Ja-komplicirano biće

06.04.2008.

Mnogi ljudi kažu da je život vrlo kompliciran. No, kad bolje razmislite, nije stvar u životu, nego u nama. Mi sami sebi kompliciramo život.
Uzmite za primjer mene. Ja sam zbilja jako komplicirano biće, ako mi ne vjerujete, pitajte Tenu, ona bi to i pod prisegom potvrdila... :D
Moj život je kompliciran jer ja imam kompliciran pogled prema svom životu. Kad mi se nešto čini prejednostavno, ja to moram, nesvjesno, zakomplicirati.
Ovo će možda biti smiješna usporedba, ali ne znam kako bih vam drugačije objasnila to što vam želim reći.
Znači... Zamislite si ovo:
Mi ljudi smo ribe. I plivamo nizvodno niz rijeku. Izvor predstavlja naše rođenje, a ušće smrt. Kamenčići i životinjice u vodi predstavljaju događaje i osobe u našem životu. Rijeka nas nosi i ne možemo se vraćati unazad, ali imamo dovoljno snage da se zadržimo dulje vrijeme na jednom mijestu.
I ja sam jedna od tih riba. No, za razliku od većine njih ja idem mnogo sporije. Ja se zaustavljam kod svakog kamenčića i životinjice, pitajući se: "Hmm... Zašto je ovaj kamenčić tu? Kakvu ulogu on ima u mom životu? Da li ću ispravno postupiti ako odem dalje, a ne okrenem ovaj kamenčić i na drugu stranu, ako ne vidim, što on još skriva?"
Sve ostale ribe, tj. ljudi, prolaze pored svih tih kamenčića, naravno primjetivši ih,... uglavnom. Ali, ja stanem kraj svakog očekujući neko posebno otkriće, bojeći se da ću nešto propustiti, da nešto neću vidjeti ako ga bolje ne proučim.

Are you at the end, or I already went near you

Ne znam jeste li shvatili.
Previše gledam sitnice, jer sam im u prošlosti obraćala premalo pažnje. Razmatram sve moguće ishode i razloge nečega, bojeći se da nisam nešto previdjela.
Idem iz krajnosti u krajnost. Ne mogu naći sredinu. A nitko mi vjerojatno ne može ni pomoći. Većina njih me zapravo i ne razumije, ali ja to od njih ni ne očekujem, jer ni ja u potpunosti ne shvaćam samu sebe.
Kopam na jednom mijestu onoliko dugo dok ne dođem do dijela gdje ne mogu kopati. Onda odustanem, te na drugom mijestu gdje bih našla nešto više ne kopam jer mislim da će se ono ponoviti. Poslije tek shvatim da sam to nešto propustila, i ponovno počinjem svugdje kopati do dna. I opet sve ispočetka, u krug.
Kako da ja znam, kada treba paziti na sitnice, a kada mogu i bez toga da o svakoj sitnici razmotrim sve?
Na kraju nalazim nešto čega zapravo nema, radi utjehe da nisam kopala uzalud.
I tako moj život postaje kompliciran. Na onim mijestima gdje je prepun, dodajem još, a ondje gdje je prazan, takvog ga ostavljam.

pozdrav
Komentiraj { 4 } Print - On/Off - #

<< Arhiva >>