|
|
Obično volim sjediti noću kad svi zaspu i čitati knjigu. Ugasim glavno svijetlo, isključim televizor, i uz svjetlo koje dopire iz akvarija uključim još i lampu kraj fotelje. Ne bi vjerovali koliko je ugodno čitati noću, u zimsko vrijeme, kad bura zavija kroz stabla i grilje i zviždi kao da se svi duhovi onoga svijeta naganjaju i love.
Kako obično čitam fantasy, horor, SF, u kojima je radnja nadrealna, ugođaj bude potpun a zvučne kulise nenadmašne.
Sjedila sam tako jedne noći, mislim da je bilo oko 2 poslije ponoći, pokrivena dekom preko nogu, sklupčana u fotelji dok je vani bura zviždala i čitala neku dobru knjigu. Mačak se motao oko mene, ležao na naslonu i samo povremeno bi podigao glavu kao da među uvijek istim zvukovima odjednom čuje neki poseban ili njemu prepoznatljiv.
Lagala bih kad bih rekla da mi nije palo na pamet kako kažu da mačke jednim djelom borave u "drugom svijetu" i kako mogu "vidjeti" više od drugih. Ma znam što ćete reći, i istina je, mašta mi radi sto na sat i uvijek pronalazi način da od običnih stvari vidi "priču". Svjesna toga, nasmješila sam se samoj sebi, pomazila mačka i vratila se vitezovima, mačevima, crvenim svećenicima i sjenama što ih prate.
Zadubljena tako u knjigu, poskočila sam kao sam vrag kad se nešto razbilo u kuhinji !
Mačak je skočio na policu kraj kuhinjskog prozora i srušio neku zdjelicu.
Ma neeee, nisam odmah pomislila tko zna što, jer uz dosta čudne smjerove misli imam i osobinu da odmah skužim ono što je najlogičnije. U istoj sekundi sa mojim prestrašenim skokom, vidjela sam da mačak nije tu i odmah se sjetila što bi zvuk mogao biti. Povirila sam u kuhinju i našla mačka kako stoji nakostriješen i gleda kroz prozor. Iskreno, uopće nisam obraćala pažnju na to, bila sam ljuta što moram prekinuti čitanje, pokupiti krupne komade zdjelice prije nego uključim usisavač u 2 poslije ponoći 
A najviše od svega mi je smetalo što ću morati upaliti svjetlo, to me nekako uvijek izbaci iz atmosfere i znala sam da je s čitanjem gotovo za tu večer.
I baš prije nego ću pružiti ruku do prekidača u kuhinji upadne mi u oči da se mačak još uvijek drži nakostriješeno i netremice zuri kroz prozor.
Znala sam da ću bolje vidjeti što je vani ako gledam iz mračne prostorije na osvijetljenu ulicu pa sam polako prišla mačku iza leđa i pogledala kroz zavjese na prozor.
Stupovi ulične rasvjete su poprilično udaljeni jedni od drugih, tako da je ulica izgledala kao sivo crna traka sa dvije lokvice narančastog svjetla, koje su stvarale više sjena nego svjetla. Vjetar koji je zavijao ulicom, ljuljao je gola stabla i njihove su sjene na ulici lelujale, treperile, i na mahove se trzale pod naglim naletima bure.
Taman sam se mislila okrenuti kad je na svjetlo, iza ogoljelog stabla, iskoračio čovjek u dugom crnom kaputu.
Instinktivno sam se povukla unazad iza zavjese ne želeći biti viđena. ali onda sam se sjetila da se nalazim u mraku i da su šanse da me se vidi s ceste, s te udaljenosti, minimalne, gotovo nikakve.
Moram priznati da sam bila znatiželjna. U tako kasnu uru po tolikoj hladnoći i buri, čovjek je na svjetlo iskoračio mirnim, laganim korakom i sama ta činjenica mi je ostala lebdjeti u mislima.
Primakla sam se prozoru da opet bacim pogled i naježila sam se. Visoki, mršavi čovjek u dugom crnom kaputu bez i jedne dlake na glavi, stajao je pod svjetlom ulične lampe i gledao pravo u mene. Oko njega je bura ljuljala sjene, a on je stajao mirno, dignutoga lica, zureći u moj prozor. Osjećala sam da me vidi, kroz zavjese, u mrak u kojemu sam stajala. Uzmaknula sam pola koraka ne skidajući očiju s njegovog lica. Bilo je to golo lice, glatke glave bez dlaka, s tankim otvorenim crvenim ustima, bezizražajnog izgleda, samo su oči crne i uske izgledale kao dvije rupe u licu.
Ostala sam hipnotizirana, ne vjerujući onome što vidim, tražeći užurbano u svojoj glavi logičnu pretpostavku, jasniju sliku, brišući pročitano i tražeći od same sebe da vidim "normalno". Ispred mene na polici, mačak je postajao sve napetiji. Ako se mogla čuti vibracija u zraku od njegove dlake koja je stršala na leđima, ja sam ju čula. I to mi je dodatno brisalo logične "strijele" koje su letjele mojom glavom: možda čeka curu, ženu, prijatelja, jeli subota, jeli neki pir........ Ali on je sveudilj polagano išao niz cestu i držao oči prikovane za moj prozor.
I šta sam ja napravila ?
Logično bi bilo da sam ostala stajati, pokušavajući vidjeti bolje, više, vidjeti čovjeka tamo gdje sam do tad vidjela lik iz horor priče.
Ali ne, ja sam se povukla skroz u kuhinju izlazeći iz njegovog vidokruga i puštajući da on izađe iz mojega... Nisam ga zapravo željela vidjeti, jer nisam bila sigurna da ću vidjeti ono što priželjkujem, nego ono što očekujem...
Nisam palila svjetlo, sagnula sam se da pokupim krhotine zdjelice i kad sam se uspravila, mačak je sjedio mirno, opušten i lizao šapu....
Na ulici su samo lelujale, njihale, i trzale se sjene, a bura je zavijala i zavijala...
