|
|
Doselila se jednoga dana u nisku prizemnicu, koju su djeca zvala 'baraka'.
Ta je bila izgrađena još za vrijeme austrougarske i izgledala ruševno i staro.
Jedini prozor, bio je drvenim okvirima podijeljen na kvadrate, stajao je nisko i u svoje vrijeme služio kao šalter, nekom opskurnom uredu.
Rekla je da se zove Ivka, i da je tu samo privremeno, dok joj općina ne nađe pravi stan.
Možda je i to jedan od razloga što se susjedi nisu trudili upoznati je.
A možda je razloga bilo više..tko bi to s ljudima znao..
Radila je kao čistačica u hotelu, bila 'stara cura', bez ikog svoga, povučena i šutljiva.
Ljudi su možda očekivali više.
Da ponekad stane ili sjedne s njima, popije kavu, kaže nešto o sebi...
Prve naznake da od toga neće biti ništa, došle su s neopranim prozorima.
Nakon nekoliko dana, vrijedne susjede su počele gunđati.
"Ta kakva je to žena koja nije u stanju oprati prozore", govorile su ispod glasa muževima, gledajući svoje blistave staklene plohe.
Sašaptavale su se, kad bi se podvečer srele u dvorištu, coktale jezikom i odmahivale glavom.
One 'sveznalice' među njima, kojih ima svako susjedstvo, bile su najvatrenije u takvim šaputanjima.
"Ja ću nju pitat, vidićeš", govorile su napola se praveć važne, a napola se hrabreći.
Druge su ih poticale, pazeći da se i same ne ponude za takav zadatak.
....a sve to pratile su znatiželjne dječje uši, čija visina nije bila u vidnom polju brižnih majki.
I dok su susjede još danima, uz kolačiće i kavu, raspravljale kako najbolje iznijeti to pitanje pred Ivku, djeca su počela pritrčavati jedinom Ivkinom prozoru i kucati.
"Ivka, zašto ne opereš prozore!" viknuli bi i pobjegli.
"Čekam općinski stan, rekli su da je ovaj privremen" viknula bi kroz prašnjave i zamagljene kvadratiće.
Kucanje i odgovori bili su ponovljeni dovoljno često pa su i susjede čule.
Misterija koja ih je mučila tjednima i oko koje su se družile i uzdisale, pričajući većinom o svojoj čistoći, bila im je oduzeta.
I tako je Ivka postala nevidljiva za svakog u susjedstvu.
...osim za djecu...
Ona su svejednako dolazila kucati i uzvikivati pitanje.
Dobivali su uvijek isti odgovor, a onda su odgovori prestali dolaziti.
Ispočetka je za dokazivanje hrabrosti, bilo potrebno samo pokucati na Ivkin prozor i pobjeći.
Zatim se hrabrost počela mjeriti onim što bi uspjeli vidjeti kroz prašnjave, zamagljene i sve masnije prozore.
Djeca su počela viđati strašne slike na zidu, čudne mrlje na prozoru, lelujava svjetla vatre i strašne sjene koje su se kretale sobom.
Međusobno su prepričavali sve strahote koje se u Ivkinoj sobici sigurno događaju.
Što su više detalja 'viđali' to je Ivka strašnija postajala.
Počeli su se pitati kad su je zadnji put vidjeli...
Kad ujutro odlazi i kad se navečer vraća....
'Baraka' je postala mjesto pokraj kojeg se djeca nikad nisu sakrivala kad bi igrali skrivača.
A onda su Ivku počeli viđati popodne.
Nije više radila od jutra do večeri.
Svako popodne, obukla bi svoju zelenu suknju na kocke, sivi muški sako i svezala maramu na glavu.
Navukla bi gumene čizme na noge i odlazila...
Susjede su se počele pitati gdje odlazi...
Počele su se došaptavati i nagađati.
Da li ima negdje nekoga bolesnoga, da li su joj roditelji živi..
Možda ima 'nekoga', značajno su se podsmjehivale one 'sveznajuće'.
I opet su se hrabrile da joj postave pitanje koje ih, evo već par tjedana, zaokuplja.
....a ispod njihovog vidnog polja, male su glave slušale...
Tko je prvi uzviknuo pitanje, bila je stvar prijepora u dječijim svađama.
No kako god bilo, postalo je mjerilo hrabrosti uzviknuti, "Di ćeš Ivka!"
Ispočetka je odgovarala, "Idem na sporovod."
"A ko ti je umra!" viknula bi djeca.
"Niko" uzvratila bi tiho Ivka i otišla svojim putem, stružući gumenim čizmama.
I opet su šaputanja susjeda prestala, nije tu bilo ničega vrijednog razglabanja uz kavu i kolače.
Još jednom su razočarano odustale.
Ali djeca nisu.....
Počeli su smišljati razloge zašto bi netko svakoga dana išao na sprovod.
Što su razlozi bivali strašniji, to je Ivka budila veći užas.
Počeli su se zaklinjati da su je viđali kako donosi stvari s groblja.
Što bi to moglo biti, iskrile su dječje oči, dok su nabrajali moguće strahote.
Odjednom su se svi kleli da su čuli njene gumene čizme kako stružu u mraku.
I opet ju nitko nije viđao kada ulazi i izlazi iz 'barake' ...
Govorili su među sobom da je Ivka leptirica.
Od one vrste što se navečer pretvara u noćnog leptira i ulazi u sobe da donese noćne more.
Ivka je bivala strašnija nego ikad....
"Odnijet će te Ivka!" postala je uobičajena prijetnja među djecom.
Više ju nisu zadirkivali, nego bi brzo prošli kraj nje, da ih ne pogleda...
Da ih ne upamti...
Vrijeme je prolazilo, prozori su ostajali neoprani, a Ivka je postala potpuno nevidljiva.
I odraslima i djeci...
Sve dok jednoga dana 'baraka' nije osvanula širom otvorenih vrata.
Ivka se odselila.
Susjede su, pomalo zavidno, pričale kako je komisija dolazila, ustanovila da u 'baraci' nema uvjeta za normalan život i dodijelila Ivki nov stan u novogradnji.
Navirivale su se kroz otvorena vrata 'barake' i pomno pregledavale zidove i podove, čudeći se čistoći sobice i wc-a, dok su prozori boli oči svojom neprozirnom prljavštinom.
Djeca su bila razočarana slikama svetaca na zidu, svijećom ispred Gospine slike i nedostatkom sakrivenih kostiju...
Čak ni paučine nigdje nije bilo.. ni krila noćnog leptira....
Ivka se odselila u lijep stančić u novogradnji, pričale su majke za kavom grickajući kolačiće.
Mrzovoljno su pričale kako i dalje radi u hotelu i svakodnevno ide na sprovode.
Novi prozori su joj visoko od tla i blistavo su čisti, nezadovoljno su coktale.
A onda su prestale...
Ivka je dočekala kraj svoga života, u novom lijepom stanu, tiho, kao što je i živjela.
....Jedino u ulici sa 'barakom' i dalje pamte Ivku....
Nove generacije djece ne znaju tko je ona, ali još uvijek zaziru od 'barake' i hrabre se kucanjem na prljave prozore.
I dalje po mraku čuju struganje gumenih čizama, i boje se leptirica kad ulete u sobu.
I još uvijek govore "Odnijet će te Ivka", iako ne znaju baš, tko je ta Ivka.
Nove majke i očevi samo se nasmiješe na takvu kletvu, ali šute kao i njihovi roditelji prije...
Djeca se nečega moraju plašiti, zar ne....
