prijateljice
utorak , 14.01.2014.Ponekad me uhvati sjeta, kaže ona.
Kakva sjeta?
Nedostaju mi prijateljice, znaš onakve prijateljice kakve sam imala u srednjoj školi ili na fakultetu.
Pa još uvijek imaš te iste prijateljice, a i nove, ne razumijem u čemu je stvar?
Vi muškarci to ne razumijete. Švrljam bespućima društvenih mreža i gledam sličice života kakav vode cure sa nekih dvadesetak i koju godinu. Uvijek su na slikama, nasmiješene, sa svojim najboljim prijateljicama. Jedna drugoj kupuju simpatične darove, pišu pisamca, povjeravaju slatke tajne. Nevjerojatno je koliko se razlikuju prijateljstva u dvadesetim i u tridesetim. U tridesetim smo sve zasnovale obitelji, imamo dječicu, sve je na svom mjestu, no nekako putem izgubimo vrijeme za sebe. Ne sjećam se kad sam s prijateljicom otišla negdje, šetala satima, pričala, povjeravala se, bez osjećaja grižnje savjesti ili bez gledanja na sat, razmišljanja o ručku za sutra, o peglanju i zadacima koji me čekaju na poslu.
Postala sam stroj programiran do posljednje sekunde u danu.
Kad sam ja slobodna, ni jedna moja prijateljica nije, pa dogovorima za izlazak trebaju tjedni kako bi se realizirali. Ponekad i više od toga.
Nedostaje mi ponekad osjećaj bezbrižnosti, samo na sat ili dva, ponekad.
Možda ti nedostaje mladost, kažem ja.
Svakome nedostaje mladost, ali znaš kako kažu, tridesete su nove dvadesete.
A, četrdesete su nove tridesete, dodam.
Upravo tako, složi se.
Imala sam jednu prijateljicu s kojom sam znala sjediti pored rijeke, promatrale smo most, prirodu, vodu kako teče i maštale o tome što ćemo postati u životu. Naravno, u tim godinama smo već imale i simpatije, pa smo sa egzistencijalnih tema, brzo prelazile na pitanja srca i romantike.
Bile smo posve različite, voljele smo različitu glazbu, dolazile iz drugačijih obitelji, imali smo drugačije djetinjstvo, odnos s roditeljima, no slagale smo se poput sestara.
Što je sad s njom?
Ne razgovaramo već deset godina, naljutila se jer nije bila prva koja je saznala za moje zaruke.
Rekao bih ti nešto ali mogla bi se naljutiti.
Reci, neću.
Ona ti nije bila prava prijateljica ako se zbog toga mogla naljutiti. Trebala je biti sretna radi tebe.
Da, trebala je, ali nije. Nevažno. Rijetko je se sjetim. Ljudi dolaze i prolaze, oni najbolji ostaju.
Imaš puno prijateljica. Imaš muških prijatelja kao rijetko koja žena.
Stvar je u tome da sam nekada prijateljicu imala samo za sebe. Znaš kako djevojke vole reći "najbolju prijateljicu". S godinama je to drugačiji odnos. S jedne strane bolji, na koncu, ostvarile smo neke ciljeve iz mladosti, postale samostalne, imamo karijeru, no s druge strane uhvati me neka sjeta kad vidim tako mlade i bezbrižne prijateljice na kavi. Sretna sam, znaš, jer imam lijepe uspomene.
Trebaš biti sretnija zbog sadašnjosti. Zbog onoga što imaš. Ne zbog onoga što je bilo ili je moglo biti.
Lijepo rečeno.
komentiraj (11) * ispiši * #
Glad
nedjelja , 12.01.2014.Hrana je izvor života. Bez nje bi bilo nemoguće živjeti i preživjeti. Osnovno egzistencijalno pitanje cijelog ljudskog roda, osim imamo li pitku vodu ili ne, jest imamo li hranu ili ne.
Glad je poriv.
Glad je tjerala naše pretke na rad, bila je pokretačka energija. Odatle razvoj oruđa, obrađivanje zemlje, kultiviranje bilja.
Tjerala je na ubijanje, uzimanje života životinja, ali i u nekim dijelovima svijeta ili u nekim kriznim vremenima i na ubijanje ljudi.
Glad ljude tjera na mržnju, pa odatle izreka "gladan sitom ne vjeruje".
Osim na mržnju, potiče i na ljubav, pa one koje volimo izvodimo na večeru, zavodimo hranom.
Hranom se tješimo.
Kada djevojku ostavi onaj u kojeg je zaljubljena, ona je u stanju pojesti kilogram ili dva sladoleda, njenog omiljenog okusa, ravno iz kutije. Barem tako kažu vrlo realistične američke ljubić komedije.
Muškarci se obično utješe nekom pečenom janjetinom s kapulicom ili krvavim biftekom na rikuli, ovisno o kakvom je tipu muškarca riječ. No, o ukusima se ne raspravlja, iako, mišljenje možemo imati.
U svakom slučaju, ona je jedini neprijatelj kojeg ne možemo pobijediti, nego samo zadovoljiti.
Postoji nekoliko vrsta gladi.
Užasna glad nakon pretjerivanja s hranom večer prije, obično čovjeka probudi vrlo rano, s osjećajem velike praznine u želucu koju pokušava ispuniti čim stigne. U tu se svrhu otvara hladnjak i uzima prvo na što se naiđe.
Besmislena glad zbog gladovanja zbog dijete zbog viška kilograma, kao da je ikoga zapravo briga koliko težimo. Ljudi su se u stanju nervirati zbog nekoliko kilograma viška, koje nitko zapravo iz njihove bliže okoline i ne primjećuje. Nakon gubitka te mase, obično izgubimo i prijatelje, stoga što smo ih otjerali kuknjavom o težini ili stalnom pričom o tome što jedemo ili ne jedemo i što ima koliko kalorija.
Psihotična glad je specifična po tome što smo neprekidno primorani nešto grickati, a osjećaj sitosti nas tjera na daljnje grickanje, što u konačnici dovede do neugodne mučnine, nakon koje satima ne jedemo ništa, a nakon što osjetimo malo olakšanje, započinjemo krug grickanja ponovno.
Obična glad je ona slatka glad pomiješana s iščekivanjem najdražeg obroka za koji se nadamo da će uspjeti baš onako kako volimo. Običnu, slatku glad osjetim kad me na ručak pozovu majka ili baka.
Osim vrsta gladi postoji i nekoliko vrsta hrane.
Brza hrana. Ne mora nužno biti riječ o hamburgeru ili pizzi, jer se i juha može pojesti s nogu. Važno je da je vrijeme ubacivanja u organizam kratko, što uključuje vrlo malo žvakanja.
Hrana koja donosi osjećaj krivnje nakon konzumiranja. Na žalost 90 % hrane koju unosimo tijekom dana je upravo ovakva. Nakon toga se osjećamo lošije siti, nego što smo se osjećali gladni. Najviše krivnje osjetim dok jedem zlatna, pečena, mirisna, hrskava peciva, od kojih znam da mi se opseg struka povećava u trenu.
Hrana koja tješi. Upravo je to vrsta hrane koja me najviše veseli, zbog nje se osjećam bolje, mirnije, zadovoljnije, dugo me drži osjećaj sitosti i dugo želim zadržati aj divan osjećaj blaženstva koji takva hrana izaziva. Većinom me to vrati u djetinjstvo ili neki drugi lijep period života, podsjeti na neke divne trenutke, na drage ljude.
Za mene je takva hrana kraljica svih obroka.
Razlog zbog kojeg smo na vrhu prehrambenog lanca.
Oružje kojim smo pripitomili glad.
komentiraj (10) * ispiši * #
Muškarci u krizi srednjih godina i udane žene
srijeda , 08.01.2014.
Vremena se definitivno mijenjaju. Klišej po kojem su snimljeni filmovi, napisane knjige, se ofucao i nitko više ne smatra da je glavno obilježje krize srednjih godina u koju zapadnu pojedini muškarci nakon četrdesete, zatreskati se u curetka od dvadesetak godina koji još ne zna što su pravi ljubavni i ostali životni jadi. Ne, muškarci današnjice prešli su na jedan viši nivo u istraživanju samih sebe i uzbuđenja koje im nedostaje u svakodnevici, te se okreću nečemu malo drugačijem.
Neki dan sam popio kavu s D. prijateljem s fakulteta. Hej, od kada se nismo vidjeli, pa dobro izgledaš, nabacio si i malo škembice, ma to je od nekoliko piva nedjeljom, znaš ja i moja obitelj imamo tradicionalni roštilj za vikend ako je lijepo vrijeme, i ti dobro izgledaš, čitam tvoje kolumne, bla, bla, bla, kavu s mlijekom, ja ću kapućino, kako je davno bilo kad smo studirali, pa vjeruješ li ti kompa da ima više od dvadeset godina od kad smo diplomirali?
Vjerovao, ne vjerovao, dvadeset je prošlo. Diplomirali smo davno, on ekonomiju, ja pravo.
Bila su to vremena, ne kao ova, bili smo mladi, veseli, puni optimizma, puni love, ne kao danas. Hranim ženu, hranim punicu, trošim i na ljubavnicu.
Čekaj malo, kakvu ljubavnicu, pa ti su uvijek bio u svemu straight, nikakvo skretanje s puta i te spike.
E, to je već duga priča.
Naručili smo i po jedno žestoko nakon kave, jer na hladnu i posve trijeznu glavu ne mogu slušati priče o sexu.
Sve je počelo jednog zimskog, maglovitog jutra. Pokvario mi se automobil u magli u kojoj se nije vidio prst pred okom. Sa ženom nisam pričao već tjednima. O krevetu da i ne govorim, spavao sam na kauču dobrovoljno. I tako, zaustavim na zaustavnom traku, stavim trokut, upalim sva četiri, otvorim haubu i nešto petljam po motoru, kao da znam što radim, a zapravo se molim samo da naiđe netko tko ima blagog pojma o automobilima.
I kad je stala, prijatelju moj, nisam mogao znati da ćemo par sati poslije završiti u krevetu.
Ponudila mi je prijevoz do grada, nazvala službu za pomoć na cestama, rekla kako mora svratiti u svoj stan po nešto što je zaboravila i tako smo u tom stanu završili oboje. Nisam se sjećao ni adrese, ni dijela grada, ni boje zidova, zapravo ničega osim da je imala topla bedra i tamne, blage oči, te da je udana. Na automobil sam zaboravio potpuno, kao i na to da kasnim na posao. Čime sam je privukao, ne znam, valjda je pala na moju bespomoćnost.
Nakon toga smo se počeli sastajati redovito. U njenom stanu, na parkiralištima shopping centara, u zahodima boljih restorana.
Imam ženu. Slegla je ramenima. I ja imam muža, pa što?
Privlačila me ta igra, slanje poruka, skrivanje. Trebalo je puno opreza za biti neotkriven, s obje strane. Ponekad bi se susreli u gradu, bilo je čudno proći pored nje i pretvarati se da se i ne poznajemo.
Ono što se događalo ispod plahti bilo je nevjerojatno, maštovito, napeto, divlje, jedinstveno. Potpuni zaborav svega što me okruživalo. Devedeset posto vremena sam bio uzoran suprug i otac, kolega, prijatelj, a onih deset posto ljubavnik, testosteronom nabijen muškarac u najboljim godinama.
Vidim, od tog silnog testosterona ti se prorijedila kosa. Nastaviš li tako, do konca godine će ti trebati toupe.
Touche, kaže meni D. Nasmiješim se pobjednički.
Stvar je u tome što udane žene znaju što hoće. One žele zadržati bračnu luku sigurnom, ne žele mijenjati navike, ne žele razvode i podjelu imovine.
Njima treba bajka. U određenim poglavljima, ta bajka ima lascivne detalje, no i dalje je to tipična ljubavna bajka.
Potrebna im je strast koju u braku više nemaju ili možda pažnja koju više ne dobivaju u mjeri koju viđaju u romantičnim komedijama.
A što prijatelju, tebi treba?
Mlade cure žele lijepe, zgodne i bogate tipove koji voze bijesna vozila i kojima skupe večere, nakit i novac, partijanja po klubovima nisu strani.
Udane žene su dostupnije, iskusnije, nude više a traže manje.
Meni se izbor činio lagan, budući me kosti bole za skakanje na narodnjake po klubovima, novca nikad nemam viška jer ovi moji troše kao da je plaća svakog tjedna a ne mjeseca, a automobil mi je svako malo kod majstora.
Postao sam ovisan o osjećaju uzbuđenja zbog veze sa udanom ženom. To uzbuđenje pomiješano je s osjećajem slobode, podvučeno notom tajanstvenosti.
To je igra.
Popili smo po još jedno piće na špici, hladnoća mi se uvukla u kosti jer smo u sred zime sjedili vani, dok mi se glava užarila od grijaćih tijela ispod tende kafeterije, a zatim smo se rastali. Pozdravi suprugu, hoću, i ti svoju, neka su dječica dobro, pa više nego dobro, sin studira, kćer ide u srednju školu, mogli smo se dogovoriti za neku večeru, uskoro će nam i godišnjica mature, obavezno dolazim, i ja ako budem u gradu, znaš kako je to sa mojim poslom, stalno putujem, pozdravi i punicu, neki dan smo te spominjali ja i B., on ima neku ovrhu pa mu treba pravni savjet, mogu mu dati tvoj broj telefona, naravno, neka se samo javi, vidjet ću što mogu učiniti.
Šetao sam gradom i razgledao lica oko sebe. Tko bi rekao, novi koncept, da će muškarcima koji proživljavaju krizu srednjih godina biti privlačne udane žene, umjesto mladih, slobodnih djevojaka. Opasne su. Iskusne. Neke željne avanture, a neke utjehe. U svakom slučaju, fatalne. Vremena se definitivno mijenjaju. Došlo je vrijeme za jedan novi klišej.
komentiraj (12) * ispiši * #
"udomiti" darove
ponedjeljak , 06.01.2014.U ovo blagdansko vrijeme nije neobično dobiti dar. Darove kupuju prijatelji, supružnici, djeca, roditelji, teško se othrvati porivu kupnje kada ugledamo neku lijepu, a često beskorisnu stvar koja nas podsjeti na dragu osobu ili za koju mislimo da bi nekoga razveselila.
Pakiranja su šarena, privlačna, glamurozna, daju nam osjećaj raskoši i tako se dobro slažu sa cjelokupnom atmosferom okićenih božićnih drvca, uređenih izloga i slavljeničkog raspoloženja.
Sve je u ovo vrijeme godine predimenzionirano, osjećaji su prenaglašeni, reklame na televiziji prepune ljubavi i obiteljske sreće, sve je tako bajkovito, da je nemoguće ne htjeti nekome kupiti dar ili ne poželjeti dobiti nekoliko.
Buđenje na božićno jutro, ozarenost zbog šarenih paketića ispod bora, divljenje zbog parfema, personaliziranih rokovnika, rukavica i šalova, popularnog književnog djela, keramičkih figurica, kozmetičkih pripravaka na biljnoj bazi, obvezno organskog podrijetla, padaju u zaborav sredinom siječnja kada shvatimo kako smo zatrpani darovima s kojima ne znamo što ćemo zapravo.
Gotovo sigurno velika većina darovanih stvari uopće nije "pogođena", drugim riječima ne odgovara našoj osobnosti.
Ove godine umjesto željenog parfema Givenchy Pi Neo iz ladice u ladicu premještam jedan simpatičan Hugo Boss, otvoren, isproban, ne sasvim ono što tražim od parfema.
Slično je i sa ostalim sitnicama. Ne trebaju nam, niti nam više izazivaju osjećaj sreće, kao u trenutku kad smo ih dobili.
Stvaraju nam čak i jedan osjećaj nelagode, jer ih nećemo koristiti, a gomilanje stvari po policama čini naš osobni prostor nesređenim i kaotičnim.
Postoji nekoliko mogućnosti što možemo učiniti. Možemo ih nekome proslijediti i riskirati da se ni toj osobi ne svidi dar, po sistemu brigo moja prijeđi na drugoga.
Možemo ih oglasiti i prodati na nekom portalu poput e-baya ili neke naše domaće inačice.
Možemo ih spremiti u neki mračni kutak i zaboraviti na njih, sve dok s ne njih ne uhvati debeli sloj prašine, a zatim ih nakon nekoliko godina baciti.
Odlučio sam se za nešto drugačiji model ove godine. Pozvat ću drage prijatelje, skuhati im švicarski specijalitet fondue od sira (pribor za to sam dobio za prošli rođendan i evo prilike za upotrijebiti ga), uz to poslužiti dobro vino i ponuditi prijateljima da izaberu ono što im se sviđa sa mojih polica od stvari koje sam dobio, a ne koristim ih.
Nitko se neće uvrijediti, jer nikome od njih neću nuditi pojedinačne stvari, nego cijelu skupinu darova. Vjerujem da će svatko od njih naći nešto za sebe, kao i da će uzeti samo ono što im treba i što doista žele.
Na neki ću način "udomiti" darove.
I za kraj jedan dobar recept za fondue od sira:
u posudici rastopiti najmanje tri vrste sira koji vam se sviđaju ili koje imate u hladnjaku, dodati malo bijelog vina, muškatnog oraščića, soli i bijelog papra.
Začepiti nosnice i uživati. Ako možete.
komentiraj (13) * ispiši * #
Ne lažem
petak , 03.01.2014.Nitko te ne poznaje kao ja, jamčim ti, sve tvoje mane su mi već odavno izbrisale tragove na srcu i ostavile me praznog.
Nitko te nikada nije brže prebolio od mene, zaboravio sam ti dodire onog trena kad si odlučila zamirisati na odlaske.
Nisam patio, vjeruj mi, uzalud bi bilo, ništa ne bih dobio patnjom.
Nisi ono što sam zamišljao da bi mogla biti.
Kako to nisam prepoznao na vrijeme, ne znam, nečim si me vjerojatno obmanula, onako kako to samo žena zna.
Nisam patio i ne patim još uvijek zbog tebe, zbog nas.
Nas kojih više nema ni u mirisu kiše, ni u rosi jutra, ni u dašku vjetra, ni malo u nama samima.
Nas koji smo plutali zagrljeni vremenom, kradući sekunde minutama, moleći se da traje, neka samo traje, usprkos vremenu i prostoru, usprkos godinama.
Nas za koje sam bio uvjeren da smo ljubav sama i da se nitko nikada nije volio tako.
Nas, za koje sam mislio da smo posebni.
Nije boljelo.
Ne boli.
Ne lažem.
komentiraj (7) * ispiši * #
nova godina
srijeda , 01.01.2014.Ne pušim, nedostaje mi taj dim cigarete uz koji je dobro popiti čašu crnog vina, ta izmaglica uz koju se tako jednostavno koncentrirati, sad umjesto toga nabirem čelo i stiskam oči. Razmišljam o prošlosti, koliko je bilo dana u kojima nisam učinio ništa za sebe, ništa od svega što volim, osim besmislenog ubacivanja hrane u želudac, hrane koja tješi, od koje nakon utjehe dobijem krivnju, pa opet glad što se prelijeva preko rubova mog iscrpljenog ega i od koje mi je samo lošije, ne bolje.
Poput drugih ljudi razmišljam što mogu promijeniti, a istovremeno sjedim u fotelji i ne činim ništa.
Možda bi bilo dobro napraviti neki plan, nešto kao listu to do za 2014. godinu. To nisam radio nikada do sada i moram reći kako mi se čini da bi bilo bolje da jesam. Planove sam do sada ostavljao u "float" (plutajućem) modu. Živio sam bez zacrtanih ciljeva, samo sa okvirnom slikom svog život u glavi, nešto poput "pisac sam i pišem" a ne kao "moram napisati prvi roman do 30 godine, a objaviti nešto značajno do 35". Konkretizacija je ono što mi je nedostajalo cijelog mog života, to tek sad vidim. Problem je kod konkretnih ciljeva taj što se egzaktno vidi koji je cilj ostvaren, a koji nije, u zadanom vremenu. Kod plutajućeg moda, sve što se dogodi je pozitivan skor, a ako se ništa ne dogodi, pozitivna nula. Uglavnom nema gubitka, niti promašaja.
Stoga ću prvi put u životu napraviti listu, zapravo dvije liste.
Prva je lista želja. To su stvari koje mogu željeti, ali koje su u rukama više sile. Želio bih ostati zdrav. Želio bih da ljudi oko mene budu zdravi.
Druga je lista ciljeva na koje imam izravan utjecaj.
Želim....e ovo ne mogu napisati, a lako je, vrlo izvedivo i vrlo efektno. (nešto poput tetovaže, ali ne baš tako radikalno).
Želim otputovati u Amsterdam i Sttutgart ove godine, što su dvije ostvarive destinacije, budući na jednoj adresi živi moja prijateljica, a na drugoj rođakinja, te od obje imam poziv već odavno.
Želim objaviti ljubavni chick lit roman koji imam napisan, po mogućnosti kao e book, na engleskom. S time u vezi tražim jeftinog prevoditelja. Ako ne na engleskom, onda barem na hrvatskom.
Želim objaviti zbirku ozbiljnih priča sa ovog bloga, makar i u vlastitoj nakladi, ako nikako drugačije.
Želim u ovoj godini jednom mjesečno uzeti dan za sebe. Samo za sebe, bez razmišljanja što rade ili trebaju drugi, možda otići na masažu ili cijeli dan šetati, biti na kavi, uglavnom provesti dan sam, no aktivno, smisleno, uložiti u sebe, u svoj izgled.
Sad kad je izrečeno, više nema povratka. Ciljevi su tu, a na kraju godine ću znati koliko sam uspješan bio.
komentiraj (2) * ispiši * #
