma ja zelim ici dalje kroz Vijetnam i Laos, mozda u jos neke druge dijelove Tajlanda ili Kambodze ili mozda u neku sasvim trecu zemlju u toj regiji. Meni odrediste nije vazno, nego sam put. Ali nisam osoba koja voli biti sama i zato sam trenutno u potrazi za suputnicima koji bi sa mnom htjeli putovati bar jedan dio puta. Nizozemci masovno putuju, pa se nadam naci nekoga tko ima slicne planove i zelje. Ali pitam se ima li mozda medu korisnicima i citateljima blog.hr-a nekoga tko ima slicne planove i zelje.... Ne bi bilo toliko lose zajedno s jednim Hrvatom putovati dalekim bijelim svijetom... Pa ako vas ima procitajte donji tekst i javite se! Trazi se: - netko tko je zaljubljenik u putovanja - netko tko svijet ne zeli upoznati samo preko televizije i knjiga, nego ga zeli vidjeti, cuti i iskusiti svojim vlastitim osjetilima - netko tko se ne boji nepoznatog i spreman je baciti se u veliku pustolovinu na drugom kraju svijeta - netko tko ne daje izjave tipa "Hrvatska je najbolja zemlja na svijetu" bez da je bio igdje drugdje osim u Hrvatskoj - netko tko smatra da je svaka zemlja lijepa na svoj nacin - netko tko je fleksibilan, prilagodljiv i otvoren prema novim kulturama i narodima - netko tko nece pobjeci kuci cim stvari ne idu tocno onako kako si ih zamislio - netko tko zeli putovati neorganizirano, unaprijed odrediti globalnu rutu, ali je tijekom putovanja po potrebi prilagodavati - netko tko zeli putovati s ruksakom, kome nije potreban luksuz, ali ipak zeli odreden komfor - netko kome je za vrijeme putovanja najvaznije vidjeti i dozivjeti sto vise, a ne se zatvoriti u svoju hotelsku sobu - netko tko zeli doci u blizi kontakt s lokalnim stanovnistvom i obicajima kroz npr. volontiranje, kuharski tecaj, boravak u budistickom samostanu ili kod ljudi doma - netko tko zeli uzivati u kulturi, ali takoder i prirodi, plazama, hrani i svemu ostalom sto jedna zemlja nudi Prepoznajes li sebe u ovome? Zelis li ici u jugoistocnu Aziju? Imas li za to mogucnosti, ali ne mozes naci suputnika jer tvoja obitelj i prijatelji ne mogu razumjeti zasto ides u tako "necivilizirane zemlje"' i ''bezveze bacas lovu umjesto da je potrosis na nesto korisno"? Javi se onda meni! |
|
Sinoc sam dobila ovaj mail: Postovana gospodjo Besker, zadovoljstvo nam je javiti Vam da je Vas blog Travel Freak ocjenjivacki sud ocijenio kao najbolji u kategoriji Putopisi natjecanja BLOG Webfestival 2006. Dodjela nagrada pobjednicima odvijat ce se u Dubrovniku, u sklopu konferencije CUC 2006. Kao pobjednici natjecanja u mogucnosti smo ponuditi Vam povratnu avionsku kartu iz Zagreba do Dubrovnika te jedno nocenje u Dubrovniku, 21.studenog. Dodjela nagrada odvijat ce se na gala veceri konferencije, no isti ce se dan poslijepodne odrzati i dogadjanje posveceno Webfestivalu na kojem bismo rado da sudjeluju i pobjednici natjecanja. Od Vas bismo ocekivali da za dogadjanje odaberete citat sa svog bloga koji biste u trajanju od max 3-5 minuta procitali. Kako bismo na vrijeme rezervirali smjestaj i prijevoz, molila bih Vas da nam najkasnije sutra ujutro do 10.00 sati javite mozemo li Vas ocekivati u Dubrovniku. Ispricavam se sto se ovako kasno javljamo. Cestitam Vam na uspjehu! Srdacan pozdrav, Branka Vuk Koracak Organizacija BLOG Webfestivala 2006 ----------------------------------------------------- Hrvatska akademska i istrazivacka mreza - CARNet Josipa Marohnica bb 10000 Zagreb ----------------------------------------------------- Nevjerojatno, ovo stvarno nisam ocekivala!! Nagrada se inace odnosi na postove iz Meksika i Gvatemale koje sam pisala u razdoblju od 25. svibnja do 2. srpnja ove godine. U prvu ruku uopce nisam mogla povjerovati da je ovo stvarno istina, ali su rezultati glasanja na CARNetovoj stranici rasprsili sve moje sumnje. Ludnica! Nazalost ne mogu ici na dodjelu nagrada u Dubrovnik. U Nizozemskoj sam i nema sanse da iznenada dobijem slobodno vec za iduci tjedan, ali umrijet cu od znatizelje pitajuci se sto bi mogla biti nagrada  |
|
Jucer sam na vijestima cula vijest koja mi ne da mira. Jedan nizozemski tek vjencani par je otisao na medeni mjesec na Novi Zeland. Putovali su kamperom. To je inace tipican i jeftin nacin za putovati ne samo Novim Zelandom, nego npr. i Australijom, Amerikom ili Kanadom. Imas istovremeno i prijevozno sredstvo i mjesto za spavanje, a u zemljama koje su dosta skupe to se definitivno isplati. Ali da nastavim. Ovaj mladi bracni par su u njihovom kamperu napala dva naoruzana muskarca. Prvo su ih natjerali ici od bankomata do bankomata i uzimati novce na svakom od njih, a zatim su zenu silovali i to pred ocima njenog bespomocnog muza. Zasto se ovakve stvari moraju dogadati? Ako su ih vec zeljeli opljackati, zasto su jadnu zenu morali i silovati? Oboje moraju biti totalno istraumatizirani. Zamislite samo kako je bilo tom covjeku da gleda kako mu zenu siluju, a da joj nikako ne moze pomoci? I to im je bio medeni mjesec... Jadni ljudi. Jedna moja prijateljica ide u sijecnju s momkom 5 tjedana na Novi Zeland. Odabrali su Novi Zeland zato sto je to jedna civilizirana zemlja s malo kriminala u kojoj bez problema mozes putovati i osjecati se potpuno sigurno. Cesto puta su se cudili da ja uvijek izaberem necivilizirane zemlje u kojima mi se tko zna sto moze dogoditi. I onda cujes da se ovako nesto dogodilo upravo na Novom Zelandu. Ovo je dokaz da nikad ne znas sto ti se moze dogoditi, bez obzira gdje ides. Bez obzira koliko neka zemlja bila "civilizirana'' uvijek ima ludaka koji drugima zagorcavaju zivot. Kad nesto ovako cujes pomislis da bi ti bilo najbolje ostati doma i uopce nigdje ni ne ici, ali stvar je u tome da ti se i doma mogu dogoditi ista sranja. Evo npr. ta ista prijateljica je jednom opljackana i to blizu vlastite kuce u Rotterdamu (u kojoj je zivjela vec 4 godine). Tu vecer je oko 11 h hodala od tramvajske stanice do kuce, kao sto je to vec milijun puta prije te veceri bila napravila. U jednom trenutku je cula kako netko iza nje trci. Okrenula se i vidjela tri momcica od oko 15-16 godina kako trce. Uskoro su je sustigli, uperili joj pistolj u glavu i opljackali je. Srecom joj nisu nista gore napravili, jer mogli su je isto tako lako istuci ili silovati. Od toga je proslo mislim vec 2,5 godine, ali ona je jos uvijek istraumatizirana. Cesto puta se navecer ne usudi sama ici doma, nego zove momka da je pokupi ili je ja otpratim do kuce. Jednom sam s njom setala po gradu usred bijelog dana i ona se uplasila samo zbog toga sto je netko iza nas trcao jer ju je to podsjetilo na vecer kad je opljackana. Ne znam kako postici da se osjecas sigurnije. Mislim da je posebno tesko biti zena, jer se osim pljacke bojis i silovanja. Treba biti oprezan bez obzira bio ti u svom rodnom gradu koji poznajes kao vlastiti dzep ili u dalekom bijelom svijetu. Ali ipak, zivjeti u neprestanom strahu i paranoji takoder nije bas privlacno. Mene jednostavno rastuzuje da ima toliko bolesnih ljudi na ovom svijetu. Ja bih svih njih bacila iza resetaka i sto se mene tice ne bi oni tako brzo ponovo osjetili okus slobode. |
|
Predizborno je vrijeme u Nizozemskoj. Nakon vise nego burne 4 godine 22. studenog stanovnici Nizozemske ponovo imaju priliku glasati za svoju najdrazu stranku. Jedna od vrucih tema je pitanje integracije. Nizozemska je zemlja u kojoj zive mnogi stranci iz svih mogucih zemalja, a najveci broj ih dolazi iz bivsih kolonija Surinama i Antila (Antili su zapravo jos uvijek u sastavu Kraljevine Nizozemske) i iz Turske i Maroka. Pogotovo se u velikim gradovima moze vidjeti da stranci cine veliki dio populacije. Npr. u Rotterdamu je vise od 50% stanovnika stranog porijekla. U takvim uvjetima nije ni cudo da se cesto raspravlja o integraciji i pitanju stranaca. Dok sam zivjela u Hrvatskoj nisam se nikad zamarala takvim pitanjima, a to nije bilo ni potrebno s obzirom da sam zivjela u gradu gdje su zivjeli samo bijelci i to samo Hrvati, uz tu i tamo pokojeg Srbina ili Muslimana. Ali ako zivis u Nizozemskoj, a pogotovo u Rotterdamu, neprestano si suocen s multikulturnim okruzenjem: bijelci, crnci, Azijati, mjesanci svih vrsta, katolici, protestanti, ostali krscani, muslimani, hindusi, bezbosci, itd. Imas ovdje svega i svecega, ljude svih mogucih nacionalnosti, boja i vjera. Mislim da bi za svakog normalnog covjeka multikulturno drustvo trebalo predstavljati nesto pozitivno, obogacenje vlastitog zivota, mogucnost za nauciti nesto vise o drugim narodima i kulturama. Nazalost nema puno ljudi koji razmisljaju kao ja. U stvarnosti je multikulturno drustvo nevjerojatno plodno tlo za razvoj diskriminacije, rasizma, mrznje, netolerancije i straha. Stranci se zale da ih Nizozemci diskriminiraju. To i je istina. Nizozemci ih diskriminaraju i boje ih se. Boje se kriminalnih Antilijanaca, boje se radikalnih muslimana, boje se svega nepoznatog i drukcijeg. Bjeze iz gradova i naseljavaju se u predgradima ili selima, po mogucnosti u cisto bjelackim sredinama gdje ih stranci vise nece moci maltretirati. S druge strane ni stranci nisu puno bolji. Neprestano kritiziraju Nizozemsku i Nizozemce kao da su ih oni natjerali da ovdje zive. Odbijaju se na bilo koji nacin prilogaditi zemlji u kojoj zive, ne prihvacaju nizozemske obicaje ni navike, a duboko su uvrijedeni ako Nizozemci ne prihvate njihove. Tu je naravno i medusobna diskriminacija medu strancima. Surinamci za sebe misle da su bolji i razvijeniji od Antilijanaca. I Surinamci i Antilijanci mrze muslimane. Muslimani mrze njih, a mrze se i medusobno. Tko je vidio da su Turci i Marokanci medusobni prijatelji? Crnci jedni druge diskriminiraju po tome tko ima svjetliju boju koze. Surinamci jedni druge diskriminiraju po tome tko je koje vjere jer ih ima krscana, ali takoder npr. i hindusa. Krscani diskrimiraju sve one koji ne vjeruju u Krista, a ni medusobno se ne podnose. Iako i jedni i drugi imaju vise-manje istu vjeru katolici i protestanti nemaju medusobnih kontakata. Svatko svakoga mrzi. Nitko nikoga ne prihvaca. Svi zive u svom malom ogranicenom skucenom svijetu i nemaju pojma sto se dogada izvan njega. Druze se iskljucivo s ljudima iste nacionalnosti, salju djecu u vlastite skole (katolici u katolicke, muslimani u mislimanske, hindusi u hindustanske), izlaze na mjesta gdje izlaze ljudi iste nacionalosti, jedu iskljucivo vlastitu hranu, slusaju vlastitu glazbu, itd, itd. Zive jedan pored drugoga, ali im se putevi nikad ne krizaju. Susjedi su, a sto se tice medusobne interakcije mogli bi jednako tako zivjeti na drugim planetima. Ne znaju nista jedni o drugima, ali ih to ne sprijecava da jedni druge nesprestano napadaju, vrijedaju i kritiziraju. Ne znam sto mi se vise gadi: kad Nizozemci pocnu blatiti strance ili kad stranci pocnu blatiti njih. Nazalost redovito dozivljavam obje situacije. Predizborno je vrijeme i svaka politicka stranka nudi svoje rjesenje problema integracije. Rjesenja nazalost nema. Uvjerena sam da bi se problem rjesio tek kad bi se ljudi mogli i htjeli promijeniti, a oni to ocito niti mogu niti zele. Tuzno je da je osnovni pokretac ljudskog ponasanja mrznja, netolerancija i strah od nepoznatog bez obzira bio ti Hrvat, Nizozemac, crnac ili musliman. Eto, bar to imaju svi ljudi zajednicko. Tragicno, ali istinito. Nisam idealist i znam da se svijet ne moze promijeniti, ali bar se mogu potajno nadati da ce ljudi jednog lijepog dana, vjerojatno u jako dalekoj buducnosti, evoluirati na visi stupanj razvoja koji ce im omoguciti da na druge ljude gledaju s malo vise postovanja i razumijevanja. |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|