Marketing
Are you really my friend?
U zadnje vrijeme me nešto jako muči. Jedno prijateljstvo. Jedna osoba. Nas dvije smo si jako dobre prijateljice, ali si nimalo ne sličimo. Imamo potpuno drugačije interese u životu, potpuno drugačiji pogled na ovaj svijet. Neki naši stavovi su čak i suprotni. Pitate se: pa kako smo si onda tako super?
Sve je počelo tog drugog dana škole. Sjedila sam sama u prvoj klupi (ne pitajte zašto, nisma ja kriva), i došla je ona. Pitala me da li može tu sjesti, a ja sam naravno pristala. I to je bilo to. Od tada sam osuđena da sjedim s njom i trpim ju, ili se zabavljam s njom. Nemam baš nekog izbora.
S njom sam si najbolja od svih u razredu. A da sam birala to svakako ne bih bila. Neki kažu da si prijatelje biramo sami. Ja kažem: ne.
Da sad netko ne bi nešto krivo shvatio... Ona je zbilja super cura koja je uvijek spremna pomoći, koji trpi moje ljubavne gluposti, s kojom ubijam dosadne satove, ali općenito naše je prijateljstvo vezano za školu. Kad nema škole, ni mi se ne vidimo. Zašto? Jer ona izlazi sa svojim društvom, koje se sastoji od dečki koji imaju 18 godina, i nema skoro ni jedne cure, pa ja zato i ne izalzim s njom ni s tim društvom.
S njom vodim one "dubokoumne" razgovore i zbilja razumijemo jedna drugu. Ali, jednostavno ne volimo isti tip zabave, ne izlazimo na ista mijesta. Vodimo potpuno drugačije živote. I ja znam da se to ni neće promijeniti.
Loša strana našeg prijateljstva. Naravno da postoji. Vrlo često živciramo jedna drugu. Mene živcira kaj se ona krevelji rade svake sitnice. Možda vam smiješno zvuči kaj me živcira kaj se toliko smije, ali to samo znači da ju nikad niste čuli kako se smije. Osjećam se osramoćeno u njezinom društvu i glupo jer ona izvodi guposti pa je svi onak gledaju ko neku zadnju čudakinju i većina njih u razredu je baš i ne voli. Ona vam je, nažalost i najiskrenije bedasta. Znam da je ovo što pišem ružno, ali tako zbilja je. Cura ne zna neke stvari iz opće kulture. Ne zna di je Europa, koje države su u njoj, priča s toliko turcizama da ju katkad ni dragi Bog ne bi razumio. Začudili bi ste se šta još sve ne zna.
Mi smo poput sestra. Stalo nam je jedna do druge, ali neke stvari ne podnosimo jedna kod druge.
Ne želim da ispadne da ju ja sad ovim postem vrijeđam, ja samo iznosim moje iskreno mišljenje. Ja nemam ništa protiv nje, niti ju mrzim i kaj ja znam kaj. Ali, ona ovo ni ne čita vjerojatno, već pola godine mi govori da ona nema vremena pročitat moj post kad joj kažem da sam ga napisala.
Naše prijateljstvo je jedan veliki kompromis. I to mi je počelo ići na živce. Htjela bih imati još neke prijatelje, ovako dobre u razredu, ali nemam. Ja sam stalno s njom, jer nemam bit s kim drugim. U našem razredu nema grupica, ali uvijek su si po dvoje njih jako dobri, po dvoje kako sjede u klupi.
Bez nje se osjećam bezvrijedno i osamljeno, a ne želim ovisiti o nekome. Ne da ona mene čini ovisnom o njoj nego se jaj osjećam ovisna o njoj. U meni je kao i inače problem.
Ja sam si sa svima u razredu dobra, ali s nekim ljudima želim bitii više od dobra, ali svi kao da imaju dovoljno dobrih prijatelja i da im ne treba još.
Ovo je sve vjerojatno samo u mojoj glavi. Vjeroajtno opet radim problem iz ničega. Izgleda da zbilja nije problem u ovom svijetu nego u meni. Ali, ja ne znam što radim krivo. Zar tražim tako puno?
Tražim prijatelja koji je meni sličan. Ja cijenim trud svih mojih dosadašnjih prijatelja koij me pokušavaju razumijeti i na kraju me razumiju, ali da li postoji osoba koja bi me razumijela jer ima isti problem? Jer je ista poput mene? Osoba kojoj ne bih trebala objašnjavati stvari, koja bi me shvatila bez mojih riječi i objašnjenja?
Ne znam. Vjerojatno tražim previše od ovog života.
Nikad u životu nisam naišla na nekog meni sličnog. Uvijek sam se prilagođavala drugima. Uvijek je u meni postojao prostor koji treba ispuniti. Ali ja bih ga ispunila nečim što nije moje. I to više onda ne bih bila ja.
Zbilja ne znam.
Tko sam ja uopće?!?!?!
Post je objavljen 15.04.2008. u 12:50 sati.