nedjelja, 30.12.2007.
U praskozorje
Prolaze godine kroz moj prozor.
U praskozorje se vozim talijanskom autocestom kroz vinograde.
Ponekad crvena kuća na kat s rubljemšto visi usred voćnjaka.
U praskozorje se vozim pustim bijelim kamenom
U daljini porušene kuće i plavi sjaj Dinare.
U praskozorje izlazim iz gostionice zagrljen s prijateljima.
Nagnut nad smrad i sreću pijanog čovjeka
U praskozorje sam očajan jer me ne voli.
Njenu ruku drži netko drugi tko ne piše pjesme i ne osjeća bol.
U praskozorje se budim prepun nade i prepun sjete.
Na plavim podočnjacima vidim propale dane.
U praskozorje teturam gledajući svoju smrt
Kao lutak iz reklame što se smiješi iza brijega
Za mlijeko s nekih planina
- 23:14 -
četvrtak, 27.12.2007.
Europljanin i Amerikanac
U Europi se čovjek može odvesti automobilom nekoliko stotina kilometara na sjever, zapad, jug ili istok i puno toga će se promijeniti. Mijenjati će se jezici, ljudi, kulture, vrijednosti, shvaćanja sadašnjosti i prošlosti. U Europi ništa nije isto i Europljanin ima jedno specifično shvaćanje povijesti koje uključuje uspone i padove.
Amerikanac se može voziti stotinama kilometara na sve strane svijeta i uvijek će sretati iste ljude, iste vrijednosti, isti jezik i istu kulturu. Amerikanac živi u jednoobraznom svijetu iako je svakakva bizarnost dozvoljena i stvar osobna izbora ipak sve ostaje unutar amerikanizma. Amerikanac vjeruje u Ameriku, vjeruje u Boga kao početak svijeta i Ameriku kao kraj svijeta.
Za Amerikanca je povijest bila hod ka Americi i u Americi je povijest završila, ona se pretvorila u povijest svakodnevnice koja se ponavlja i koja donosi samo nove predsjednike i NBA prvake.
Europljanin osjeća zemljopis. Zemljopisni pojmovi rijeka, planina i mora za Europljane imaju simboličke vrijednosti ponosa, traume, identiteta, shvaćanja povijesti, granica svijetova i kultura, dolaska drugoga. Za Amerikanca more služi za daskanje, a planine za skijanje. On ne može shvatiti simboliku i za povijest nacija i formiranja identiteta značenje Dinare, Alpa, Schwarzwalda, Karpata, Atosa niti Labe, Dunava ili Drine. Amerikanac bi na Drini pecao i napravio plutajuće fast food restorane.
Postoje Amerikanci koji na američkim visokim školama savršeno znaju ispričati priču o značenju europskih planina i rijeka. Savršeno znaju ispričati priču o europskoj misli Goethea i Dostojevskog. Međutim, izvan prostora škole, oni se malo razlikuju od drugih Amerikanaca niti razumiju europsku misao. Ako i razumiju, smatraju je prevladanom i pogrešnom jer ju mora nadvladati kraj povijesti, a to je Amerika.
Europljanin koji posjeti Rim ili Veneciju zamisliti će se o svojoj prošlosti, osjećati će miris i tragediju svojih izvora i patnju svojih predaka. Osjetiti će prošlost i shvatiti nepredvidivost povijesti i civilizacije. Amerikanac će u Rimu i Veneciji slikati građevine, razmišljati koliko je materijala utrošeno za nju, koliko je robova to moralo graditi i kakvu bi kopiju mogli sagraditi u današnjoj Americi. Europljanin će se diviti prirodnoj ljepoti Alpa i Sredozemlja, Amerikanac će razmišljati kako bi bilo divno tamo kupiti kuću ili zemlju, koliko bi koštao kvadrat i koliku bi zaradu donio.
- 15:52 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 24.12.2007.
Pečenje prasaca na Banovini
Na prvu loptu pomislimo da je to jedan barbarski običaj. Malo prase se zakolje, nabije na ražanj, a zatim se grupa muškaraca pijani oko tog ražnja naguravaju. Na kraju samo vruće meso, bez priloga, umaka ili salate, a od začina samo sol.
Vozim se dva dana prije Božića, dan prije Badnjaka brdima Banovine koje je zabijelio snijeg. U svim katoličkim selima iz svakoga dvorišta vidi se dim i grupice ljudi s čašama u ruci. Peku se odojci, običaj koji se nigdje kao na Banovini nije zadržao još od davnih vremena Vojne krajine. Pravoslavci Banije imaju posve isti običaj, samo što peku dan ili dva prije Nove godine. Samo nekoliko kilometara dalje, u Pokuplju ili u sisačkoj Posavini taj običaj je puno rjeđi.
U kasno popodne hodam ledenim ulicama Petrinje. Kosa mi je prepuna dima, tijelo i glava opijeni gemištom i ljutom banijskom šljivovicom. Iz dvorišta se čuje graja, a hladnim zrakom se osjeća miris pečene svinjetine. Neka neobična sreća prolazi kroz mene jer nema boljega kada sreću u životu i obitelji upotpuni sudjelovanje u lijepom običaju.
Pitali su me neki kako ja urbani čovjek, intelektualac, idem sudjelovati u tom barbarskom običaju koji završi ubojstvom tisuća malih svinja na Banovini, gomilom ispijenog alkohola, psovkama i prostotama uz ražanj. I ja ni ne pokušavam naći odgovor jer ima nešto očaravajuće uz stajanje uz ražanj koji se okreće, u kuhanom vinu i rakiji, u vrućoj masti na kruhu. Na kraju pečenja razgrćem žar i dodajem još koje drvo u vatru da grije veselu ekipu.
Žene nemaju pristup ražnju. Mogu doći samo ponekad donijeti piće i pitati da li šta treba. Ženski dio obitelji u kući pravi kolače. Osjećam toplinu kada dolazim u kuću i od sestre uzimam čaše. Sretni smo.
Uz ražanj okupljaju se svi stari prijatelji. Nema uz ražanj ozbiljnih tema, samo se komentira masnoća i veličina praseta, kako je nabijen na ražanj i kakva je vatra. Obavezno je malo i provocirati domaćina. Nije pristojno uopće doći nekome kraj ražnja i potom odbiti probati njegovu rakiju ili barem popiti pivo. Osjećam toplinu prema prijatelju iz djetinjstva. Pričamo stare zgode iz školskih dana dok cijepam drva.
U kasnu večer sve završava, promrzao se uvlačim u krevet i razmišljam kako se oporaviti od svega na Badnjak, a i u glavi mi je Silvestrovo kada ćemo kod prijatelja Pravoslavaca ponoviti sve ovo isto. Moram se strpiti tjedan dana da Banovinu ponovo ispuni miris pečene svinjetine, a moje tijelo vruća rakija.
***
Opisao sam jedan običaj iz moga kraja. Na kraju se netko može i dalje zgražati ili meni čuditi. Može se to protumačiti i kao moja osobna stvar, a običaj i dalje ostaje bezvezan i barbarski. Ne bi to zamjerio onome tko pomisli, ali tvrdim da je običaj pečenja svinje na ražnju daleko dublje naravi od pukog pečenja mesa. To je jedan značajan vid društvenosti gdje se ljudi posjećuju i okupljaju. I sada, kada se život i svijet na koji su naši djedovi naučili potpuno mijenja i mi smo dio tog novog svijeta rado se vraćamo tom običaju. I nisam ni zaostao ni konzervativan ni ognjištar, ništa mi se ne može prikrpiti. McDonalds na Banovini nikada ne bi prošao. I to je, ako ništa drugo, ono malo dobroga u tome kraju.
- 11:25 -
petak, 21.12.2007.
Dlaka
Njena suknja je lijepa, široka i meka
Prepuna crvenih mrlja i latica ruža
Iznutra smeđa i vrela kao i bijela koža
Od sanjovitih i pohlepnih udova
Njene noge su glatke i prepune pogleda
Od koljena sjaje do bijelih cipela
Davno kušani sjaj burnog dlana
Ne blijedi pod suncem sumora
Ona kad sjedne suknja se zategne
Sjeti na dane dopuštenih dodira
Njezinih uzvika i mojih osmijeha
Uz prozor njene noge obasja sunce
Prašina dolazi s jutarnjim suncem
Na njenoj nozi nakostriješena dlaka
- 15:57 -
nedjelja, 16.12.2007.
Nešto sasvim drugo ili malo književnosti
Evo nešto sasvim drugo, da se malo odmorimo od općenitih političkih tema. Jedna priča koju sam napisao prije nekoliko mjeseci, kandidirati ću je za blog priče.
ANĐEO OD GIPSA I KUKURUZ
Smrću bake, nekako je slučajno i završilo vrijeme mojega mira. Nije to bilo povezano jedno s drugim: Baka je bila zaista stara žena i naborano lice je neprestano govorilo o smrti. Tako je i umrla: ležeći u krevetu jednog poslijepodneva.
Sahrana je bila mala i shvaćena kao nešto što se mora obaviti. Većina ljudi koji su baku poznavali već je ležala pod zemljom pa se na sahrani okupilo vrlo malo ljudi. Nebo je bilo sunčano i mirisi miholjskog ljeta osjećali su se dok smo stajali slušajući svećenikove riječi iznad groba.
Izraz lica bio mi je mučan, ali ne zbog bake. Ta bila je to žena od devedeset godina koja je često bila samo teret i teško sam nalazio za nju ljubavi već samo neku obvezu pomaganja. Nisam u njoj nalazio ni mudrosti ni neke svrhe golemog životnog iskustva. Sve je bilo prepuno bajki, čarobiranja, bogobojaznosti i za to sam imao vrlo malo strpljenja. Pokazivao sam ljubav prema njoj samo da ju ona osjeti i ništa drugo.
U daljini se prostirala beskrajna zelena ravnica. Odudarala je od golemog bijelog anđela kojega je netko dao izraditi sebi kao nadgorbni spomenik i koji je stajao tik uz obiteljsku grobnicu gdje smo baku sahranjivali. Prije petnaest godina iz mjesta u daljini gdje se spajaju nebo i ravnica pojavio se sivi avion koji je stvarao nepodnošljivu buku i stravičnom brzinom se približavao nama. Sakrili smo se iza tog krhkom gipsanog anđela koji nas je trebao zaštititi od goleme čelične naprave koja nas je nadletjela i izgubila se u daljini u zemlju preko Save.
Ostavinska rasprava i sahrana natjerale su me da odem na nekoliko dana u rodni grad i očiti nemir uz sve što se događalo pratio me kao neko neobično biće što lebdi iznad mene, kako sam to sanjao u djetinjstvu. Bila je dakle jesen kad sam stigao u pomalo zaboravljenu provinciju. Cesta od Zagreba bila je mokra i na mjestima blatnjava. Uz cestu je kukuruz već bio obran, a zrakom se osjećao miris jesenskog oranja i polja samo što nisu ušla u guste jesenske magle. Sela uz put su bila ružna i dosadna. Drvene kuće išarane nekim nejasnim znakovima, patke u dvorištima, malim kanalima s malenim mostom ispred svake kuće i blatom na prometnoj glavnoj cesti koja lagano vijuga kroz izdužena sela. Malo trošnih kuća na početku sela, pa malo bolje kuće, pa poneki odvojak u polje, pa zadružni dom, crkva s kićenim ulazom, groblje s brižno održavanim grobovima, nogometno igralište, krčma s znakovitim nazivom, trgovina nazvana po sinu ili kćeri vlasnika, pred njom klupa na kojoj piju pivo lokalni probisvjeti, pa polagano ponovo trošne kuće, kapelica, izlaz iz sela. Onda ponovo vožnja kroz livade i oranice do novoga sela… i opet sve isto.
Vozio sam polako cijelim putem. Možda sam po prvi puta osjećao da mi se nikuda ne žuri. Za upravljačem sam vidio svoje nježne ruke kao neko strano tijelo. Pretrčavale su guske na putu, a ja sam vozio polako i dalje kao da nikada ne želim stići. Jednom sam usnuo da sam vozio, da sam slučajno skrenuo krivo i dovezao se u selo za koje nikada nisam čuo, koje nije ucrtano ni na kojoj karti, gdje nitko nije čuo za Zagreb i sve ono što je meni nešto predstavljalo. Nitko mu nije znao ni mogao reći kako izaći iz toga sela i kako da se vratim na taj put. Sjećao sam se točno iz sna kako je to cijelo selo izgledalo. Do najsitnijih detalja i dobro se sjeća da su kuće samo na jednoj strani, da je preko zasijana šećerna repa, a crkva s dva tornja se kočoperi u sredini. Bojao sam se da zaista ne dođe u takvo selo. Prošlo je već mnogo godina od kada sam sanjao taj san, ali bio je tako stvaran, tako dojmljiv, tako znakovit da ga uporno nisam želio zanemariti i zaboraviti.
Stigao sam zamišljen. Grad je neke čudne sive boje. Zelena rijeka samo mi je povećavala taj sivi oblak u očima. Fasade su zapuštene, a balkoni pretrpani na ružnim zgradama iz socijalizma. Nema puno zgrada, možda sedam ili osam. Pločnici su prašnjavi, prošarani svijetlijom bojom asfalta jer je kasnije vjerojatno rađen vodovod. Mnogo je onog svijetlosmeđeg lišća, truleža od lišća i blata u rupama što ih je stvorilo naknadno prokopavanje asfalta. Lagani vjetar ne baca to trulo lišće jer je prepuno teške vlage što ostaje od jesenskih kiša i jutarnjih rosulja.
Grad je zaista sive boje. Sivi oblaci mu daju taj ton, nakupljeni oko grada, posebno kao da stoje u brdima koja se oko grada protežu kao sklopljene ruke dječaka u kojima drži nešto što mu je vrijedno. Sive su fasade zgrada, sive su ulice i trg koji ipak možda malo vuče na crvenkastu boju. Ljudi je na cesti vrlo malo. Grad oživi kada učenici idu u školu i iz škole, i srijedom na sajmeni dan kada se iz okolnih sela okupe ljudi u trgovištu kao u davna vremena.
Zelena rijeka što protječe gotovo kroz centar grada i nije možda tako loša. Uz tok su krošnje mirisnog drveća, a lijepo uređeno šetalište prekriva žuto lišće, ne onako smeđe kao na ulicama. Drvene klupe vlažne su i imaju miris trulog drveta. Oko njih mnogo je smeća, a nasloni su išarani.
Kada mi je bilo sedam godina otrčao bi na drugi kraj šetališta (koje je tada bilo duže, ali neuređenije i neuglednije nego ovo danas) moj otac šetao bi u debeloj vesti, ispružena trbuha s cigaretom u ruci. Čekao bi ga na kraju nasipa, a kada bi došao na dvadesetak metara otac bi raširio ruke da mu potrčim u zagrljaj. Kasnije bi otac donio ostatke kukuruza sa polja pored šetališta koji je netom obran. Sjeli bi na to jer nije bilo klupa s mirisom trulog drveta dok sam od istog tog kukuruzova lišća pravio razna oružja. Poslije bi sjedili na čamcima, promatrali zelenu rijeku i ribe te se ponekad špricali kapljicama vode.
Nekako teški zadah prašine osjećao sam u grlu dok slušam odjek svojih koraka. Vidim sebe. Vidim sebe kako stojim možda dvjesto metara daleko u nekom dvorištu koje je sa stražnje strane kuće koja gleda na obližnju ulicu. Dvorište prepuno razbacanih stvari i nekoliko kokoši gleda na šetalište. U tom dvorištu vidim sebe kako zagledan stojim u nepoznatu figuru na šetalištu. I figura na šetalištu gleda u mene i više si nismo nepoznati nego se itekako prepoznajemo i puni nevjerice zurimo jedan u drugoga. Ja iz dvorišta, u otrcanoj trenirci, s zdjelom šrota za kokoši u rukama i ja u crnom kaputu na nasipu gledamo jedan u drugoga osjećajući golem strah i neizvjesnost. Više ne znam koji je to lik stvaran, onaj na nasipu ili onaj u dvorištu, u trenirci ili kaputu. Kojega samo vidim? Koji sam ja zaista?
Čovjek je istresao zdjelu napoja za kokoši u drugu, nekad plavu, a sada hrđom prošaranu zdjelu oko koje su se počele natiskivati kokoši. Još je nekim komadom drveta izbacio iz zdjele sav napoj, malo mu je kapnulo po nogama, ali se nije uzrujavao. Otišao je u kuću, a prije nego što je ušao skinuo je stare crne cipele kojima je stražnji dio bio potpuno nagažen, a potpetica puna kokošjeg izmeta. Još je jednom pogledao prema čovjeku koji je stajao na šetalištu i gledao u njega.
Dan prije odlaska uplašio sam se ljudi koji nas čekaju kada više ne budemo zajedno. Iza zidova i nepoznatih uglova vidio sam njihove sjene i čuo im zvonke glasove i podmukle osmijehe. Natisnuli su se u maloj uličici od kamenih kuća kao u mjestu gdje smo ljetovali.
Dva dana prije odlaska, još ujutro, nazvao sam je da joj ispričam svoj san. Negdje u kući bile su bakine stvari i sanjarica među njima, ali nisam u to vjerovao. Otišao sam na posao i kada sam uhvatio trenutak nazovem je i u detalje joj ispričam što sam se sjećao.
Bio sam u zatvoru. Osuđen sam za neko kazneno djelo koje sam najvjerojatnije počinio, ne baš u okolnostima koje je sud utvrdio, ali nešto sam bio kriv. Zatvorska soba izgledala je kao bolnička i iz nje se ne može izaći i u njoj je šest ili osam kreveta. Visoka bijela soba s jarkim svijetlima na stropu, bijelim rešetkama na visokim prozorima i debelim vratima na ulazu. Vrijeme prolazi na zidnome satu a stanari ga gledaju kao običnu spravu što znači hranjene kada otkuca.
Bilo mi je pet godina kada sam na stražnjem sjedalu auta gledao kako moj otac vozi manjim serpentinama. Vješto je mijenjao brzine i motao upravljač. Prije nego smo krenuli moj otac i susjed govorili su o godinama. ''Tata, koja je sada godina?'', pitao sam. ''Tisućudevetstvoosamdesetišesta'' polagano je govorio moj otac kao da diktira. U daljini sam gledao šumu požutjeloga lišća, to je bila tisućudevetsto osamdesetišesta. I dugo vremena mislio sam da je uvijek ta godina. Tako je bilo i u tom zatvoru.
Večer nakon povratka iz rodnog grada rekao sam joj da je zauvijek gotovo među nama.
- 23:09 -
utorak, 11.12.2007.
Jugoslavenstvo i ljevica
Nad Hrvatskom lebdi bauk, bauk treće Jugoslavije. Napisao je tu rečenicu Josip Županov negdje u drugoj polovici devedesetih. I odmah se na njega sručila lavina kritika, od mnogih novinara i to u stilu ''zar i vi profesore Županov''. Svatko tko je tada upozoravao ili još i danas upozorava na mogućnost treće Jugoslavije bio je od strane tzv.lijevoliberalnih medija odmah proglašavan teoretičarem zavjere. Zanimljivo da mnogi od onih koji su bili prozivači i ne bi nužno imali nešto protiv treće Jugoslavije.
Nije ta treća Jugoslavija neka realnost, ali suludo je bilo proglašavati luđakom svakoga tko bi upozoravao na tu mogućnost. Planovi o obnovi Jugoslavije su postojali i još postoje, to uopće nije skrivano u mnogim slučajevima i ne vidim u čemu je problem. Hrvatska također kroz povijest ima iskustava s tajnim ugovorima pa ima pravo biti oprezna i računati s nekim eventualnim tajnim ugovorima. Ako je Velika Britanija prije 90 godina sklapala tajni ugovor o našem teritoriju, zašto ne bi i danas? Zar doista mislimo da se nešto promijenilo?
U svakom slučaju, ne vidim razloga zašto bi bilo suvišno to spomenuti kada su neke ideje o obnovi Jugoslavije neupitno postojale. Sasvim sigurno neki krugovi o tome još imaju određene ideje iz raznih razloga. Na sve ovo što pišem navele su me snimke SDP-ovaca koji su u izbornoj noći pjevali ''Druže Tito'', ''Jugoslavijo'' i ostali obamrli repertoar. Iako su to samo pjesme, očito u Hrvatskoj postoje političke snage koji još uvijek čeznu za Jugoslavijom i koji u slučaju nametanja Hrvatskoj takvog rješenja bi bili spremni prihvatiti novu zajednicu koja ne bi mogla biti ništa drugo nego nova ''tamnica naroda''.
Pokazatelj da u Hrvatskoj nema prave ljevice je između ostalog i taj ispad SDP-ovaca. Kažu moderna europska stranka, a u tim pjesmama nema ničega modernog ni europskog ni demorkatskog. Čak štoviše, posve obrnuto. S razlogom trebamo sumnjati u tzv. europsku orijentaciju SDP-a. Jedino što su neupitno prihvatili je kapitalizam i u to u njegovu najgorem obliku. Došlo je do koalicije krupnog kapitala i bivših ortodoksnih komunista, i o tome je pisao Županov. Tako je u Hrvatskoj potpuno izostala kritika s ljevice koja bi trebala biti uperena EU, NATO-u, Haškom sudu, OSCE-u i ostalim neoimperijalnim institucijama. Lijevu scenu uzurpirala je grupa Jugoslavena i titoista.
Ako uopće prihvatim tu podjelu lijevo-desno (to kako je netko sjeo davno u francuskom parlamentu ne može biti mjera političkog mišljenja) ja nedvojbeno spadam među ljevičare, o čemu su svjedočili i mnogi moji tekstovi. Zato se potpuno distanciram od bilo kakvog jugoslavenstva u bilo kojem obliku i bilo kojem pogledu. Država zvana Jugoslavija dva puta je završila u strašnom krvoproliću, uzokovala je toliko nesreće, toliko je ljudi ubijeno u njeno ime i posljedice toga svega živimo. Zato smatram da je jugoslavenstvo kao osjećaj nemoralan, a kao politička ideja sramotan. Svatko tko mašta o Jugoslaviji morao bi razmisliti o budućnosti i što bi treća Jugoslavija mogla uzokovati. Povijest je učiteljica života, to su znali još stari Rimljani, ali to očito ne znaju Jugoslaveni.
- 12:08 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
četvrtak, 06.12.2007.
Neke napomene o liberalnoj indoktrinaciji
Ako prihvatimo da proizvodni odnosi, odnosno odnosi u društvu nužno proizvode i svijest koja ima direktnu ili indirektnu namjeru učiniti te odnose razumljivim i normalnim, dolazimo do pitanja kako se svijest proizvodi u svijetu moderne komunikacije koja je manipulaciju i proizvodnji svijesti otvorila goleme mogućnosti. Proizvodnja svijesti ili indoktrinacija događa se u liberalnom sustavu svakodnevno, a oni koji ju prenose najčešće toga nisu ni svijesni. Nisu toga ni svjesni sami proizvođači određenog TV programa niti uopće imaju takvu namjeru. Moderna industrija zabave najveći je proizvođač svijesti i najveće sredstvo indoktrinacije što je uopće itko ikada mogao zamisliti. Ne možemo uvdje sada dublje ulaziti u neke stvari, samo ću napomenuti nekoliko crtica iz nekih serija ili emisija, ostavljajući svima na razmišljanje.
U humorističnoj seriji ''Prijatelji'' šest je samaca. Ross je sveučilišni nastavnik, Chandler nekakav službenik, Joey loš glumac, Monica je kuharica, Rachel konobarica, a Phoebe ništa. Ima li u stvarnome životu takvih društava? Ima, ali bez Rossa. Druže li se zaista sveučilišni profesori sa kuharicama i konobaricama? U seriji nema nikakve razlike između njih ni u novcu, ni u znanju, ni u ugledu. Neobično. U seriji je sasvim u redu da jedan lezbijski par posvoji muško dijete. U seriji je sasvim u redu da nitko ne planira tradicionalnu obitelj i da nitko ne drži do nikakvih tadicionalnih vrijednosti. U seriji je sasvim u redu da svatko spava sa svakim, a forma (kupovanje zajedničke mačke, fotelje...) uvijek je važnija od sadržaja (ljubav, odanost).
U američkim serijama mnogo je toga neobičnog. Tako su crnci suci (Princ s Bel-Aira), liječnici (Cosby), što je vrlo vrlo rijedak slučaj. U RTL seriji ''Školske tajne'' crnac je ravnatelj škole, a bijelac je podvornik. U stvarnosti je vjerojatno drugačije, a ostavljam svakome da sam tumači zašto serije prikazuju američko društvo drugačije nego što jest.
Posebna priča su emisije poput ''Oprah'' ili ''Jerry Springer'' u kojima je sasvim normalno da čovjek priča o svojim najintimnijim stvarima masama. Ono što je u našoj kulturi bilo nezamislivo, liberalizam je donio na naša vrata. Svatko želi svoju intimu pokazati svima! Liberalizam ruši intimnu sferu čovjeka jer se svi poblemi u konačnici trebaju riješiti shoppingom. Razne trač emisije o životima bogatih i navodno slavnih svoju veliku gledanost prije svega duguju uspjehu liberalne indoktrinacije, a ujedno nesposobnošću čovjeka da sam radi i misli u liberalno-kapitalističkom sustavu.
Osvrnuo bi se na još nešto, što nije baš liberalna boljka, ali pokazuje kako svijet masovne zabave pokušava utjecati na razmišljanje. Tekstovi i spotovi turbo folk pevaljki iz Bosne i Srbije prikazuju idealnog muškarca kao čovjeka obrijane glave, u crnom BMW-u, s pištoljem oko pasa, jakog i opasnog koji će ženi kupiti bundu, prsten, lanac...''sexy biznismen'', ''kupi mi bundu od nerca, ako imaš herca''...Ja se pitam ima li to sve veze s poratnom Srbijom i BiH i nisu li te pjesme proizvodnja svijesti novih proizvodnih odnosa u tim društvima. Tj. Na određeni način te pjesme trebaju i u glavama mladih ljudi, kada su već zakoni to učinili u državi, legalizirati ratne kriminalce i profitere, a zemlju mafijaša učiniti za njih jedinom normalnom. O tome kako su turbo folk tekstovi spojili novo balkansko kriminalno društvo s starim tradicijama namjeravam pisati idućih dana.
- 11:04 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
subota, 01.12.2007.
Što bi bilo da je Hrvatska izgubila rat?
Ponekad mi se u nameće ovo pitanje kada neki političari kažu kako smo u ratu pobijedili. Uzmimo da je Hrvatska pobijedila u ratu, barem u Hrvatskoj, a da je druga strana poražena. Iako su se nakon rata neke okolnosti hrvatske pobjede promijenile kao i samo viđenje te pobjede, ipak je neupitno da je Hrvatska u ratu pobijedila, ako ništa drugo ostvaren je primarni cilj – uspostava samostalne države, a okupator je istjeran iz zemlje.
Isto tako nepobitno je da je rat u Hrvatskoj bio kombinacija unutarnje pobune jednog djela Srba i vanjske agresije koju su izvršile Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina tada još zajedno kao Jugoslavija. Sa teritorija Srbije, Crne Gore i BiH na Hrvatsku su pokretane vojne operacije, građani tih republika sudjelovali su u ratnim djelovanjima na području RH. Rat se vodio i na područjima gdje uopće tada nisu živjeli Srbi pa se ne može reći da je to bio građanski rat, ali svakako je imao neke elemente građanskog rata.
Cilj agresora i pobunjenika bio je prisiliti Hrvatsku na ostanak u Jugoslaviji. Mislim da 1991. Beograd nije imao za cilj stvaranje Velike Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, već tjeranje Slovenije iz Jugoslavije i prisiljavanje Hrvatske na ostanak, uz eliminaciju dotadašnjeg federalizma. Iako su mnogi u Beogradu radije htjeli vidjeti neovisnu Srbiju nego treću Jugoslaviju međunarodne okolnosti tjerale su ih na očuvanje Jugoslavije koju su nakon toga zamislili pretvoriti u unitarnu državu. Teško da bi tzv. međunarodna zajednica prihvatila komadanje Hrvatske. Scenarij britanske politike je bio – izbaciti Sloveniju, Hrvatsku slomiti, u BiH onda ni ne bi bilo rata, a nova Jugoslavija prešla bi na neku verziju demokracije i kapitalizma.
Tako da je zamisao Beograda bilo da se u roku koji im je tzv. međunarodna zajednica dala, a to je bilo tri mjeseca moratorija na hrvatsku neovisnost, Hrvatska vojno pregazi, da se pohapsi hravtsko vodstvo i u Zagrebu instalira nova vlada koju bi činili poslušni Hrvati i Srbi iz Hrvatske.
Dakle, zamislimo da nije uspjela obrana zemlje i da je JNA marširala zagrebačkim ulicama, a pobunjenici zauzeli Osijek, Vinkovce, Sisak, Karlovac, Zadar, Šibenik...Razaranja bi bila golema, ljudske žrtve bile bi goleme. U zemlji bi zavladao mir, mada bi ponegdje još bilo otpora. Nova marionetska vlada pokušala bi uspostaviti mir. Slijedio bi golem val hapšenja i čistki. Bilo bi uhićeno na desetke tisuća ljudi, uključujući sve oni koji su podržali hrvatsku neovisnost. Slijedila bi montirana suđenja koja bi sudila za izmišljenje zločine nad Srbima. Tu i tamo, osudili bi i nekog Srbina. Mediji bi cijelom hrvatskom pokretu za neovisnost prišili etiketu nekog ponovljenog ustaškog skoka koji je ponovo utišan hrabrošću naroda.
Velikim razaranjima i žrtvama eliminirala bi se razlika u ekonomskom, kulturnom i tehnološkom razvoju Hrvatske i ostatka Jugoslavije. Iz Hrvatske bi se velik broj osoba iselio i uz pobijene i zatvorene Hrvatska bi izgubila i do milijun i pol stanovnika. Srbi iz Hrvatske bi preuzeli još snažnije poluge moći u zemlji i bili čvrst jamac unitarizma nove države. Službena ideologija bila bi jugounitaristička i to skrojena po srpskoj mjeri. Drugi narodi u Jugoslaviji, osim Albanaca šutjeli bi jer bi bili zadovoljni što se sve brzo i po njih bez rata završilo, a Jugoslavija je sačuvana. Albanci bi završili tako da bi nakon Hrvatske JNA upala na Kosovo i sve ih pobila. To je bio dio plana, a da je rat u Hrvatskoj završen brzo i efikasno, tzv. međunarodna zajednica bi to dozvolila i na Kosovu.
S vremenom bi se u Hrvatskoj stvorio sloj koji bi prihvatio novu državu i novi sustav vlasti. Mediji bi na tome vjerojatno učinili mnogo, a dobili bi i podršku mnogih međunarodnih institucija. Moguće je da bi među dijelom Hrvata sve to prouzročilo teške traume i navelo ih na radikalne i terorističke akcije.
To bi bilo tako da je rat izgubljen 1991. Kasnije, razvojem događaja, Beograd je odustao od tog scenarija i gledao kako da što je moguće više proširi Srbiju na Zapad u čemu je ponovo imao potporu tzv. međunarodne zajednice što je jasno vidljivo u priznanju Republike Srpske. U tim novim planovima išlo se na različite verzije širenja Srbije dok je svaka ideja o Jugoslaviji uglavnom bila odbačena, a nakon rata u Bosni dobrim dijelom i neprovediva.
- 15:59 -
Komentari (28) - Isprintaj - #
