Ne lažem

Nitko te ne poznaje kao ja, jamčim ti, sve tvoje mane su mi već odavno izbrisale tragove na srcu i ostavile me praznog.
Nitko te nikada nije brže prebolio od mene, zaboravio sam ti dodire onog trena kad si odlučila zamirisati na odlaske.
Nisam patio, vjeruj mi, uzalud bi bilo, ništa ne bih dobio patnjom.
Nisi ono što sam zamišljao da bi mogla biti.
Kako to nisam prepoznao na vrijeme, ne znam, nečim si me vjerojatno obmanula, onako kako to samo žena zna.
Nisam patio i ne patim još uvijek zbog tebe, zbog nas.
Nas kojih više nema ni u mirisu kiše, ni u rosi jutra, ni u dašku vjetra, ni malo u nama samima.
Nas koji smo plutali zagrljeni vremenom, kradući sekunde minutama, moleći se da traje, neka samo traje, usprkos vremenu i prostoru, usprkos godinama.
Nas za koje sam bio uvjeren da smo ljubav sama i da se nitko nikada nije volio tako.
Nas, za koje sam mislio da smo posebni.
Nije boljelo.
Ne boli.
Ne lažem.