Predizborno je vrijeme u Nizozemskoj. Nakon vise nego burne 4 godine 22. studenog stanovnici Nizozemske ponovo imaju priliku glasati za svoju najdrazu stranku. Jedna od vrucih tema je pitanje integracije. Nizozemska je zemlja u kojoj zive mnogi stranci iz svih mogucih zemalja, a najveci broj ih dolazi iz bivsih kolonija Surinama i Antila (Antili su zapravo jos uvijek u sastavu Kraljevine Nizozemske) i iz Turske i Maroka. Pogotovo se u velikim gradovima moze vidjeti da stranci cine veliki dio populacije. Npr. u Rotterdamu je vise od 50% stanovnika stranog porijekla. U takvim uvjetima nije ni cudo da se cesto raspravlja o integraciji i pitanju stranaca. Dok sam zivjela u Hrvatskoj nisam se nikad zamarala takvim pitanjima, a to nije bilo ni potrebno s obzirom da sam zivjela u gradu gdje su zivjeli samo bijelci i to samo Hrvati, uz tu i tamo pokojeg Srbina ili Muslimana. Ali ako zivis u Nizozemskoj, a pogotovo u Rotterdamu, neprestano si suocen s multikulturnim okruzenjem: bijelci, crnci, Azijati, mjesanci svih vrsta, katolici, protestanti, ostali krscani, muslimani, hindusi, bezbosci, itd. Imas ovdje svega i svecega, ljude svih mogucih nacionalnosti, boja i vjera.
Mislim da bi za svakog normalnog covjeka multikulturno drustvo trebalo predstavljati nesto pozitivno, obogacenje vlastitog zivota, mogucnost za nauciti nesto vise o drugim narodima i kulturama. Nazalost nema puno ljudi koji razmisljaju kao ja. U stvarnosti je multikulturno drustvo nevjerojatno plodno tlo za razvoj diskriminacije, rasizma, mrznje, netolerancije i straha. Stranci se zale da ih Nizozemci diskriminiraju. To i je istina. Nizozemci ih diskriminaraju i boje ih se. Boje se kriminalnih Antilijanaca, boje se radikalnih muslimana, boje se svega nepoznatog i drukcijeg. Bjeze iz gradova i naseljavaju se u predgradima ili selima, po mogucnosti u cisto bjelackim sredinama gdje ih stranci vise nece moci maltretirati. S druge strane ni stranci nisu puno bolji. Neprestano kritiziraju Nizozemsku i Nizozemce kao da su ih oni natjerali da ovdje zive. Odbijaju se na bilo koji nacin prilogaditi zemlji u kojoj zive, ne prihvacaju nizozemske obicaje ni navike, a duboko su uvrijedeni ako Nizozemci ne prihvate njihove. Tu je naravno i medusobna diskriminacija medu strancima. Surinamci za sebe misle da su bolji i razvijeniji od Antilijanaca. I Surinamci i Antilijanci mrze muslimane. Muslimani mrze njih, a mrze se i medusobno. Tko je vidio da su Turci i Marokanci medusobni prijatelji? Crnci jedni druge diskriminiraju po tome tko ima svjetliju boju koze. Surinamci jedni druge diskriminiraju po tome tko je koje vjere jer ih ima krscana, ali takoder npr. i hindusa. Krscani diskrimiraju sve one koji ne vjeruju u Krista, a ni medusobno se ne podnose. Iako i jedni i drugi imaju vise-manje istu vjeru katolici i protestanti nemaju medusobnih kontakata.
Svatko svakoga mrzi. Nitko nikoga ne prihvaca. Svi zive u svom malom ogranicenom skucenom svijetu i nemaju pojma sto se dogada izvan njega. Druze se iskljucivo s ljudima iste nacionalnosti, salju djecu u vlastite skole (katolici u katolicke, muslimani u mislimanske, hindusi u hindustanske), izlaze na mjesta gdje izlaze ljudi iste nacionalosti, jedu iskljucivo vlastitu hranu, slusaju vlastitu glazbu, itd, itd. Zive jedan pored drugoga, ali im se putevi nikad ne krizaju. Susjedi su, a sto se tice medusobne interakcije mogli bi jednako tako zivjeti na drugim planetima. Ne znaju nista jedni o drugima, ali ih to ne sprijecava da jedni druge nesprestano napadaju, vrijedaju i kritiziraju. Ne znam sto mi se vise gadi: kad Nizozemci pocnu blatiti strance ili kad stranci pocnu blatiti njih. Nazalost redovito dozivljavam obje situacije.
Predizborno je vrijeme i svaka politicka stranka nudi svoje rjesenje problema integracije. Rjesenja nazalost nema. Uvjerena sam da bi se problem rjesio tek kad bi se ljudi mogli i htjeli promijeniti, a oni to ocito niti mogu niti zele. Tuzno je da je osnovni pokretac ljudskog ponasanja mrznja, netolerancija i strah od nepoznatog bez obzira bio ti Hrvat, Nizozemac, crnac ili musliman. Eto, bar to imaju svi ljudi zajednicko. Tragicno, ali istinito. Nisam idealist i znam da se svijet ne moze promijeniti, ali bar se mogu potajno nadati da ce ljudi jednog lijepog dana, vjerojatno u jako dalekoj buducnosti, evoluirati na visi stupanj razvoja koji ce im omoguciti da na druge ljude gledaju s malo vise postovanja i razumijevanja.
Post je objavljen 09.11.2006. u 13:14 sati.