Ovaj tjedan je bio vrlo neuobičajen. Nije me dva dana bilo u školi jer sam bila bolesna. Imali smo totalno promijenjen raspored, i većinu dana imali smo po četiri sata. Bila sam čak i na porti. :) Bilo je fora, ali je pod kraj već zbilja bilo dosadno. Desilo se također svašta. Jedna cura iz našeg razreda je profurala s jednim tipom, jedna moja frendica je spucala dečka radi nekog drugog, a ja sam shvatila da možeš bit sretan i s vrlo malim stvarima i da shvatiš koliko ti nešto znači tek kada to izgubiš.
Napisala sam jednu malu priču. Možete misliti da sam ju potpuno izmislila, možete ju tražiti u mom životu, to je na vama. Ja vam neću ništa o tom reći. Ovo je priča a svaka priča nosi poruku.

Bio je to jedan od uobičajenih dana u životu jedne cure, ne dovoljno stare da bude neovisna, a ni toliko mlade da ne upravlja svojim životom. Iza nje stajalo je 15 godina. Kao i svaki drugi dan krenula je u školu, valjda da nešto nauči. Tramvaj je kao i inače bio prepun, a ona je kao i inače razmišljala. Oduvijek su joj govorili da je previše zamišljena. Ne da ju to nije smetalo, ali ona tu ništa nije mogla. Nije mogla živjeti prazne glave u prepunom svijetu. Popela se velikim stepenicama u školu ne doživljavajući ljude oko sebe. Kada nije bilo nikog koga je znala zašto bi trošila obraćanje pažnje na nešto što nije dio njezinog života. Ušla je u razred ne primjećena, kao i uvijek. Jedino bi je njena prijateljica pozdravila. Sjela bi u klupu, u prvu klupu na koju je osuđena do kraja srednje škole, ni kriva ni dužna. Njezina prijateljica, koja joj nikako nije bila slična, i koja joj je postala prijateljica samo jer se sjela s njom u klupu i jer obje nisu u početku znale nikoga, započela je svoju uobičajenu priču o svom dečku kojeg viđa svaki dan. Kao da je bila prisiljena iznositi joj izvještaj, jedina razlika je što je to ona voljela raditi. Radi lakšeg čitanja, nazovimo ju Valentina. Pričala je Valentina i o svom društvu s kojim je izlazila. Cura, o kojoj pričamo, nazovimo ju Ana, je pozorno svaki put slušala što joj Valentina priča. Ona je kroz njezine riječi živjela, jer svoj društveni život nije imala. Tog, tako monotonog dana, nešto u dosadnoj, uobičajenoj Valentininoj priči ušlo je oštro Ani u uho.
"Ne mogu vjerovati da on još nije imao curu, pa ima 16 godina!!"
Ana je ostala bez riječi. Valentinina rečenica joj je odzvanjala u glavi poput najsnažnije jeke.
"Jel ti mene uopće slušaš?!?" - upitala je Valentina Anu.
"Da... Naravno."
"Što je tebi danas?"
"Ništa..."
Ana se dvoumila da li da išta kaže. No, pošto nije htjela povrijediti prijateljicu, rekla je rađe u šali:
"Pa ja imam 15 godina, pa još nisam imala dečka." - s osmjehom je rekla Ana.
Valentina se na časak zamislila, a zatim su joj se usne ispružile u neprirodan isforsiran smiješak. Profesor je prekinuo razgovor.



Ana je taj dan bila još više zamišljena. Tjedan dana te Valentinine riječi joj nisu izlazile iz glave. Nije nju toliko mučilo što ona nema dečka nego taj Valentinin pristup prema tome. Imati dečka je postalo kao imati mobitel, role ili kompjuter.
"Nitko zapravo nema dečka. Dečka se ne može imati. To nije stvar. To nije nešto što možemo nazivati svojim. Svi to shvaćaju toliko olako. Imati dečka ili ga ne imati. To je postao smisao života nekih cura u današnje vrijeme. A ako ga nemaš, kao da moraš biti tužan i žaliti.
Drugo, mnogi ne znaju kako je lijepo kada te netko voli, kada se nekom sviđaš. Mnoge cure koje "imaju dečka" to uopće ne cijene. Njima je to kao imati mobitel koji jako voliš, ali zbilja jako voliš, no, nakon nekog vremena ti dosadi i kupiš novi.
Ne znam, ja sam zapravo vrlo mlada. I da, nisam imala dečka pa možda ne znam o čemu pričam.
Ja pričam, ali svoje misli i osjećaje iznjeti ne mogu. Ja sam misaono biće. Ja mislim. A misli nisu, kao što većina misli riječi. Ja razumijem jako puno stvari, znam mnoge odgovore na pitanja, i znam to reći riječima. Sve ostalo također znam, ali podsvijesno. Kao da imam nešto što mi govori da li je to dobro ili loše, ali pošto svijet nije crno bijeli, nešto što me jednostvano vodi. Da, moje srce.
Oprostite, ne znam kako dovršiti ovo. Moje misli su prešle granicu riječi. Ni sama ne znam što govorim.
Ne očekujem da me razumijete, jer ni ja sebe katkada ne razumijem, rekla je jednom moja majka.I za razliku od inače, slažem se s njom."
Napisala je Ana u svojem postu, i digla se od stola. Zbunjena, potpuno. Sa suzama u očima jer nije mogla reći riječima što je htjela.
"Još jedan promašaj, još jedna nedovršena misao."
I nastavila je živjeti. Jer to mora. Nastvila je u nadi da će sutra biti bolji dan, jer nada je sve što joj je preostalo.

pozz