|
|
Ima nešto čarobno u knjigama čija je radnja praćena mirisima i okusima jela.
Poneke, poput duhovitog Simmelovog romana "Može i bez kavijara", prate glavnog junaka, špijuna, koji svojim slasnim jelima i receptima izvlači tajne od neprijatelja.
Druge, kao Fannine "Pohane zelene rajčice" svojim jelima dočaravaju južnjački ugođaj, i kao da vas sa svake stranice zapahne miris roštilja, kuhanog kukuruza i pita od borovnice.
A treće pak, kao Esquivelina "Voda za čokoladu", progovaraju o osjećajima kroz slasna meksička jela glavne junakinje.
Njihovi likovi su osobe široke duše, veselog i strpljivog pogleda na život.
Knjige su 'krive' što dobre kuhare uvijek zamišljam kao nasmijane ljude.. one koji elegantno zamahnu kad posipaju začine, kao kad povlače zadnje poteze kistom... one koji veselo zveckaju loncima, nadlanicom miču kosu s brašnjavog lica dok čavrljaju sa ukućanima.... one koji strpljivo mute, tope, sjeckaju, mažu, ukrašavaju, miješaju...
Umjetnike zapravo, koji uživaju u onome što rade, koji svako jelo znaju napamet, ali ipak drže otvorenu bilježnicu s receptima po kojoj su kuhale njihove bake.
Nikako ne mogu zamisliti dobrog kuhara s otvorenom web stranicom coolinarke ili nečega sličnoga.
Pravi kuhar mora imati iskrzanu, pomalo raskupusanu bilježnicu s receptima iz kojih neke stranice prijete ispadanjem, koja miriše na prašak za pecivo, čokoladu i vanilin šećer.
Eto sad znate zašto ja mislim da nisam dobra kuharica.
Oh, nemojte me krivo shvatiti.
Moja jela su probavljiva, poprilično ukusna i uglavnom jestiva.
Ali da neću biti neka kuharica znalo se još od malih nogu.
Sav moj jestivi svijet sastojao se od kruha s marmeladom, s kojim sam mogla istrčati vani.
Morali su me istući da bih sjela za stol i mnoge suze sam isplakala iznad punjenih paprika, juha i čušpajza.
Hranili su me šatoom, to vam je ono umućeno žumance sa šećerom, trpali su mi žličice šarenih mrvica B vitamina u usta.
Nagovarali su me da pojedem bar još jednu žlicu juhe, za mamu, za tatu, za djeda, za baku...
Glumili su leti leti avion sa žlicom iznad stola, samo da bih ja napokon otvorila čvrsto stisnuti hangar. 
Posljedica toga svega je moj čisto poslovan odnos s hranom.
Ona mi služi kao pogonsko gorivo, a ja se trudim da bude ukusno skuhana.
Doduše, još uvijek mi ni jedna juha nije dovoljno slana..svakoj nedostaju suze, i još uvijek mi se želudac diže na miris poriluka i okus kuhane mrkve.
Stvar su spašavali jedino kolači.
Naravno, nismo bili neka dobrostojeća obitelj, što je razvidno već po čušpajzu ako ni po čemu drugom,
ali kolači su se zimi pravili bar jednom tjedno.
Ništa tako glamurozno, kremasto ili komplicirano...
Kuglof, kiflice s marmeladom, orahnjača ili obični Žuti kolač- patišpanja i kako li ga sve ne zovu.
A u dane blagdana na stolu bi se našle i Medvjeđe šape.
Ali ja sam najviše voljela Žuti kolač.
U njega su mogle stati višnje, trešnje, mogao se politi čokoladom, šlagom, posuti šećerom, izmješati djelomično s kakaom.
Ja sam ga voljela običnog, najobičnijeg.
-3 jaja
-4 šalice šećera (šalice za kavu)
-1 prašak za pecivo
-1 vanilin šećer
-3 šalice (kava) mlijeka
-2,5 šalice (kava) ulja
-7 šalica(kava) brašna
-rum, po želji
-Sve umutiti skupa
(Ako je pregusto dodavati mlijeka)
-Peći u zagrijanoj pećnici
Nije se mrvio, nije zamazivao ništa oko sebe, nije zahtjevao da ga se jede viljuškom.
Jednostavno si ga uzeo u ruku onako toplog i mirisnog i zagrizao dok bi vani bura zavijala kroz ulice.
S čašom toplog mlijeka, bilo je to moje najdraže jelo i istinski miris toploga doma.
Žuti kolač je bio i ostao jedino jelo koje kuham s ljubavlju.
Dok ga spremam, imam otvorenu bilježnicu s receptima, iako ga znam napamet.
Velikodušno i odoka mjerim mlijeko, brašno i šećer... smijem se dok ga pravim i pričam s djecom dok ga mutim.
Zauzvrat, od njega kuća predivno miriše, djeca već s vrata s osmjehom pitaju Jel to Žuti.
Uz njegov miris na stolu u hladne zimske dane, mnoge ljutnje i brige budu potisnute smijehom i razgovorom.
Ni moja djeca ga ne vole bogatog.
Drag im je običan, najobičniji, iz stare bilježnice s receptima.
Sad kad je onaj masterćif izazov otpičio, mogu slobodno objaviti post 
Tema je bila dobra, ali izazova mi je dosta...
Svejedno volim pisati...
