Opis Bloga





Ovaj blog isprva je služio da mogu i ja staviti avatar pokraj svojih komentara na blogove, ali izgleda da ću ipak podijeliti s vama "vječni sjaj ćuknutoga uma".
Sva prava su pridržana. Sva odgovornost prebačena je na vas
Za sve eventualne komplikacije i nuspojave,obratite se svome liječniku ili ljekarniku.

toxy2foxy@gmail.com

Fuck you Horatio, imam bolje cvikse



Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (4)
Listopad 2012 (8)
Rujan 2012 (10)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (12)
Lipanj 2012 (12)
Svibanj 2012 (16)
Travanj 2012 (6)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (2)
Studeni 2011 (7)
Listopad 2011 (12)
Rujan 2011 (11)
Kolovoz 2011 (7)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (13)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (6)

Knjige


Ove su me veselile, zamislile, okupirale, oduševile i nasmijale.



George R.R. Martin - Pjesma Leda i Vatre -


Douglas Adams - Vodič Kroz Galaksiju Za Autostopere


James Clavell - Kralj Štakora


Frank Herbert - Dune


Norman Mailer Krvnikova Pjesma


Leon Uris - Mila 18


Lois McMaster Bujold - Pustolovine Milesa Vorkosigana


J.M. Simmel - Može i Bez Kavijara


Dan Simmons - Hyperion


Guy Gavriel Kay - Lavovi Al Rasana


Isaac Asimov - Fondacija


Stephen King - Rose Madder


David Benioff - Grad Lopova


Terry Pratchett - Svijet Diska


Aldous Huxley - Vrli novi svijet



srijeda, 26.09.2012.

Miris doma

Ima nešto čarobno u knjigama čija je radnja praćena mirisima i okusima jela.
Poneke, poput duhovitog Simmelovog romana "Može i bez kavijara", prate glavnog junaka, špijuna, koji svojim slasnim jelima i receptima izvlači tajne od neprijatelja.
Druge, kao Fannine "Pohane zelene rajčice" svojim jelima dočaravaju južnjački ugođaj, i kao da vas sa svake stranice zapahne miris roštilja, kuhanog kukuruza i pita od borovnice.
A treće pak, kao Esquivelina "Voda za čokoladu", progovaraju o osjećajima kroz slasna meksička jela glavne junakinje.
Njihovi likovi su osobe široke duše, veselog i strpljivog pogleda na život.
Knjige su 'krive' što dobre kuhare uvijek zamišljam kao nasmijane ljude.. one koji elegantno zamahnu kad posipaju začine, kao kad povlače zadnje poteze kistom... one koji veselo zveckaju loncima, nadlanicom miču kosu s brašnjavog lica dok čavrljaju sa ukućanima.... one koji strpljivo mute, tope, sjeckaju, mažu, ukrašavaju, miješaju...
Umjetnike zapravo, koji uživaju u onome što rade, koji svako jelo znaju napamet, ali ipak drže otvorenu bilježnicu s receptima po kojoj su kuhale njihove bake.
Nikako ne mogu zamisliti dobrog kuhara s otvorenom web stranicom coolinarke ili nečega sličnoga.
Pravi kuhar mora imati iskrzanu, pomalo raskupusanu bilježnicu s receptima iz kojih neke stranice prijete ispadanjem, koja miriše na prašak za pecivo, čokoladu i vanilin šećer.

Eto sad znate zašto ja mislim da nisam dobra kuharica.
Oh, nemojte me krivo shvatiti.
Moja jela su probavljiva, poprilično ukusna i uglavnom jestiva.
Ali da neću biti neka kuharica znalo se još od malih nogu.
Sav moj jestivi svijet sastojao se od kruha s marmeladom, s kojim sam mogla istrčati vani.
Morali su me istući da bih sjela za stol i mnoge suze sam isplakala iznad punjenih paprika, juha i čušpajza.
Hranili su me šatoom, to vam je ono umućeno žumance sa šećerom, trpali su mi žličice šarenih mrvica B vitamina u usta.
Nagovarali su me da pojedem bar još jednu žlicu juhe, za mamu, za tatu, za djeda, za baku...
Glumili su leti leti avion sa žlicom iznad stola, samo da bih ja napokon otvorila čvrsto stisnuti hangar. smijeh
Posljedica toga svega je moj čisto poslovan odnos s hranom.
Ona mi služi kao pogonsko gorivo, a ja se trudim da bude ukusno skuhana.
Doduše, još uvijek mi ni jedna juha nije dovoljno slana..svakoj nedostaju suze, i još uvijek mi se želudac diže na miris poriluka i okus kuhane mrkve.

Stvar su spašavali jedino kolači.
Naravno, nismo bili neka dobrostojeća obitelj, što je razvidno već po čušpajzu smijeh ako ni po čemu drugom,
ali kolači su se zimi pravili bar jednom tjedno.
Ništa tako glamurozno, kremasto ili komplicirano...
Kuglof, kiflice s marmeladom, orahnjača ili obični Žuti kolač- patišpanja i kako li ga sve ne zovu.
A u dane blagdana na stolu bi se našle i Medvjeđe šape.
Ali ja sam najviše voljela Žuti kolač.
U njega su mogle stati višnje, trešnje, mogao se politi čokoladom, šlagom, posuti šećerom, izmješati djelomično s kakaom.
Ja sam ga voljela običnog, najobičnijeg.

-3 jaja
-4 šalice šećera (šalice za kavu)
-1 prašak za pecivo
-1 vanilin šećer
-3 šalice (kava) mlijeka
-2,5 šalice (kava) ulja
-7 šalica(kava) brašna
-rum, po želji
-Sve umutiti skupa
(Ako je pregusto dodavati mlijeka)
-Peći u zagrijanoj pećnici

Nije se mrvio, nije zamazivao ništa oko sebe, nije zahtjevao da ga se jede viljuškom.
Jednostavno si ga uzeo u ruku onako toplog i mirisnog i zagrizao dok bi vani bura zavijala kroz ulice.
S čašom toplog mlijeka, bilo je to moje najdraže jelo i istinski miris toploga doma.

Žuti kolač je bio i ostao jedino jelo koje kuham s ljubavlju.
Dok ga spremam, imam otvorenu bilježnicu s receptima, iako ga znam napamet.
Velikodušno i odoka mjerim mlijeko, brašno i šećer... smijem se dok ga pravim i pričam s djecom dok ga mutim.
Zauzvrat, od njega kuća predivno miriše, djeca već s vrata s osmjehom pitaju Jel to Žuti.
Uz njegov miris na stolu u hladne zimske dane, mnoge ljutnje i brige budu potisnute smijehom i razgovorom.
Ni moja djeca ga ne vole bogatog.
Drag im je običan, najobičniji, iz stare bilježnice s receptima.





Sad kad je onaj masterćif izazov otpičio, mogu slobodno objaviti post sretan
Tema je bila dobra, ali izazova mi je dosta...
Svejedno volim pisati...



| komentari (58) | print | # |

<< Arhiva >>


Komentari On/Off

Linkovi


spacetelescope.org
timescapes.org
devianart.com
dnevnik.hr
javno.hr
AJB.net



Svaka od ovih pjesama ima posebno značenje za mene.
One su ja pjevasretancrysmokin