Evo nešto sasvim drugo, da se malo odmorimo od općenitih političkih tema. Jedna priča koju sam napisao prije nekoliko mjeseci, kandidirati ću je za blog priče.
ANĐEO OD GIPSA I KUKURUZ
Smrću bake, nekako je slučajno i završilo vrijeme mojega mira. Nije to bilo povezano jedno s drugim: Baka je bila zaista stara žena i naborano lice je neprestano govorilo o smrti. Tako je i umrla: ležeći u krevetu jednog poslijepodneva.
Sahrana je bila mala i shvaćena kao nešto što se mora obaviti. Većina ljudi koji su baku poznavali već je ležala pod zemljom pa se na sahrani okupilo vrlo malo ljudi. Nebo je bilo sunčano i mirisi miholjskog ljeta osjećali su se dok smo stajali slušajući svećenikove riječi iznad groba.
Izraz lica bio mi je mučan, ali ne zbog bake. Ta bila je to žena od devedeset godina koja je često bila samo teret i teško sam nalazio za nju ljubavi već samo neku obvezu pomaganja. Nisam u njoj nalazio ni mudrosti ni neke svrhe golemog životnog iskustva. Sve je bilo prepuno bajki, čarobiranja, bogobojaznosti i za to sam imao vrlo malo strpljenja. Pokazivao sam ljubav prema njoj samo da ju ona osjeti i ništa drugo.
U daljini se prostirala beskrajna zelena ravnica. Odudarala je od golemog bijelog anđela kojega je netko dao izraditi sebi kao nadgorbni spomenik i koji je stajao tik uz obiteljsku grobnicu gdje smo baku sahranjivali. Prije petnaest godina iz mjesta u daljini gdje se spajaju nebo i ravnica pojavio se sivi avion koji je stvarao nepodnošljivu buku i stravičnom brzinom se približavao nama. Sakrili smo se iza tog krhkom gipsanog anđela koji nas je trebao zaštititi od goleme čelične naprave koja nas je nadletjela i izgubila se u daljini u zemlju preko Save.
Ostavinska rasprava i sahrana natjerale su me da odem na nekoliko dana u rodni grad i očiti nemir uz sve što se događalo pratio me kao neko neobično biće što lebdi iznad mene, kako sam to sanjao u djetinjstvu. Bila je dakle jesen kad sam stigao u pomalo zaboravljenu provinciju. Cesta od Zagreba bila je mokra i na mjestima blatnjava. Uz cestu je kukuruz već bio obran, a zrakom se osjećao miris jesenskog oranja i polja samo što nisu ušla u guste jesenske magle. Sela uz put su bila ružna i dosadna. Drvene kuće išarane nekim nejasnim znakovima, patke u dvorištima, malim kanalima s malenim mostom ispred svake kuće i blatom na prometnoj glavnoj cesti koja lagano vijuga kroz izdužena sela. Malo trošnih kuća na početku sela, pa malo bolje kuće, pa poneki odvojak u polje, pa zadružni dom, crkva s kićenim ulazom, groblje s brižno održavanim grobovima, nogometno igralište, krčma s znakovitim nazivom, trgovina nazvana po sinu ili kćeri vlasnika, pred njom klupa na kojoj piju pivo lokalni probisvjeti, pa polagano ponovo trošne kuće, kapelica, izlaz iz sela. Onda ponovo vožnja kroz livade i oranice do novoga sela… i opet sve isto.
Vozio sam polako cijelim putem. Možda sam po prvi puta osjećao da mi se nikuda ne žuri. Za upravljačem sam vidio svoje nježne ruke kao neko strano tijelo. Pretrčavale su guske na putu, a ja sam vozio polako i dalje kao da nikada ne želim stići. Jednom sam usnuo da sam vozio, da sam slučajno skrenuo krivo i dovezao se u selo za koje nikada nisam čuo, koje nije ucrtano ni na kojoj karti, gdje nitko nije čuo za Zagreb i sve ono što je meni nešto predstavljalo. Nitko mu nije znao ni mogao reći kako izaći iz toga sela i kako da se vratim na taj put. Sjećao sam se točno iz sna kako je to cijelo selo izgledalo. Do najsitnijih detalja i dobro se sjeća da su kuće samo na jednoj strani, da je preko zasijana šećerna repa, a crkva s dva tornja se kočoperi u sredini. Bojao sam se da zaista ne dođe u takvo selo. Prošlo je već mnogo godina od kada sam sanjao taj san, ali bio je tako stvaran, tako dojmljiv, tako znakovit da ga uporno nisam želio zanemariti i zaboraviti.
Stigao sam zamišljen. Grad je neke čudne sive boje. Zelena rijeka samo mi je povećavala taj sivi oblak u očima. Fasade su zapuštene, a balkoni pretrpani na ružnim zgradama iz socijalizma. Nema puno zgrada, možda sedam ili osam. Pločnici su prašnjavi, prošarani svijetlijom bojom asfalta jer je kasnije vjerojatno rađen vodovod. Mnogo je onog svijetlosmeđeg lišća, truleža od lišća i blata u rupama što ih je stvorilo naknadno prokopavanje asfalta. Lagani vjetar ne baca to trulo lišće jer je prepuno teške vlage što ostaje od jesenskih kiša i jutarnjih rosulja.
Grad je zaista sive boje. Sivi oblaci mu daju taj ton, nakupljeni oko grada, posebno kao da stoje u brdima koja se oko grada protežu kao sklopljene ruke dječaka u kojima drži nešto što mu je vrijedno. Sive su fasade zgrada, sive su ulice i trg koji ipak možda malo vuče na crvenkastu boju. Ljudi je na cesti vrlo malo. Grad oživi kada učenici idu u školu i iz škole, i srijedom na sajmeni dan kada se iz okolnih sela okupe ljudi u trgovištu kao u davna vremena.
Zelena rijeka što protječe gotovo kroz centar grada i nije možda tako loša. Uz tok su krošnje mirisnog drveća, a lijepo uređeno šetalište prekriva žuto lišće, ne onako smeđe kao na ulicama. Drvene klupe vlažne su i imaju miris trulog drveta. Oko njih mnogo je smeća, a nasloni su išarani.
Kada mi je bilo sedam godina otrčao bi na drugi kraj šetališta (koje je tada bilo duže, ali neuređenije i neuglednije nego ovo danas) moj otac šetao bi u debeloj vesti, ispružena trbuha s cigaretom u ruci. Čekao bi ga na kraju nasipa, a kada bi došao na dvadesetak metara otac bi raširio ruke da mu potrčim u zagrljaj. Kasnije bi otac donio ostatke kukuruza sa polja pored šetališta koji je netom obran. Sjeli bi na to jer nije bilo klupa s mirisom trulog drveta dok sam od istog tog kukuruzova lišća pravio razna oružja. Poslije bi sjedili na čamcima, promatrali zelenu rijeku i ribe te se ponekad špricali kapljicama vode.
Nekako teški zadah prašine osjećao sam u grlu dok slušam odjek svojih koraka. Vidim sebe. Vidim sebe kako stojim možda dvjesto metara daleko u nekom dvorištu koje je sa stražnje strane kuće koja gleda na obližnju ulicu. Dvorište prepuno razbacanih stvari i nekoliko kokoši gleda na šetalište. U tom dvorištu vidim sebe kako zagledan stojim u nepoznatu figuru na šetalištu. I figura na šetalištu gleda u mene i više si nismo nepoznati nego se itekako prepoznajemo i puni nevjerice zurimo jedan u drugoga. Ja iz dvorišta, u otrcanoj trenirci, s zdjelom šrota za kokoši u rukama i ja u crnom kaputu na nasipu gledamo jedan u drugoga osjećajući golem strah i neizvjesnost. Više ne znam koji je to lik stvaran, onaj na nasipu ili onaj u dvorištu, u trenirci ili kaputu. Kojega samo vidim? Koji sam ja zaista?
Čovjek je istresao zdjelu napoja za kokoši u drugu, nekad plavu, a sada hrđom prošaranu zdjelu oko koje su se počele natiskivati kokoši. Još je nekim komadom drveta izbacio iz zdjele sav napoj, malo mu je kapnulo po nogama, ali se nije uzrujavao. Otišao je u kuću, a prije nego što je ušao skinuo je stare crne cipele kojima je stražnji dio bio potpuno nagažen, a potpetica puna kokošjeg izmeta. Još je jednom pogledao prema čovjeku koji je stajao na šetalištu i gledao u njega.
Dan prije odlaska uplašio sam se ljudi koji nas čekaju kada više ne budemo zajedno. Iza zidova i nepoznatih uglova vidio sam njihove sjene i čuo im zvonke glasove i podmukle osmijehe. Natisnuli su se u maloj uličici od kamenih kuća kao u mjestu gdje smo ljetovali.
Dva dana prije odlaska, još ujutro, nazvao sam je da joj ispričam svoj san. Negdje u kući bile su bakine stvari i sanjarica među njima, ali nisam u to vjerovao. Otišao sam na posao i kada sam uhvatio trenutak nazovem je i u detalje joj ispričam što sam se sjećao.
Bio sam u zatvoru. Osuđen sam za neko kazneno djelo koje sam najvjerojatnije počinio, ne baš u okolnostima koje je sud utvrdio, ali nešto sam bio kriv. Zatvorska soba izgledala je kao bolnička i iz nje se ne može izaći i u njoj je šest ili osam kreveta. Visoka bijela soba s jarkim svijetlima na stropu, bijelim rešetkama na visokim prozorima i debelim vratima na ulazu. Vrijeme prolazi na zidnome satu a stanari ga gledaju kao običnu spravu što znači hranjene kada otkuca.
Bilo mi je pet godina kada sam na stražnjem sjedalu auta gledao kako moj otac vozi manjim serpentinama. Vješto je mijenjao brzine i motao upravljač. Prije nego smo krenuli moj otac i susjed govorili su o godinama. ''Tata, koja je sada godina?'', pitao sam. ''Tisućudevetstvoosamdesetišesta'' polagano je govorio moj otac kao da diktira. U daljini sam gledao šumu požutjeloga lišća, to je bila tisućudevetsto osamdesetišesta. I dugo vremena mislio sam da je uvijek ta godina. Tako je bilo i u tom zatvoru.
Večer nakon povratka iz rodnog grada rekao sam joj da je zauvijek gotovo među nama.
Post je objavljen 16.12.2007. u 23:09 sati.