portret

nedjelja , 16.02.2014.

Držao je glavu među koljenima, čupajući kosu rukama, kao u očaju. Mogla bih ga takvog naslikati, usana stisnutih u oštru i ravnu liniju, brade zgrčene, očiju uprtih u pod.
-Odjeni se, hladno je. - rekla sam mu dok sam oblačila samostojeće crne čarape pričvrstivši im rubove za haltere. Volio je žene u kurvanjskom donjem rublju, pa sam kroz godine braka nataložila u ladice svilene gaćice, vezene čarape, grudnjake od čipke u raskošnim bojama. Moglo se reći kako uopće nisam imala običnog pamučnog bijelog rublja.
Pogledala sam se u ogledalo nasuprot fotelje u kojoj je sjedio i vidjela ženu srednjih godina, dojke su mi bile teške i velike, još uvijek podatne i meke, trbuh nešto ispupčen od trudnoće iz koje imam kćer od devetnaest godina, a kosa kratka i moderno ošišana, njegovana.
-To, to što se dogodilo, bilo je neizbježno - njegov glas je poremetio ružnu tišinu, a meni je kroz glavu prošlo kako nagost čovjeka čini krhkim i nezaštićenim.
Da, zaista sam ga mogla naslikati, tog svog muža, politologa, voditelja katedre, tu šaku jada u koju se pretvorio zbog mladog mesa - pomislila sam i uzela olovku. Najbolje sam slikala stojeći premda bi me ta poza vrlo brzo izmorila, noge su mi bile slaba točka, od neprestanog nošenja visokih potpetica boljelo me je kad dugo stojim na ravnom. Sigurnom rukom povlačila sam duge, treperave poteze.
Shvatio je što radim i još dublje se zgrčio u sebe. Pluća su mu se nadimala neravnomjerno.
-Slušam te - rekla sam mu.
-Htjela je upisati politologiju i zamolila je našu kćer da me nagovori da joj pomognem. Pristao sam. Ona joj je najbolja prijateljica, a i sama znaš da ja našoj kćeri ne mogu ništa odbiti.
-Posve razumljivo. I kako je izgledala ta tvoja politička poduka? - bila sam cinična, a to mi je pristajalo dobro.
-Dao sam joj da napiše nekoliko eseja. Ono što je napisala i predala mi tog prvog dana, bilo je posve neočekivano. Umjesto o političkim sustavima u prošlom stoljeću ona je pisala groteskne opise sexualnog čina između mene i nje. Umjesto da je nazovem, zabranim joj takve gluposti, jer ipak sam ja oženjen čovjek, dvostruko stariji od nje, ja sam čitao, čitao i sa svakom prostom riječi sve više bivao uvučen u njen izopačeni svijet. Nisam ni sanjao da tako mlade djevojke znaju toliko puno o tjelesnim užicima. To me fasciniralo, njena spremnost na eksperimente, na istraživanje granica do kojih perverzije mogu ići, na brutalnost u dodirima...Što sam više uživao u čitanju, to je ona više pisala i slala mi svoje najprljavije maštarije. Koristila je eksplicitne izraze, voljela je stvari nazivati prostim riječima, za nju je međunožje bila uvijek obična pička, a muški ud...Ne, nije bila suptilna.
-To znači da je u početku vaša veza bila čisto platonske naravi? - opet sam bila cinična. Savijao se na onoj fotelji kao crv. Tog trenutka sam shvatila da je ona ostavila njega. Jadnik, mislio je da vjerujem toj priči o pokajanju i traženju oprosta. Da ga se nije zasitila, kladila bih se da on ne bi sjedio nag ispred mene, nego ispred nje.
-Većinom platonska. I gotovo razarajuće neplatonska. Tehnički gledano, nismo vodili ljubav niti jednom. Većinom je ona vodila ljubav s drugima, dopuštajući mi da promatram, pisala mi je i opisivala sladostrašće koje je doživljavala s drugim, mladim muškarcima, zvala bi me na posao samo da mi omogući da kroz telefonsku slušalicu čujem njen uzdahe dok je negdje na nekom javnom mjestu netko uzima straga. Uživala je mučeći me, prosto rečeno.
Podigao je glavu i u njegovom pogledu sam vidjela očaj gladne životinje kojoj se mjesecima mahalo sirovim, krvavim mesom ispred nosa, ne dopuštajući joj da okusi slast i zadovolji porive.
Pokušala sam uhvatiti taj pogled skicirajući ga. Ustao je i otvorio prozor.
-Ne bojiš se da će te susjedi vidjeti nagog, stojiš na svijetlu. -upozorila sam ga.
-Ona je voljela stajati naga na prozoru. Nisu je smetali pogledi. Mislim da je izazivala sablazan namjerno kršeći i lomeći stereotipe o ženama.
-I zašto te je ostavila, nakon što se toliko trudila zavesti te? - skica je bila gotova. Nacrtala sam mu nabreknute vene na rukama, dlakave noge i opušten penis. Umjesto ljudskog obličja djelovao je više kao krhka životinja.
-Mislio sam da je cijela ta igra njen osebujan način iskazivanja ljubavi. Mene je voljela i nije željela zadovoljavati svoje tjelesne potrebe sa mnom, govorila je da bi to uništilo ljubav, razorilo jednu vrstu moderne, kvantne romantike. Mene je puštala u sebe duhovno, a s drugima je zadovoljavala primitivne nagone. Uvjerila me je da je to ljubav. Da me voli. Zaista sam vjerovao da je krajnji oblik savršene ljubavi gledati voljenu ženu u čije se međunožje ritmično nabija neki pijani majmun kojeg je pokupila tu noć u baru.
Hm, mislio sam ti reći kako sam ja ostavio nju, ali čini mi se da nema smisla lagati. Ostavila me je uz obrazloženje da ne postoji muškarac koji ju može posve razumjeti. U jednom trenutku je pomislila da sam ja onaj pravi, ali je ipak shvatila da nisam. Tek tako. Kad je majmun svršio divlje u nju, ustala se i rekla mi da idem. Da je gotovo s našom vezom, da sam prljavi voajer koji samo voli gledati a nema hrabrosti preuzeti inicijativu, slabić, gad, isti kao i svi ostali. Otjerala me je, udarajući me po glavi, po grudima, po rukama. Istjerala iz stana i zaključala za mnom vrata.
-Možda je to bio samo trenutak slabosti, dragi moj. Možda nije mislila ozbiljno. - gotovo sam ga tješila istovremeno okrećući prema njemu završen portret.
-Izgledam kao beskućnik. Sumanuti beskućnik koji kao da je pobjegao iz nekog laboratorija za pokuse nad slaboumnima. - bolno se nasmješio.
Ne, njena je odluka konačna. Znam to jer me je naša kćer nazvala pola sata nakon što sam otišao iz njenog stana, plačući, histerično mi govoreći da me mrzi. Kako sam mogao zavesti njenu najbolju prijateljicu, kako sam mogao prevariti njenu majku, kako sam mogao poželjeti nekoga njenih godina, nekoga tko je jedva postao punoljjetan. Nazvala me bolesnikom, perverznjakom. Ja sam svojoj kćeri monstrum. Ona je izbacivši me iz svog života zapečatila rastanak time što je jednu nepotpunu verziju našeg grijeha ispričala mojoj kćeri. "Mrzim te. Ti nisi više moj otac." rekla mi je gnijevno, kroz suze koje su je gušile.
-Žao mi je. - rekla sam i postavila portret na štafelaj. Mislim da ću ovaj crtež izložiti u večeras. Znaš, rekla sam ti da galerija priprema moju izložbu. Bit će to veliki društveni događaj. Pozvani su ugledni ljudi, imućni. Između ostalog i neke tvoje kolege s posla. - odjenula sam se do kraja jer mi je večernja hladnoća što je ulazila kroz otvoren prozor naježila kožu i uvukla se u kosti. Ipak je bio studeni.
On je i dalje stajao nag zureći kroz okno u prazno.
-Zaista mi je žao. - iskreno sam mu rekla odlazeći.

komentiraj (8) * ispiši * #

valentinovo

četvrtak , 13.02.2014.

Moda. Sve je podložno trendovima, pa i dani poput Valentinova. U momentu kad smo "otkrili" taj praznik bili smo kolektivno zaneseni njegovom divotom, šarenilom, činjenicom da je krasno voljeti i biti voljen, razveseliti nekoga darom ili ljubavnom čestitkom, kutijom čokoladica.
Sad je in biti potpuno ravnodušan ili čak vrlo ironičan spram gluposti poput plišanih srca, medvjedića, jer je sve to "konzumerizam i američki običaj kojii nije karakterističan za naše podneblje, tradiciju i kulturu". Čitam što spisateljske pišu face i redom su se svi razmahali u natjecanju kome se Valentinovo manje sviđa. Ima i onih mudrih koji kažu kako treba voljeti svaki dan, a ne samo na određeni dan, te da je smisao ljubavi negdje drugdje.
A što nam je preostalo nego ljubav?
Ljubav je besplatna, snažna tendencija usrećiti drugoga, pri čemu je proporcionalno veliko i osobno zadovoljstvo.
Voljeti je jednostavno, potrebno je samo zatvoriti oči i skočiti.
Litica je strma, kažu jedni.
Visoko je, kažu drugi.
Neizvjesno je nakon skoka, kažu treći.
Vrijedi probati, kažem ja.
Bilo bi lijepo dobiti po jednu čestitku od svake osobe koja mi je draga srcu i koja isto to misli o meni.
Ali, to se neće dogoditi. Jer zašto bi trošili novac, riječi, trud i mrvicu ljubavi? Zašto bi nekome uljepšali dan? Zašto, kada je puno jednostavnije biti ironičan sisavac koji prezire Valentinovo. Jer nije in. Jer nije moderno. I jer si veća faca što ga više ignoriraš.
Bilo bi lijepo dati svakoj osobi do koje mi je stalo jednu ceduljicu s nekoliko stihova, kao mali znak pažnje, kao dokaz da su mi u srcu. Ali to se neće dogoditi. Jer bi to neki mogli pogrešno protumačiti.
Stoga ću kupiti sebi jednu kutiju omiljene čokolade, (onu sa marcipanom i pistacijama) i pitati se zašto je zastarjelo slaviti ljubav?
Zar ima nešto ljepše od ljubavi?

komentiraj (7) * ispiši * #

Čovjek iz sjene

subota , 08.02.2014.

Ona radi u zgradi preko puta moje tvrtke, sjedi u toj svojoj crnoj uskoj suknji do koljena i majici s izrezom do linije spajanja grudi duboko zavaljena u naslonjač, s naočalama bez okvira koje se gotovo i ne primjećuju na licu i piše, uvijek nešto piše. Počeo sam je promatrati prije gotovo godinu dana, prozor mog ureda okrenut je prema njenom, samo sam ja dva kata više i mogu se sakriti iza gustih zavjesa neuobičajenih za poslovne prostorije dok je ona ogoljena iza prozirnih stakala, tako da mogu, ako poželim zuriti u njene kretnje od ranog jutra srčući kavu iz prevelike šalice, pa sve do kraja radnog vremena. Ona ima taj neki gard zbog kojeg mi je privlačna. Zrcali joj se na licu ozbiljnost dok razgovara na telefon ili govori nešto kolegama. Naravno da ne mogu čuti njen glas, za koji znam da je hrapav i pomalo dubok na jedan osobito ženstven i seksipilan način, znam to jer smo jednom razgovarali na božićnom domjenku, pa je sve to skupa kao da promatram nijemi film s početka prošlog stoljeća, samo joj pokreti nisu tako ubrzani i izvještačeni, kao oni već odavno pokojnih holivudskih ljepotica. Ona se lijeno njiše u hodu, i njene su kretnje graciozne.

- Opet gledaš kroz prozor. Ti si neki ljubitelj krajolika ili što već?

Mrzim cinične ljude, a moj supatnik u radu bio je upravo takav: glup, lijen i nevjerojatno ciničan.

- Samo razmišljam - nisam smislio ništa bolje.

Moram nazvati kući. Zamišljam vlastitog oca kako se opire na štaku i dovlači do telefona koji uporno zvoni i mrmlja sebi u bradu da to opet zove onaj njegov sin koji je otišao živjeti u neku pripizdinu umjesto da je ostao kod kuće, barem bi dočekivao goste i vodio cijeli taj posao iznajmljivanja apartmana, dok majka proživljava svoju devetu depresivnu fazu i nesposobna je za išta osim za gledanje starih slika i čitanje neke poezije koju ni lud ni pametan skupa ne bi mogli razumjeti. Zamišljam ga kako će vikati u slušalicu "Ko je…? Ko je to?", a onda je treskom zalupiti. Takav je naš razgovor bez dijaloga. Naš ritual ponedjeljkom.

Stoga mi je ponedjeljak bio dan u kojem sam nastojao što češće doći do prozora i osmotriti što radi. Situaciju mi je olakšavao cinik i njegovi problemi s mjehurom zbog kojih je često posjećivao zahod.

Danas je bila sama u uredu. Ne pije kavu. Lista novine. Kroz dalekozor sam mogao vidjeti da čita nešto o putovanjima i smiješi se. Zatim je naglo ustala, zadigla suknju preko bedara i počela namještati samostojeće čarape. Na vrhu su imale pedalj rastezljive čipke što joj se obavijala oko bedara. Nosila je crne i svilene, svjetlucale su na umjetnom flourescentnom svjetlu, a iznad njih su se skrivale crne gaćice. Spustila je suknju, a zatim je popravljala grudnjak.

Pozdravljala me je u prolazu, znali smo se susretati za vrijeme pauze, ja sam perfidno namještao slučajne susrete, no nekako sam u dubini svoje nutrine sumnjao da o meni razmišlja nakon što zamaknem za ugao i nestanem joj iz vidokruga. Zatvorio sam oči zamišljajući da zna kako je promatram, te da sve to ovog ranog jutra izmiješanog s mirisima lavande što je cvjetala u obližnjem parku i mirisima mora, zemlje još vlažne od jučerašnje kiše, dirigira vještom rukom dirigenta dok zvižduće u ritmu svojih pokreta. Zamišljao sam da zna koliko mi se zateže nabor na hlačama pri samoj pomisli na te njene noge u cipelama s visokom potpeticom, koje bih najradije obujmio rukama klečeći, zarivajući pri tom svoju glavu između njenih bedara što mirišu na hladnoću sapuna i vlažnu kožu. Ne bih je skidao, samo bih joj blago razmaknuo tkaninu sa grudi, da izađu na svijetlo dana, a zatim bih joj nježno rukom prelazio preko ustreptale kože. Suknju bih povukao gore, prema trbuhu i samo za nekoliko centimetara razmaknuo rubove donjeg veša, tek toliko da ugledam ružičasti kontrast kako se opire crnoj boji. I onda bih je milovao, posjeo na sebe dopuštajući joj da me obujmi u potpunosti.

- Skuhati ću sebi jedan uvin čaj, jesi za šalicu? - trznuo sam se od neugodnosti njegovog daha na mom vratu i šaptaja, tog urotničkog tona snishodljivosti i natruhe prijetnje. Nisam ga očekivao tako brzo natrag, a hodao je tiho po mekanom sagu, pa je iznenađenje bilo preveliko. Odskočio sam od prozora i stao prevrtati neke papire sa stola.

- Misliš da cijela firma ne zna što radiš? - dobacio mi je skriven iza kuhala za vodu.

Pa što, pomislio sam, misleći na svog oca, mora da je sad kod drvene bačve za vino, natače staru petolitrenjaču i zaboravlja za sobom zatvoriti vrata od konobe. Majka sliježe ramenima, misleći da će se u konobu uvući miševi, kroz ta otvorena vrata, ali ne govori ništa, toliko joj je svejedno i toliko je velika njena otupjelost.

Odlučno sam razmaknuo zavjesu i stao otvoreno zuriti u prozor iza kojeg je hodala namještajući neke dokumente u registratore, sklanjajući plave pramenove kose s lica i saginjući se servirajući mi oblu pozadinu u svoj svojoj ljepoti. Bilo bi lijepo prisloniti joj se straga, dlanovima prekriti grudi, sapete i bujne, grizući joj vrat.

Nikad se neću vratiti u tu pustopoljinu od sela, koje malo živne samo do lipnja do kolovoza, preplavljeno strancima, a preostali dio godine je to mjesto poput umobolnice, pustih ulica, ljudi što zatvoreni u vlastite kuće bulje ispraznih pogleda u televozor, pasa lutalica koje nitko ne ubija i ne mari za njih, baba u crnini za koje bih u prvi tren pomislio da su stare gotovo cijelo stoljeće, a zapravo im je pedeset i nešto, staraca poput mog oca nezadovoljnih ni sobom ni svojom ženom, a ponajmanje djecom.

-Zove te Čovjek iz sjene. Rekla je da bi te tako nazvali Indijanci da su te našli napuštenog i odgojili kao svog.

Dok mi je sram žario lice, a u prsima tuklo, mahnula mi je s prozora. A zatim je ciniku pokazala srednji prst.

komentiraj (9) * ispiši * #

žuta kabanica

ponedjeljak , 03.02.2014.

Vraćala sam se s posla uvijek istim putem, ravna, široka cesta pružala se ispred mene a ja bih klapala korak po korak u cipelama s potpeticama ignorirajući bol u stopalima, prstima, petama, Bog zna gdje me je više boljelo, ali sam hrabro nabadala nekih petnaestak minuta hoda od mjesta na kojem bi izašla iz autobusa, samo katkad automobila, do moje kuće. Naše kuće. Zimi bi se već smračilo kad bih otključavala vrata tiho i ulazila ostavljajući kaput na stolicu, torbu bih spustila na pod i produžila do spavaće sobe. On bi spavao. Skutrila bih se uz njega i mirisala mu potiljak. Voljela sam njegovu toplinu ispod popluna, osobito zimi kad bi me hladan vjetar išibao po obrazima, onda bih se zavukla u njegovo naručje i gladna, umorna, zaspala kao da je noć.
Spavao je danju jer je noću pisao. Uvijek sam se smijala njegovim teorijama o tome kako danju ne može pronaći inspiraciju, previše stvari mu odvlači pažnju i nije sposoban napisati ništa vrijedno. Samo uzalud troši papir.
Kad nije pisao, čitao je.
Oči su mu danju bile natečene, crvene vijeđe davale su mu izgled umornog čovjeka a popucali krvavi kapilari u očima izgled kroničnog pijanca, i ako alkoholu nikada nije bio sklon odviše. Poneka čašica tu i tamo, ako je društvo veselo i to je bilo sve.
Tog sam dana došla nešto kasnije nego obično, mrak je pojeo posljednje ostatke dana, hladnoća se uvukla u svaku poru, ispod kaputa, u ruke ispucale kože od vjetra, u nosnice iz kojih je curila vodenasta sluz, u grlo koje je peckalo kao pred virusnu prehladu. Kiša je kapala iz oblaka gotovo cijeli dan, čineći nebo tmurnim i sivim. Žudjela sam za toplim čajem s limunom koji mi nema tko skuhati. Jer on spava.
Onako odjevena legla sam pored njega. Tako sam željela da me jednom zagrli, probudi se, protrese i kaže da se ne moram ničega bojati dok je on tu kraj mene, htjela sam da se trgne iz tog svog noćnog života koji ne vodi nikuda i odvede me u jedno svijetlije jutro, jedno u kojem ćemo se zajedno probuditi, doručkovati, pročitati novine, hodati po kući u bade mantilima, voditi ljubav ili se svađati, bilo što. Sve je zvučalo primamljivije od ove tišine, ovlašnih poljubaca u polusvijesnom stanju i mog zavlačenja njemu u krevet dok je on okrenut leđima.
I onako nikada neće dovršiti taj svoj roman. Osim toga, tko danas živi od pisanja? Umorila sam se od uzdržavanja boema i pjesnika, a to me privuklo k njemu ako ću biti poštena, taj neuobičajeni senzibilitet, let u oblacima, nimalo prizemljenja i sanjivost u očima. Da, u to sam se zaljubila. Digla bih spomenik onome tko je rekao da smo mi žene lude. Jesmo. Sve luđa od luđe. Smijemo se štreberima, dajemo se mačo divljacima koji nas onda zlostavljaju ili se udajemo za pjesničke duše od kojih niš koristi.
Izvukao je ruku ispod deke i pomilovao me po licu.
-Došla si - rekao je. Začudila sam se što je ipak budan i razgovara. Mora da nije davno zaspao pa sam ga probudila ma kako se tiho uvukla u kuću.
-Da, došla sam. Išla sam u šetnju s kolegicom s posla, popile smo kavu u novom šoping centru i zadržale se malo dulje. Kupila sam ti neke kozmetičke sitnice koje ti trebaju i plodove mora za petak, dolaze nam gosti ako nisi zaboravio.
-Ti ćeš kuhati? Hmmm, volim kad kuhaš...
Još uvijek je bio okrenut prema zidu.
-Molim te, možeš li mi dodati žutu kabanicu? - pokazao je rukom u jedan kut sobe. Osvrnula sam se zbunjena. Nikada nije imao kabanicu, a i što će mu to u krevetu.
-Kakvu kabanicu? - nasmiješila sam se.
-Tu žutu kabanicu, vidiš da pada kiša, razmočit će mi sve što sam iskopao od jutros. - i dalje je pokazivao rukom.
-Ma, kakvu kabanicu i kakvo kopanje? - smijala sam se glasno još uvijek ne shvaćajući.
Trznuo je ljutito rukom i odgurnuo me. Shvatila sam da je ljut i nestrpljiv.
-Dodaj mi kabanicu, vidiš da sam sav mokar, a i ove pločice koje sam otkopavao cijeli dan će pokisnuti. Shvaćaš li ti ženo da sam na pragu otkrića? Kopam već mjesecima i neću dopustiti da mi kiša uništi nalazište. Moram pokriti iskopine. - vikao je razdraženo i dalje ležeći u istom položaju, licem i tijelom okrenut prema zidu.
-Pa ti spavaš - shvatila sam da pričam s čovjekom koji se nalazi u dubokom snu, posve nesvjesan vremena i prostora u kojem se zapravo nalazi, posve nesvjesan da spava.
-Tko spava? O čemu ti pričaš. Dodaj mi kabanicu...
-Naravno, dodat ću ti kabanicu.
Uzdahnula sam i legla onako u odjeći pokraj njega, zagrlivši ga s leđa. Danima je već čitao jednu debelu knjižurinu o arheologiji....
Utonula sam u san. Spavat ću neko vrijeme tako uz njega, sve dok se naspavan ne odluči ustati i zavuče se u svoju radnu sobu, pišući, cijelu noć.
Zatim ću grliti hladan krevet. Kiša je i dalje padala. Dabogda mu se smočile i raskvasile te njegove iskopane zemljane pločice.

komentiraj (6) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>