subota, 01.12.2007.
Što bi bilo da je Hrvatska izgubila rat?
Ponekad mi se u nameće ovo pitanje kada neki političari kažu kako smo u ratu pobijedili. Uzmimo da je Hrvatska pobijedila u ratu, barem u Hrvatskoj, a da je druga strana poražena. Iako su se nakon rata neke okolnosti hrvatske pobjede promijenile kao i samo viđenje te pobjede, ipak je neupitno da je Hrvatska u ratu pobijedila, ako ništa drugo ostvaren je primarni cilj – uspostava samostalne države, a okupator je istjeran iz zemlje.
Isto tako nepobitno je da je rat u Hrvatskoj bio kombinacija unutarnje pobune jednog djela Srba i vanjske agresije koju su izvršile Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina tada još zajedno kao Jugoslavija. Sa teritorija Srbije, Crne Gore i BiH na Hrvatsku su pokretane vojne operacije, građani tih republika sudjelovali su u ratnim djelovanjima na području RH. Rat se vodio i na područjima gdje uopće tada nisu živjeli Srbi pa se ne može reći da je to bio građanski rat, ali svakako je imao neke elemente građanskog rata.
Cilj agresora i pobunjenika bio je prisiliti Hrvatsku na ostanak u Jugoslaviji. Mislim da 1991. Beograd nije imao za cilj stvaranje Velike Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, već tjeranje Slovenije iz Jugoslavije i prisiljavanje Hrvatske na ostanak, uz eliminaciju dotadašnjeg federalizma. Iako su mnogi u Beogradu radije htjeli vidjeti neovisnu Srbiju nego treću Jugoslaviju međunarodne okolnosti tjerale su ih na očuvanje Jugoslavije koju su nakon toga zamislili pretvoriti u unitarnu državu. Teško da bi tzv. međunarodna zajednica prihvatila komadanje Hrvatske. Scenarij britanske politike je bio – izbaciti Sloveniju, Hrvatsku slomiti, u BiH onda ni ne bi bilo rata, a nova Jugoslavija prešla bi na neku verziju demokracije i kapitalizma.
Tako da je zamisao Beograda bilo da se u roku koji im je tzv. međunarodna zajednica dala, a to je bilo tri mjeseca moratorija na hrvatsku neovisnost, Hrvatska vojno pregazi, da se pohapsi hravtsko vodstvo i u Zagrebu instalira nova vlada koju bi činili poslušni Hrvati i Srbi iz Hrvatske.
Dakle, zamislimo da nije uspjela obrana zemlje i da je JNA marširala zagrebačkim ulicama, a pobunjenici zauzeli Osijek, Vinkovce, Sisak, Karlovac, Zadar, Šibenik...Razaranja bi bila golema, ljudske žrtve bile bi goleme. U zemlji bi zavladao mir, mada bi ponegdje još bilo otpora. Nova marionetska vlada pokušala bi uspostaviti mir. Slijedio bi golem val hapšenja i čistki. Bilo bi uhićeno na desetke tisuća ljudi, uključujući sve oni koji su podržali hrvatsku neovisnost. Slijedila bi montirana suđenja koja bi sudila za izmišljenje zločine nad Srbima. Tu i tamo, osudili bi i nekog Srbina. Mediji bi cijelom hrvatskom pokretu za neovisnost prišili etiketu nekog ponovljenog ustaškog skoka koji je ponovo utišan hrabrošću naroda.
Velikim razaranjima i žrtvama eliminirala bi se razlika u ekonomskom, kulturnom i tehnološkom razvoju Hrvatske i ostatka Jugoslavije. Iz Hrvatske bi se velik broj osoba iselio i uz pobijene i zatvorene Hrvatska bi izgubila i do milijun i pol stanovnika. Srbi iz Hrvatske bi preuzeli još snažnije poluge moći u zemlji i bili čvrst jamac unitarizma nove države. Službena ideologija bila bi jugounitaristička i to skrojena po srpskoj mjeri. Drugi narodi u Jugoslaviji, osim Albanaca šutjeli bi jer bi bili zadovoljni što se sve brzo i po njih bez rata završilo, a Jugoslavija je sačuvana. Albanci bi završili tako da bi nakon Hrvatske JNA upala na Kosovo i sve ih pobila. To je bio dio plana, a da je rat u Hrvatskoj završen brzo i efikasno, tzv. međunarodna zajednica bi to dozvolila i na Kosovu.
S vremenom bi se u Hrvatskoj stvorio sloj koji bi prihvatio novu državu i novi sustav vlasti. Mediji bi na tome vjerojatno učinili mnogo, a dobili bi i podršku mnogih međunarodnih institucija. Moguće je da bi među dijelom Hrvata sve to prouzročilo teške traume i navelo ih na radikalne i terorističke akcije.
To bi bilo tako da je rat izgubljen 1991. Kasnije, razvojem događaja, Beograd je odustao od tog scenarija i gledao kako da što je moguće više proširi Srbiju na Zapad u čemu je ponovo imao potporu tzv. međunarodne zajednice što je jasno vidljivo u priznanju Republike Srpske. U tim novim planovima išlo se na različite verzije širenja Srbije dok je svaka ideja o Jugoslaviji uglavnom bila odbačena, a nakon rata u Bosni dobrim dijelom i neprovediva.
- 15:59 -
Komentari (28) - Isprintaj - #
