|
|
Lutanje... Možda najteži poremećaj na koji nailazimo kod ove vrste životinjica.
Nije to mačka da joj namažete šapice maslom pa se vraća po tragu kući.
Nije ni pas pa da je vjerno odan vlasniku i domu.
To je pičić!
Životinjica osjetljive prirode i uz to sklona tvrdoglavosti.
Što tvrđe, to bolje.
Mnoge među njima se nikad ne mogu skrasiti na jednom mjestu.
Za razliku od nestašnog pičića, koji voli istraživati pa na kraju i pronađe, lutalica uvijek nalazi, ali nikad ne ostaje.
Uvijek misle da su tuđi prsti spretniji, tuđi jezik umilniji, tuđa kost tvrđa i tuđa dresura zanimljivija.
Ma koliko se vi trsili ugoditi joj, ona nakon nekog vremena mehanički pulsira u vašem krevetu, maštajući o drugim vlasnicima.
Ona je uredna i lijepo sređena jer nikad ne zna kad će joj se usne ovlažiti zbog neke tvrđe kosti.
Nije joj stalo da je udomite, pa čak ni da ju čipirate.
Ona zna da će jednoga dana odlutati.
Ali ne može si pomoći. Uvijek mora probati nešto novo.
Vlasnik takvog pičića često ne zna za njegovu lutalačku prošlost.
Ili je pak opijen vlastitim uspjehom što ga je pičić pratio kući, pa se osjeća kao najbolji.
To je naravno greška.
Lutajućem pičiću nitko nije najbolji i nitko nije najgori.
On je u vječitoj potrazi, i ne želi se odlučiti ni za koga.
Tu nikakva dresura ne pomaže i jedino što možete je ne vezati se previše.
Jednoga dana sigurno će odlutati.
Do vremena kad joj preostanu samo meke veze, životinjica će biti stara i umorna i vjerojatno će izdahnuti s posljednjim lubrikantom okusa jagode na usnama.
A posljednji vlasnik će nestati u snu.
