|
|
Kao dijete bila je nestašna,samoživa,spremna na svaku akciju, najčešće ih je sama smišljala,a drugi su je slijedili.
Nije bila zločesta,ali nije baš ni poštivala autoritete ni pravila niti je željela biti "dobra djevojčica" onako kako je to većina bila. Kad je trebalo "začiniti" popodne okretali su se k njoj, kad je trebalo biti fin, nju su uključivali da ne bude izostavljena.... nije joj smetalo...
Zato je jednog popodneva, kad se cesta topila od vrućine, a grad zamro pod ljetnim suncem,dok su svi sjedili na zidiću i smišljali šta bi se moglo raditi, ostavila svih bez texta.
Nije joj bila namjera zapravo,jednostavno joj je došlo učiniti nešto što nikada nije.
Skočila je sa zidića i prišla čovjeku kojega je uvijek viđala,ali nikad nije razmišljala o njemu.... znala je da je slijep i to je bilo sve o tome. Nikad mu nitko nije pomagao, nikad i nije tražio pomoć, živio je tu godinama i ponašao se kao i oni koji vide, više manje.... Sasvim slučajno to popodne mu je pukla vrećica,sve se rasulo, voće se otkotrljalo po vrelom asfaltu i njoj je iz nekog nepoznatog razloga jednostavno došlo da mu pomogne.
Šutke je skupila stvari koje su poispadale, rekla -Evo,stavila mu vrećicu u ruku, on se zahvalio,a ona se vratila na zidić na kojemu su svi gledali u nju šutke ne trepćući,zbunjeni i nekako iznenađeni...Bilo bi joj neugodno što je bila dobra da joj nije bilo fora što ih je ostavila bez texta....svejedno, nešto ju je natjeralo da sama bez pitanja,molbe ili savjeta pomogne...
Neobično je bilo samo to da ju je nakon toga slijepac par puta zaustavio i zamolio da mu ponese vrećicu, ode po nešto što je zaboravio kupiti ili bi jednostavno prošetali skupa do njegovih ulaznih vrata skoro bez riječi.
Bilo je to čudno prijateljstvo, nakon kojega bi njena ekipa uvijek bila u čudu,ali nitko nije ništa rekao..a i što se imalo reći, uvijek je radila što joj je volja.
Tako je saznala kako slijepac čita knjige na brajici,kako uskoro odlazi u drugi grad,a kako je ona bila opčinjena čitanjem knjiga prstima,kao poklon za odlazak ju je naučio jednu jedinu riječ na brajici - SVJETLO-
Bilo je to cool i bila je fora znati nešto što malo ljudi zna i njoj se jako svidjela ta posebnost...
Slijepac je odselio,a ona je i dalje nastavila biti nestašno dijete,vođa ekipe u smišljanju igara i s vremenom je zaboravila slijepca i taj dio svoga života....željela je biti dobra kad ona to hoće i prema kome hoće,bez "aplauza"....
Prošlo je vrijeme djetinjstva pa se i ona uklopila u mir i svakodnevicu,nije nikad bila najbolja,ali nije ni slučajno bila najgora...U ekipi je bila poznata po šalama i kao dobra prijateljica,ali nikad nije molila ničiju mamu da pusti nekoga,nikad nije počela nekakvu akciju da se nekoga posjeti u bolnici niti da se za nekoga skupi lova...sudjelovala je,ali nije poticala....
Ali kako to već kod nje biva, dogodi joj se nešto što kod nje probudi iznenadnu i neodoljivu želju,zapravo neku unutarnju prisilu, da se zaustavi pokraj žene koja je sjedila na klupi i plakala..nepoznata žena,neobična situacija,ali ona je jednostavno morala sjesti i pitati -Šta vam je,je li vam dobro? ..... Zašto,kako, u koliko bi slučajeva samo prošla možda nezainteresirana,možda neodlučna,možda u žurbi... zašto se zaustavila,sjela i uputila pitanje,ne zna ni sama...
Uglavnom,zbog nekog razloga,zbog kojih i dan danas mala djeca odluče na plaži ili u kafiću prići baš njoj, žena joj ispriča što je to što ju je natjeralo na suze,na klupi,u sred bijela dana..
Nećemo opisivati problem koji je uzrok suzama, dovoljna je bila mala pomoć,malo utješnih riječi,jedan zajednički odlazak negdje i stvar nije bila baš potpuno riješena,ali je briga skinuta,suze presušile i osmijeh i olakšanje zbog pokrenutog rješenja očigledno.... Žena je insistirala na poklonu, ona ga uporno odbijala, i na kraju završila s malim ključićem na lančiću...ništa vrijedno,ništa skupo.. samo ženina potreba da se zahvali nečim opipljivim,a ključić je istina bio lijep i zanimljiv,uvreda bi bila odbiti pa je eto otišla od žene s ključićem oko vrata.ali još više sretna učinjenim.
Prošlo je mnogo vremena,život je išao dalje, ne baš tako dobar i bilo je vrijeme da ga se mijenja.
I baš kad je našla vrijeme i mjesto koje će sve promjeniti na bolje, probudila se u mrklome mraku ! Kao u jebenom filmu Kocka,samo što ova kocka nije imala prostorije u koje se prolazi,nije imala zamke,nije imala ništa. Ova kocka je imala svoj mrkli mrak i svoje zidove... i ništa više....
A bila je oblika kocke, to je otkrila hodajući najprije ruku pruženih pred sobom pa zatim hodajući uza zidove,brojeći korake,uvijek i uvijek vrteći se u krug(kvadrat) .... Nije bilo izlaza,nije bilo spasa, nije bilo ničega...samo ostanak....
Vukla se uza zid pruženih ruku,opipavajući neravnine, besmislene pukotine, sitne izbočine.
Već ravnodušna prema svemu,klizeći prstima po zidu napipala je poznat uzorak..nevjerica!.. Opet iznova,i opet...bila je to riječ,jedna jedina od milijardi,jedina koju je znala na brajici...SVJETLO....
Nije bilo moguće,nije bilo vjerojatno,kako bi moglo biti slučajno ???
Kroz sjećanje joj je prošlo sve što je ta riječ probudila..djetinjstvo,slijepac,čudan poriv da pomogne....
Da, bila je to ta riječ..ali što joj je značila kad bolje razmisli, pipala je zid u nadi da će naći još neki smisleni gusto istočkani uzorak,ali nije ga bilo,a i da ga je našla,njoj ne bi ništa značilo ta znala je samo jednu jedinu riječ...svjetlo...
Iznenada probuđene pa ugašene nade,sjela je na pod naslonila stražnji dio glave na zid i počela se smijati samoj sebi..napola uplakano,napola zabavljeno svojom glupošću....
Kad ju je prošla ta čudna euforija,tuga,razočarenje,sklopila je oči i pomirila se sa slučajnošću...
Sjedila je tako neko vrijeme polumrtva i pomirena sa sudbinom,kad joj je do svijesti doprlo da se glavom naslanja na jedan jedini oblik koji se nije uklapao u razbacanu i nasumičnu skupinu obilka pod svojom glavom.... mali okrugli oblik,ne veći od centimetra u promjeru,ali nesumnjivo savršen kružić.
Pipala je rukom zid iza svoje glave i našla ga...držeći prst,okrenula se na koljena..prešla prstom preko kružića,osjetila malu rupicu milimetarske veličine po sredini kružića,ključanica..... slučajnost?! ..... Nije moguće!!!
Jedini ključić koji je ona imala bio je davno zaboravljeni privjesak na njenom lančiću,davno zaboravljene žene...
Bilo ju je tako strah slučajnosti... tih davno izgubljenih ljudi,izgubljenih događaja...davno učinjenih dobrota,zaboravljenih skoro potpuno.... Što ako je to samo slučajnost, što ako ključ ne bude pasao,što ako ispod riječi svjetlo stoji samo razočarenje... ... Skinula je ključić,uvukla ga u ključanicu,zadržana daha,polako, da ne pukne...pristajao je potpuno..laganim pritiskom ga je okrenula i nešto je škljocnulo, zvuk u toj mrkloj kocki koji ju je ostavio naježenu,bez daha,začuđenu izvan svake pameti....
-Molim te Bože,rekla je, udahnula,zadržala dah i gurnula zid........ Otvorio se prema van i zaslijepilo ju je svjetlo dana !
Ova priča i je i nije fikcija, tj. ispričana je u prenesenom značenju....bit priče je čista istina... dobro se dobrim vraća... čovjek čovjeku nije vuk, čovjek je čovjeku anđeo ako to hoće...
Slučajnosti postoje....ali nije sve slučajnost !
Zato ja vjerujem u anđele.
(u spomen na događaj)
