Na prvu loptu pomislimo da je to jedan barbarski običaj. Malo prase se zakolje, nabije na ražanj, a zatim se grupa muškaraca pijani oko tog ražnja naguravaju. Na kraju samo vruće meso, bez priloga, umaka ili salate, a od začina samo sol.
Vozim se dva dana prije Božića, dan prije Badnjaka brdima Banovine koje je zabijelio snijeg. U svim katoličkim selima iz svakoga dvorišta vidi se dim i grupice ljudi s čašama u ruci. Peku se odojci, običaj koji se nigdje kao na Banovini nije zadržao još od davnih vremena Vojne krajine. Pravoslavci Banije imaju posve isti običaj, samo što peku dan ili dva prije Nove godine. Samo nekoliko kilometara dalje, u Pokuplju ili u sisačkoj Posavini taj običaj je puno rjeđi.
U kasno popodne hodam ledenim ulicama Petrinje. Kosa mi je prepuna dima, tijelo i glava opijeni gemištom i ljutom banijskom šljivovicom. Iz dvorišta se čuje graja, a hladnim zrakom se osjeća miris pečene svinjetine. Neka neobična sreća prolazi kroz mene jer nema boljega kada sreću u životu i obitelji upotpuni sudjelovanje u lijepom običaju.
Pitali su me neki kako ja urbani čovjek, intelektualac, idem sudjelovati u tom barbarskom običaju koji završi ubojstvom tisuća malih svinja na Banovini, gomilom ispijenog alkohola, psovkama i prostotama uz ražanj. I ja ni ne pokušavam naći odgovor jer ima nešto očaravajuće uz stajanje uz ražanj koji se okreće, u kuhanom vinu i rakiji, u vrućoj masti na kruhu. Na kraju pečenja razgrćem žar i dodajem još koje drvo u vatru da grije veselu ekipu.
Žene nemaju pristup ražnju. Mogu doći samo ponekad donijeti piće i pitati da li šta treba. Ženski dio obitelji u kući pravi kolače. Osjećam toplinu kada dolazim u kuću i od sestre uzimam čaše. Sretni smo.
Uz ražanj okupljaju se svi stari prijatelji. Nema uz ražanj ozbiljnih tema, samo se komentira masnoća i veličina praseta, kako je nabijen na ražanj i kakva je vatra. Obavezno je malo i provocirati domaćina. Nije pristojno uopće doći nekome kraj ražnja i potom odbiti probati njegovu rakiju ili barem popiti pivo. Osjećam toplinu prema prijatelju iz djetinjstva. Pričamo stare zgode iz školskih dana dok cijepam drva.
U kasnu večer sve završava, promrzao se uvlačim u krevet i razmišljam kako se oporaviti od svega na Badnjak, a i u glavi mi je Silvestrovo kada ćemo kod prijatelja Pravoslavaca ponoviti sve ovo isto. Moram se strpiti tjedan dana da Banovinu ponovo ispuni miris pečene svinjetine, a moje tijelo vruća rakija.
***
Opisao sam jedan običaj iz moga kraja. Na kraju se netko može i dalje zgražati ili meni čuditi. Može se to protumačiti i kao moja osobna stvar, a običaj i dalje ostaje bezvezan i barbarski. Ne bi to zamjerio onome tko pomisli, ali tvrdim da je običaj pečenja svinje na ražnju daleko dublje naravi od pukog pečenja mesa. To je jedan značajan vid društvenosti gdje se ljudi posjećuju i okupljaju. I sada, kada se život i svijet na koji su naši djedovi naučili potpuno mijenja i mi smo dio tog novog svijeta rado se vraćamo tom običaju. I nisam ni zaostao ni konzervativan ni ognjištar, ništa mi se ne može prikrpiti. McDonalds na Banovini nikada ne bi prošao. I to je, ako ništa drugo, ono malo dobroga u tome kraju.
Post je objavljen 24.12.2007. u 11:25 sati.