Znam da je tu. Čujem korake. Znam da su njegovi. Evo ga. Tu je. Osjetim njegovu prisutnost. Osjećam njegov dah na ramenu. Moram se okrenuti. Ne vidim ga, no, znam da je tu. Osjetim njegove ruke oko mene. Osjećam blizinu njegova lica. Evo, sad će...
"Sandra!! Pa do kada ti misliš spavati!!! Prošlo je već pola dana!!!! Diži se više iz toga kreveta!!!"
"Baš lijepo buđenje. Hvala mama. Zbilja mi uvijek uljepšaš dan." - mislila je u sebi Sandra.
Sandrina majka je izišla iz sobe, a ona je samo ostala ležati gledajući bijele oblake kako umorno klize po nebu. Opet ga je sanjala. I bila je toga svjesna. To je već bio sigurno stoti put. I uvijek jedno te isto. Znala je ona dobro koga to sanja, makar mu u snovima nikad nije vidjela lice.
Mrzovoljno je ustala iz kreveta.
"To je bolesno. Kako to da ga baš sanjam svaku noć?!? Mislim sviđa se on meni i sve to,...Ali ovo je pretjerano. Ti snovi me samo još više rastužuju, kao da mi nije dovoljno što znam da vjerojatno nikad ništa neće ni biti između nas."
Razmišljala je Sandra oblačeći se. Ništa joj nije bilo jasno. Bila je potpuno zbunjena. Ne da ju je smetalo što sanja tako lijepe snove, nego jednostano nije htjela kroz snove živjeti nešto što u realnosti vjerojatno nikada neće biti moguće.



Bilo ju je sram ikome o tome govoriti. Kada bi ga sretala u školi ne bi ga mogla ni pogledati. Kao da je živjela dva života. I to ju je ubijalo.
Molila je da ovaj užas prestane. Molila je da ne sanja nerealno, makar bi to sigurno mnogi htjeli.
Svaku noć bi sa strahom išla spavati. A svako jutro bi se budila razočarana. Razočarana sobom i svojim životom. Razočarana svojom nemoći.
Dva života. Dupla nevolja. Duplo razočaranje. Dvije suprotnosti, dva nemira. Čemu to?
To se i Sandra još i danas pita. Prošlo je već pola godine, a ona nije našla ni razlog ni rješenje. Naučila se tako živjeti. Ne zna da li je to uopće dobro.
Što da radi? Ne znam ni ja. Može samo čekati. Može samo čekati novi dan da vidi što on nosi.

Ovo je još jedna priča. Volim pisati priče jer mogu, ali i ne moraju biti istinite, a uvijek nose istu poruku.

pozdrav

Naši roditelji su nam zapravo vrlo slični. Često mislimo kako nas ne mogu razumijeti. Mislim da oni nas ne žele razumijeti. Ne žele ni pokušati jer se boje da bi nas razumijeli te nam tako popustili u nečemu. Jer i oni su bili poput nas. I oni su jednom imali 15 godina. No, danas, kada su stariji, ne smiju, bolje rečeno, ne bi se trebali spuštati na naš nivo. Žele nam biti roditelji, a ne naši vršnjaci.
Zato bi ih mi trebali pokušati razumijeti, jer ni njima nije nešto puno lakše nego nama. Biti roditelj je jako velika stvar.
U njihovom svijetu kao da postoje zakoni: "Ono što je najbolje za našu djecu". To su zapravo neki ustaljeni postupci, koji se događaju u određenim situacijama.



Svi mi katkad znamo što treba učiniti u životu, ali to jednostavno ne učinimo. Znamo da bi trebali poslušati razum i napraviti to što nam on nalaže, ali mi rađe poslušamo srce, ponos ili neki drugi osjećaj. Roditejli pokušavaju ne djelovati pod utjecajem osjećaja. Zato katkad i pomislimo da nas ne vole. No, ironija je što se oni tako ponašaju radi osjećaja koji mi nikada nismo upoznali: roditeljske ljubavi. Oni pokušavaju razmišljati i djelovati razumno, makar, u dnu sebe, znaju da bi na mijestu njihove djece postupili isto kao i ona u nekoj situaciji.
Dokle ne postanemo roditelji, ponašajmo se kao djeca, jer mi to i jesmo. Iskoristimo ovo vrijeme u kojem nitko ne ovisi o nama, u kojem se mi ne trebamo bojati da li smo drugima dobar uzor i da li će se naš krivi postupak odraziti na djeci. Svako razdoblje ima dobre i loše strane.
Zašto žaliti za onim što nemamo, veselimo se onom što imamo, jer čaša nikad nije napola prazna, ona je uvijek napola puna.

pozdrav

Ok... Ovo zbilja nisam očekivala. Ja... Puno vam hvala. Ali sljedeći put bi mi mogli ostaviti komentar bez da je to krajnje potrebno kako je bilo u ovom slučaju... :)
Ma, najbitnije je je što ipak ima netko tu, i ne pričam sama sa sobom.
Puuuuuuuuuuuuuno vam hvala. Svima.

Teni: Hvala što si jedna od rijetkih koja ostavlja dokaz da si pročitala post i hvala što si me nagovorila da otvorim blog. Shvatila sam da me pisanje čini sretnom. Puno hvala. I pisat ću dalje. Čak i da mi niste ostavili ovakve komentare nastavila bih pisati jer jednostavno više ne mogu bez toga. Nešto mi fali. Hvala
E da... I zbilja bi bilo lijepo da ponovo otvoriš blog. Fali mi... Nemam kaj za čitat, osim svojih posteva... -.-''

Bernardi: Nisam znala da se ti uopće "šetaš" po blogovima, a ne bi napisala ni jedan post na svome blogu... c-c :D
I nemoj mi samo reći da nemaš inspiracije...
Hvala na... hm... ne znam... jednostavno tome što si javila svojim komentarom da si živa i da i ti znaš da tratinček ima blog... :D

Adriani: Lol... "ma daj nemoj kakat!!!!!!" XD
Fale mi te tvoje provale... Fali mi osnovna... Al ne ćemo sad o tome. I tebi puno hvala. S takvim otvorenim i iskrenim provala, ok, nisu provale ali izjave otvoriš mi oči i shvatim kako sam glupo postupila. Šteta da te nema uvijek kraj mene da mi kažeš kad napravim neko sranje... :D I pozdravi mi Tinu... :)

Ma hvala vam svima!!! Vojim vas!!!! :D

Ovo više nema smisla. Čemu da pišem postove kad ih ionako nitko ne čita.
Otvorila sam blog, iz više razloga. Prvo jer sam htjela podijeliti svoja mišljenja i stavove sa ostalima, te im možda i pomoći koliko mogu. Ovi ostali razlozi nisu toliko bitni, to su bila više ona nagovaranja: pa daj svi imamo blogove otvori i ti jedan.
Nikad nisam očekivala da će moj blog biti nešto jako posjećen i da će me svi hvaliti. Ja sam sretna ako bar dvoje ljudi pročita moj post. A mislila sam da ću i na ovaj način, uz msn, ostati u boljem kontaktu s ljudima iz osnovne.
Ali, koliko vidim sve je palo u vodu. Puno mi je jednostavnije pisati dnevnik i iznijeti sve, bez ikakvog prikrivanja, ali ja sam svejedno otvorila blog. Volim pisati postove, uživam birajući slike za postove, volim uređivati svoj blog. Ali po meni, blog je zapravo namijenjen da ga ostali čitaju. Naravno, on pomaže i meni da izbacim sve iz sebe, ali kao što sam vam rekla to i ne moram raditi na blogu.



Ne znam da li me shvaćate. Ako se već toliko potrudim napisati nešto, po mogućnosti pomoći nekome, kao što su meni mnogi pomogli tako da su mi otvorili oči svojim postevima, najmanje što mogu dobiti je da to bar netko pročita.
Ne znam. Ne očekujte više postove. Ali čemu ovo zapravo i pišem. Pa ovo će netko pročitati eventualno za kojih tjedan dana i ovaj blog neće nikome faliti.
Nema smisla razgovarati sam sa sobom, a ja to upravo radim.

pozz

U zadnje vrijeme me nešto jako muči. Jedno prijateljstvo. Jedna osoba. Nas dvije smo si jako dobre prijateljice, ali si nimalo ne sličimo. Imamo potpuno drugačije interese u životu, potpuno drugačiji pogled na ovaj svijet. Neki naši stavovi su čak i suprotni. Pitate se: pa kako smo si onda tako super?
Sve je počelo tog drugog dana škole. Sjedila sam sama u prvoj klupi (ne pitajte zašto, nisma ja kriva), i došla je ona. Pitala me da li može tu sjesti, a ja sam naravno pristala. I to je bilo to. Od tada sam osuđena da sjedim s njom i trpim ju, ili se zabavljam s njom. Nemam baš nekog izbora.
S njom sam si najbolja od svih u razredu. A da sam birala to svakako ne bih bila. Neki kažu da si prijatelje biramo sami. Ja kažem: ne.
Da sad netko ne bi nešto krivo shvatio... Ona je zbilja super cura koja je uvijek spremna pomoći, koji trpi moje ljubavne gluposti, s kojom ubijam dosadne satove, ali općenito naše je prijateljstvo vezano za školu. Kad nema škole, ni mi se ne vidimo. Zašto? Jer ona izlazi sa svojim društvom, koje se sastoji od dečki koji imaju 18 godina, i nema skoro ni jedne cure, pa ja zato i ne izalzim s njom ni s tim društvom.
S njom vodim one "dubokoumne" razgovore i zbilja razumijemo jedna drugu. Ali, jednostavno ne volimo isti tip zabave, ne izlazimo na ista mijesta. Vodimo potpuno drugačije živote. I ja znam da se to ni neće promijeniti.
Loša strana našeg prijateljstva. Naravno da postoji. Vrlo često živciramo jedna drugu. Mene živcira kaj se ona krevelji rade svake sitnice. Možda vam smiješno zvuči kaj me živcira kaj se toliko smije, ali to samo znači da ju nikad niste čuli kako se smije. Osjećam se osramoćeno u njezinom društvu i glupo jer ona izvodi guposti pa je svi onak gledaju ko neku zadnju čudakinju i većina njih u razredu je baš i ne voli. Ona vam je, nažalost i najiskrenije bedasta. Znam da je ovo što pišem ružno, ali tako zbilja je. Cura ne zna neke stvari iz opće kulture. Ne zna di je Europa, koje države su u njoj, priča s toliko turcizama da ju katkad ni dragi Bog ne bi razumio. Začudili bi ste se šta još sve ne zna.
Mi smo poput sestra. Stalo nam je jedna do druge, ali neke stvari ne podnosimo jedna kod druge.
Ne želim da ispadne da ju ja sad ovim postem vrijeđam, ja samo iznosim moje iskreno mišljenje. Ja nemam ništa protiv nje, niti ju mrzim i kaj ja znam kaj. Ali, ona ovo ni ne čita vjerojatno, već pola godine mi govori da ona nema vremena pročitat moj post kad joj kažem da sam ga napisala.



Naše prijateljstvo je jedan veliki kompromis. I to mi je počelo ići na živce. Htjela bih imati još neke prijatelje, ovako dobre u razredu, ali nemam. Ja sam stalno s njom, jer nemam bit s kim drugim. U našem razredu nema grupica, ali uvijek su si po dvoje njih jako dobri, po dvoje kako sjede u klupi.
Bez nje se osjećam bezvrijedno i osamljeno, a ne želim ovisiti o nekome. Ne da ona mene čini ovisnom o njoj nego se jaj osjećam ovisna o njoj. U meni je kao i inače problem.
Ja sam si sa svima u razredu dobra, ali s nekim ljudima želim bitii više od dobra, ali svi kao da imaju dovoljno dobrih prijatelja i da im ne treba još.
Ovo je sve vjerojatno samo u mojoj glavi. Vjeroajtno opet radim problem iz ničega. Izgleda da zbilja nije problem u ovom svijetu nego u meni. Ali, ja ne znam što radim krivo. Zar tražim tako puno?
Tražim prijatelja koji je meni sličan. Ja cijenim trud svih mojih dosadašnjih prijatelja koij me pokušavaju razumijeti i na kraju me razumiju, ali da li postoji osoba koja bi me razumijela jer ima isti problem? Jer je ista poput mene? Osoba kojoj ne bih trebala objašnjavati stvari, koja bi me shvatila bez mojih riječi i objašnjenja?
Ne znam. Vjerojatno tražim previše od ovog života.
Nikad u životu nisam naišla na nekog meni sličnog. Uvijek sam se prilagođavala drugima. Uvijek je u meni postojao prostor koji treba ispuniti. Ali ja bih ga ispunila nečim što nije moje. I to više onda ne bih bila ja.
Zbilja ne znam.
Tko sam ja uopće?!?!?!

Ovaj tjedan je bio vrlo neuobičajen. Nije me dva dana bilo u školi jer sam bila bolesna. Imali smo totalno promijenjen raspored, i većinu dana imali smo po četiri sata. Bila sam čak i na porti. :) Bilo je fora, ali je pod kraj već zbilja bilo dosadno. Desilo se također svašta. Jedna cura iz našeg razreda je profurala s jednim tipom, jedna moja frendica je spucala dečka radi nekog drugog, a ja sam shvatila da možeš bit sretan i s vrlo malim stvarima i da shvatiš koliko ti nešto znači tek kada to izgubiš.
Napisala sam jednu malu priču. Možete misliti da sam ju potpuno izmislila, možete ju tražiti u mom životu, to je na vama. Ja vam neću ništa o tom reći. Ovo je priča a svaka priča nosi poruku.

Bio je to jedan od uobičajenih dana u životu jedne cure, ne dovoljno stare da bude neovisna, a ni toliko mlade da ne upravlja svojim životom. Iza nje stajalo je 15 godina. Kao i svaki drugi dan krenula je u školu, valjda da nešto nauči. Tramvaj je kao i inače bio prepun, a ona je kao i inače razmišljala. Oduvijek su joj govorili da je previše zamišljena. Ne da ju to nije smetalo, ali ona tu ništa nije mogla. Nije mogla živjeti prazne glave u prepunom svijetu. Popela se velikim stepenicama u školu ne doživljavajući ljude oko sebe. Kada nije bilo nikog koga je znala zašto bi trošila obraćanje pažnje na nešto što nije dio njezinog života. Ušla je u razred ne primjećena, kao i uvijek. Jedino bi je njena prijateljica pozdravila. Sjela bi u klupu, u prvu klupu na koju je osuđena do kraja srednje škole, ni kriva ni dužna. Njezina prijateljica, koja joj nikako nije bila slična, i koja joj je postala prijateljica samo jer se sjela s njom u klupu i jer obje nisu u početku znale nikoga, započela je svoju uobičajenu priču o svom dečku kojeg viđa svaki dan. Kao da je bila prisiljena iznositi joj izvještaj, jedina razlika je što je to ona voljela raditi. Radi lakšeg čitanja, nazovimo ju Valentina. Pričala je Valentina i o svom društvu s kojim je izlazila. Cura, o kojoj pričamo, nazovimo ju Ana, je pozorno svaki put slušala što joj Valentina priča. Ona je kroz njezine riječi živjela, jer svoj društveni život nije imala. Tog, tako monotonog dana, nešto u dosadnoj, uobičajenoj Valentininoj priči ušlo je oštro Ani u uho.
"Ne mogu vjerovati da on još nije imao curu, pa ima 16 godina!!"
Ana je ostala bez riječi. Valentinina rečenica joj je odzvanjala u glavi poput najsnažnije jeke.
"Jel ti mene uopće slušaš?!?" - upitala je Valentina Anu.
"Da... Naravno."
"Što je tebi danas?"
"Ništa..."
Ana se dvoumila da li da išta kaže. No, pošto nije htjela povrijediti prijateljicu, rekla je rađe u šali:
"Pa ja imam 15 godina, pa još nisam imala dečka." - s osmjehom je rekla Ana.
Valentina se na časak zamislila, a zatim su joj se usne ispružile u neprirodan isforsiran smiješak. Profesor je prekinuo razgovor.



Ana je taj dan bila još više zamišljena. Tjedan dana te Valentinine riječi joj nisu izlazile iz glave. Nije nju toliko mučilo što ona nema dečka nego taj Valentinin pristup prema tome. Imati dečka je postalo kao imati mobitel, role ili kompjuter.
"Nitko zapravo nema dečka. Dečka se ne može imati. To nije stvar. To nije nešto što možemo nazivati svojim. Svi to shvaćaju toliko olako. Imati dečka ili ga ne imati. To je postao smisao života nekih cura u današnje vrijeme. A ako ga nemaš, kao da moraš biti tužan i žaliti.
Drugo, mnogi ne znaju kako je lijepo kada te netko voli, kada se nekom sviđaš. Mnoge cure koje "imaju dečka" to uopće ne cijene. Njima je to kao imati mobitel koji jako voliš, ali zbilja jako voliš, no, nakon nekog vremena ti dosadi i kupiš novi.
Ne znam, ja sam zapravo vrlo mlada. I da, nisam imala dečka pa možda ne znam o čemu pričam.
Ja pričam, ali svoje misli i osjećaje iznjeti ne mogu. Ja sam misaono biće. Ja mislim. A misli nisu, kao što većina misli riječi. Ja razumijem jako puno stvari, znam mnoge odgovore na pitanja, i znam to reći riječima. Sve ostalo također znam, ali podsvijesno. Kao da imam nešto što mi govori da li je to dobro ili loše, ali pošto svijet nije crno bijeli, nešto što me jednostvano vodi. Da, moje srce.
Oprostite, ne znam kako dovršiti ovo. Moje misli su prešle granicu riječi. Ni sama ne znam što govorim.
Ne očekujem da me razumijete, jer ni ja sebe katkada ne razumijem, rekla je jednom moja majka.I za razliku od inače, slažem se s njom."
Napisala je Ana u svojem postu, i digla se od stola. Zbunjena, potpuno. Sa suzama u očima jer nije mogla reći riječima što je htjela.
"Još jedan promašaj, još jedna nedovršena misao."
I nastavila je živjeti. Jer to mora. Nastvila je u nadi da će sutra biti bolji dan, jer nada je sve što joj je preostalo.

pozz

Mnogi ljudi kažu da je život vrlo kompliciran. No, kad bolje razmislite, nije stvar u životu, nego u nama. Mi sami sebi kompliciramo život.
Uzmite za primjer mene. Ja sam zbilja jako komplicirano biće, ako mi ne vjerujete, pitajte Tenu, ona bi to i pod prisegom potvrdila... :D
Moj život je kompliciran jer ja imam kompliciran pogled prema svom životu. Kad mi se nešto čini prejednostavno, ja to moram, nesvjesno, zakomplicirati.
Ovo će možda biti smiješna usporedba, ali ne znam kako bih vam drugačije objasnila to što vam želim reći.
Znači... Zamislite si ovo:
Mi ljudi smo ribe. I plivamo nizvodno niz rijeku. Izvor predstavlja naše rođenje, a ušće smrt. Kamenčići i životinjice u vodi predstavljaju događaje i osobe u našem životu. Rijeka nas nosi i ne možemo se vraćati unazad, ali imamo dovoljno snage da se zadržimo dulje vrijeme na jednom mijestu.
I ja sam jedna od tih riba. No, za razliku od većine njih ja idem mnogo sporije. Ja se zaustavljam kod svakog kamenčića i životinjice, pitajući se: "Hmm... Zašto je ovaj kamenčić tu? Kakvu ulogu on ima u mom životu? Da li ću ispravno postupiti ako odem dalje, a ne okrenem ovaj kamenčić i na drugu stranu, ako ne vidim, što on još skriva?"
Sve ostale ribe, tj. ljudi, prolaze pored svih tih kamenčića, naravno primjetivši ih,... uglavnom. Ali, ja stanem kraj svakog očekujući neko posebno otkriće, bojeći se da ću nešto propustiti, da nešto neću vidjeti ako ga bolje ne proučim.



Ne znam jeste li shvatili.
Previše gledam sitnice, jer sam im u prošlosti obraćala premalo pažnje. Razmatram sve moguće ishode i razloge nečega, bojeći se da nisam nešto previdjela.
Idem iz krajnosti u krajnost. Ne mogu naći sredinu. A nitko mi vjerojatno ne može ni pomoći. Većina njih me zapravo i ne razumije, ali ja to od njih ni ne očekujem, jer ni ja u potpunosti ne shvaćam samu sebe.
Kopam na jednom mijestu onoliko dugo dok ne dođem do dijela gdje ne mogu kopati. Onda odustanem, te na drugom mijestu gdje bih našla nešto više ne kopam jer mislim da će se ono ponoviti. Poslije tek shvatim da sam to nešto propustila, i ponovno počinjem svugdje kopati do dna. I opet sve ispočetka, u krug.
Kako da ja znam, kada treba paziti na sitnice, a kada mogu i bez toga da o svakoj sitnici razmotrim sve?
Na kraju nalazim nešto čega zapravo nema, radi utjehe da nisam kopala uzalud.
I tako moj život postaje kompliciran. Na onim mijestima gdje je prepun, dodajem još, a ondje gdje je prazan, takvog ga ostavljam.

pozdrav

Ljubav na prvi pogled. Za to ste sigurno čuli. Moguće je, ali nije ni tako često. Obično se razočaramo kasnije.
Ljubav na treći pogled...Da... To se samo meni može dogoditi. Treća sreća... Sreća? Baš i ne bi rekla. Kako možeš bit sretan ako voliš, a nisi voljen. Nije da ja volim, ali to je bila najbolja usporedba koje sam se uspijela sjetiti.
Pitate se: Kako na treći pogled? Ok. To baš i nije doslovno. Kada se kaže ljubav na prvi pogled, misli se da si se zaljubio čim si ugledao tu osobu. Po meni, drugi pogled se ne treba shvaćati doslovno. To je, kao i u mom primjeru, kada tu osobu češće viđate, pa steknete neka razmišljanja o njoj bez da ste se zapravo upoznali. Ja sam ovog morona ( ne pitajte me zašto ga tako zovem, to samo Ana zna... :D ) čak smatrala bahatim.
E, sad. Ljubav na treći pogled. Treći pogled također nije doslovan. To je kad tu osobu upoznate i znate kakva ona zbilja je. Ne kako se ponaša u društvu, pred frendovima i pred curama, nego kako se ponaša kad ste samo vas dvoje, kada točno saznate "kakav je u duši".
Eh... Tako je bilo i kod mene. Zaljubila sam se u to nešto u njemu. Nije on neki tu maneken za kojim curama sline cure, ali nije ni neki užas i strava. On je ... on. I baš mi se takav sviđa. Ne znam reći što mi se točno sviđa... Ozbiljno. Sviđa mi se... jednostavno on.



Znam neke ljude koji ne mogu bit u vezi više od pola godine, čak i manje. Dosadi im, postane rutina. Nema više one zaljubljenosti, one iskre. Ne da više ne vole tu osobu. Oni ju dapače jako vole, ali kao pojavu, kao biće, kao živu osobu, nešto možda više kao jako dobrog prijatelja. Ne mogu bez nje, a opet nešto im fali. Zasitili su se nečega i žele nešto novo.
Ja nikako nisam takva osoba. No dobro sam upoznata s tim jer imam jednu frendicu koja ima taj problem, pa ono...
Kod mene ništa ne traje tako kratko. Makar pola godine nije kratko, ali svejedno. Kad sam zaljubljena, onda sam zaljubljena "do kraja". Teško se desi ono nešto polovično. Jednostavno nisam takva. Logično bi bilo da nešto što tako dugo traje, jako sporo započinje i polako se "povećava". Ali, izgleda da kod mene ništa nije logično. Brzo počne, dugo traje.
Previše se ja vežem za ljude, a onda se kod nekih razočaram. Ne znam. Kad sam bila manja mislila sam da nema tako puno "zločestih ljudi", ako uopće možete shvatiti što hoću reći.
Onoliko koliko dajem, očekujem da i primam. Oduvijek sam htjela da sve bude pravedno, ali što sam starija shvaćam da je to jednostavno nemoguće.
Kad se u nekog zaljubim, dala bih mu mnogo od sebe. Zato često i ostanem povrijeđena. Sada se zato i bojim dati od sebe, ali to mi je jako teško. Ja želim biti dobra prema svima, želim biti prijatelj sa svima, ali pošto neki ne žele to isto, ne žele biti prijatelji sa mnom, budem iskorištena, i opet povrijeđena. Ali, ja neću od toga odustati, osim kod beznadnih slučajeva. Kada su ljudi previše pokvareni. Previše... Ni ta riječ za neke nije dovoljna.
Najtužnije je što mi, ljudi imamo pravo izbora, pravo na dobro i zlo. Onaj koji nas je stvorio toliko nas je volio da nam nije htio biti tiranin i nametati se, pa nam je dao slobodnu volju. A što su mnogi izabrali? Zlo. Zlo nije stvorio onaj koji je stvorio nas. Mi smo ga stvorili. Svatko od nas, više-manje.
Kao da ste na vjeronauku, jelda? :D
Ne znam kako sam uopće došla do toga.
Ma, ovo ionako nitko ne čita... I iskreno rečeno, za razliku od prošli put... Da, stalo mi je. Priznajem.
Ali, ja tu ništa ne mogu. Ja nemogu učiniti ovo zanimljivim, jer ja pišem prvenstveno radi sebe, da to izbacim iz glave, ne pišem da se ljudi zabave.
Pa, da vas više ne zamaram....
To bi bilo sve za danas...
E, da sutra ne idem u školu... :D Idem vadit napokon ove šavove iz vrata...
I da, znam da je prvi april, mrzim taj dan... Loše uspomene.

pozdrav :)