|
|
Svakog ljeta ista priča... mičem deke i jorgane s kreveta. Jorgane, poplune, zračim pa ih spremim, a deke perem, pa potopim u omekšivač. Volim miris lavande, što se širi u 'ladici za posteljinu' ispod kreveta i po cijeloj sobi. Potopim ja tu deku s bračnog kreveta, ulijem omekšivač, kad mi u glavi iskoči riječ ambasadorica! Zna se meni tako dogoditi da o nekim stvarima nikad ne razmišljam niti ih se sjetim, dok me odjednom ne zaskoče iz čista mira. Naravno da sam odmah znala od kud mi riječ. Iz davne prošlosti.. drugačijeg vremena i drugačijih vrijednosti. Prije raznovrsne tehnike, mobitela, torbica, krpica, sunčanih naočala, svih tih gućijadolćegabanaidiora, žene su imale neke druge vrijednosti.. Kad bi se našle na kavi, najčešće doma, pola priče bi se svelo na kuću. Kupila sam ambasadoricu rekla bi neka. Onda bi otišle u sobu i na krevetu rasprostrle taj cijenjeni primjerak, znalački opipavale kutove, rukama sa 'uredno' ošišanim 'radnim' noktima gladile materijal i divile se mekoći, debljini, printanom uzorku.... Ponekad bi podigle deku do lica i udahnule miris, isprobale mekoću. U glasu im se uvijek čulo poštovanje prema ambasadorici, ali jednako tako i prema domaćici koja ju je kupila. Sjećam se da sam kao dijete povremeno razmišljala o razlogu tog naziva. Znala sam što ili tko je ambasador, veleposlanik ako ćete, pa sam umjesto dobre plaće, povlastica i stranih država, to zanimanje uvijek, a i dan danas, povezivala sa kvalitetnom debelom dekom. Kao mala sam zaključila da biti ambasador znači da ti nikada nije hladno. Nije samo ambasadorica bila kraljica tih vremena. Isti tretman bio je rezerviran i za pahuljicu. Kupiti cijeli komplet pahuljice, jorgan i jastuke, izazivalo je udivljenje. Pahuljica je prolazila isti tretman kao i ambasadorica. Pažljivo bi se vadila iz poluplastičnog pakovanja, i oprezno, čistim rukama razvukla na svoju punu duljinu. Jedna bi držala jedne krajeve, druga druge, pa bi sa pahuljicom između sebe, raspravljale o cijeni i kvaliteti. Mene je kao malu, uvijek fasciniralo slaganje tih pahuljica i ambasadorica. Usklađenost pokreta gdje svaka napravi korak prema onoj drugoj, prešutnim dogovorom uhvate po jedan sklopljeni kraj, pa dohvate drugi i tako sinhronizirano pričajući slažu pokrivač na kvadrat željene veličine. Čini mi se da mi ne polazi od ruke dočarati vam tu atmosferu koja se stvarala. Atmosferu opreznog ponosa, svojevoljnog žrtvovanja, uzdaha zadovoljstva i brige... Pokazivanja heklanih pokrivača od tulipana... stolnjaka od damasta... toledo posteljine... vilerovih goblena... One koje si nisu mogle priuštiti sve te pahuljice i toleda, mogle su se pohvaliti vrijednošću svojih ruku. Ni jedna nije ostajala po strani. 'Marke' su uglavnom bile dostupne svima, a ako ih niste mogli priuštiti, mogli ste ih stvoriti svojim rukama. Uostalom, 'marke' su nekad oblikovale cijele nazive za nešto. Svaki prašak za veš bio je fax, svi ekspres lonci bili su pretis, svaki čistač vecea bio je sanitar, a svaka spužva sa suđe truleks.Izgleda da sve žene oduvijek imaju taj 'vidi što sam kupila' mentalitet. Samo su se vremena promijenila. Sada se na kave odlazi u kafiće. Sve te 'vidištasamkupila' nosimo na sebi, po sebi, stavljamo na stol. Sunčane naočale, krpice, torbice, mobitele... I dalje to prikazujemo kao nekakvo 'žrtvovanje' samo što ovaj put mislimo samo na sebe. Otpuhujemo na cijene, žaleći se na nemogućnost da se kontroliramo kod peglanja kartice. Kupujemo da izazovemo udivljenje ili zavist... ne ostavljamo ništa iza sebe.. ...osim minusa na računu...
